SVEUČILIŠTE U ZADRU: SIMPOZIJ, MISIJSKO I EVANGELIZACIJSKO POSLANJE CRKVE – Gyamfi, Krasicki, Filipović, Vujica

Na međunarodnom simpoziju ‘Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu’ na Sveučilištu u Zadru u četvrtak 25. svibnja izlaganje ‘Misionarske i evangelizacijske aktivnosti Crkve u Africi’ održao je mons. dr. Matthew Kwasi Gyamfi, biskup u Sunyani u Gani. Temeljna misijska i evangelizatorska djelovanja prvih i današnjih misionara u Africi je otvaranje škola, poučavanje kršćanskog nauka i briga za zdravstvenu skrb. Međutim, takva praksa ne vodi nužno ljude obraćenju i duhovnom iskustvu, rekao je mons. Gyamfi. Zbog te situacije Crkva u Africi treba novi misionarski pristup i novu evangelizaciju koja vodi dubljem vjerničkom iskustvu koje se treba očitovti u crkvenom i društvenom životu. Dvije afričke Sinode, Ecclesia in Africa i Africae Munus nude smjernice za novi misionarski pristup i evangelizaciju Crkve u Africi.

 

Bitan učinak škola na širenje vjere je mogućnost pristupa novih vjernika temeljima njihove vjere, omogućile su im čitanje Svetog Pisma. Danas protestantizam dominira u mnogim područjima Afrike, rekao je mons. Gyamfi, dodavši da su afrički obraćenici na katoličanstvo rano stupili u kontakt s Biblijom, zahvaljujući protestantskim susjedima koji su u isto vrijeme kao i katolički misionari stigli u Afriku, od 18. do 20. st. Posljedica toga bila je prihvaćanje protestantskog tumačenja biblijskih poglavlja od strane katolika. Škole su bile velika prednost misionarskih pothvata, no one su uzrokovale da misionarski govor o vjeri riskira redukciju navještaja na poučavanje te zamjenu obraćenja i vjerničkog iskustva spekulativnim znanjem o vjerskim istinama. Ulazak u Crkvu je bio označen katehetskim instrukcijama, pa je postojala mogućnost da ljudi nauče članke vjere bez znanja i iskustva o potrebi promjene života.

 

Kako bi pomogao mjesnim Crkvama u Africi vjerno prenijeti navjestiteljsku misiju u duhu Drugog vatikanskog sabora, papa Ivan Pavao II. sazvao je Prvu afričku sinodu 1994. g. Duboko evangelizirane i obnovljene, mjesne afričke Crkve trebale su razumjeti navjestiteljsku zadaću kao službeni navještaj, u punom smislu, radosne vijesti spasenja u Kristu.

  

Afričke sinode pozivaju mjesne Crkve na inkulturaciju, otvaranje dijalogu s drugim kršćanima i religijama, uvođenje u društvene aktivnosti i zauzetost za pravdu i mir. Naime, u vrijeme Druge Sinode 2009. g., Afrika je napredovala, ali je afrički ambijent bio plijen onima koji su opljačkali bogatstva zemlje s ili bez tajnog sporazuma s ljudima na vlasti, dok su Afrikanci bili u siromaštvu. To je bio poziv za novu ili postupnu evangelizaciju u službi pomirenja, pravde i mira u Crkvi i društvu. Inače, prve misijske i evangelizacijske aktivnosti u Africi južno od Sahare počinju sredinom 15. i ranog 16. st.

 

O temi ‘Misijski nalog Uskrsloga (Mt 28, 16-20) u svjetlu izabranja, poziva i poslanja apostola’ govorio je dr. Arkadiusz Krasicki, CSSp. Bog otac u prostoru i vremenu šalje svog Sina. Isus to izričito kaže, ‘Kao što mene posla Otac, tako ja vas šaljem’. Ta misija, poslanje Isusa Krista koje je dobio od Oca, prelazi na apostole, rekao je Krasicki, istaknuvši da je u središtu Isusovog naučavanja Božje kraljevstvo. “Isus šalje, poziva ali prvo im prenosi vlast, daje snagu. U toj sili oni kreću po cijelom svijetu. Isus svoju vlast dijeli s apostolima. Apostoli obučavaju nove učenike, ali ne u svojoj vlasti, nego u vlasti koju su dobili od Isusa, koja odlazi nakon njegovog uskrsnuća” rekao je Krasicki, istaknuvši da misijski nalog Uskrsloga ne sadrži isključivo teoriju Isusovog nauka.

 

Isus prvo želi da apostoli prenesu iskustvo koje imaju u sebi, jer drugačije neće drugi povjerovati. “Međutim, ne možemo izdvojiti nauk prenošenja kršćanskog znanja od vjere ili od osobnog isksutva, svjedočenja. Učenik postaje tko primi od apostola Isusov nauk, krštenje s trinitarnom formulom” rekao je predavač, istaknuvši da se misijski nalog Uskrsloga temelji na glagolima pođite, učinite učenicima, krstite, učite sve što je Isus naučavao. To je bit svega što je Isus htio reći o novoj evangelizaciji, poručio je Krasicki. Tu je i činjenica Isusove prisutnosti, rekao je apostolima da neće biti sami, da će stalno biti s njima.

  

“Apostoli ne idu u svoje ime, nego u Isusovo ime. Utemeljuju nove zajednice, Crkve i naučavaju. Ne možemo dijeliti naučavanje od iskustva vjere. Uloga učenika, apostola je u tome da su oni odgovorni za uspostavljanje i polaganje temelja kršćanskom nauku. I Sveučilište u Zadru je na tom putu uspostavljanja učeničkog odnosa nauka i vjere. To je neopoziva točka u nalogu uskrslog Gospodina” rekao je Krasicki.  

   

Izlaganje ‘Papa Franjo i socijalna dimenzija evangelizacije’ priredli su izv. prof. dr. Ana s. Thea Filipović, DSNG i lic. catech. Antonia Miočić. Socijalna dimenzija je konstitutivna dimenzija kršćanske vjere vidljiva kroz povijest Crkve, a u novije vrijeme tu nam je dimenziju osobito otkrila Crkva u Latinskoj Americi koja je dala doprinos novom osvješćivanju socijalne i preobrazbene snage vjere u društvenom kontekstu, rekla je Filipović. Iz tog konteksta dolazi papa Franjo koji od početka svog pontifikata stavlja naglasak na preobrazbenu snagu evanđelja koja mijenja čovjeka, ne samo kao pojedinca, nego i njegovu socijalnu stvarnost. ”To čini papa svojim gestama i govorima. Dolazeći, kako za sebe kaže, s kraja svijeta, s drugog kontinenta i iz druge kulture, papa Crkvu kao cjelinu i njeno poslanje gleda iz drugačije perspektive. Stvarnost se bolje razumije iz periferije nego iz centra, ustvrdio je papa prije četiri godine” rekla je Filipović, istaknuvši da se naše vrijeme može nazvati vremenom periferija. Zato je periferija ključ interpretacije našeg vremena.

 

“Papa koji dolazi iz megapolisa južne hemisphere, iz Buenos Airesa, zna o čemu govori, jer u konglomeratima periferija živi ogroman broj svjetskog stanovništva. Više nego kao geopolitčki i ekonomski koncept, pojam periferija kod pape Franje omogućuje dublju spoznaju o čovjekovoj isključenosti i otuđenosti. Egzistencijalna periferija uključuje grijeh, nepravdu, svaku bijedu. Periferije nisu samo nova mjesta pastoralnog i evangelizacijskog djelovanja, već novo polazište gledanja na svijet” rekla je Filipović, dodavši da takva promjena perspektive proizlazi iz srca evanđelja. To pokazuje papina enciklika ‘Evangelii gaudium’ o navještanju evanđelja u današnjem svijetu te je Filipović predstavila njeno četvrto poglavlje koje govori o socijalnoj dimenziji evangelizacije.

Tumačeći socijalni učinak kerigme, istaknula je papinu misao da je evangelizacija uprisutnjivanje Božjeg kraljevstva  u svijetu. “Kraljevstvo Božje i svijet su prvotne perspektive vjerničkog djelovanja. Sve drugo je tome podređeno i sredstvo je ostvarivanja kraljevstva, pa i Crkva. Kerigma ima neizostavni socijalni sadržaj. U srcu evanđelja je zajednički život i zauzimanje za druge. Sadržaj prvog navještaja ima moralnu posljedicu čije je središte ljubav” istaknula je Filipović, dodavši da “evangelizacija nije samo širenje Isusovog nauka kao individualne duhovne pomoći za život niti pridobivanje novih članova Crkve, nego preobrazba vladajućih odnosa, vrijednosti koje utjelovljujemo u kulturu. Papa žali što je ta činjenica u uobičajenom crkvenom životu malo osvještena”.

 

“Ako se društvena dimenzija evangelizacije ispravno ne protumači, postoji opasntost da se izobliči autentično i cjelovito značenje evangelizacijskog poslanja. Socijalni angažman proizlazi iz ispovijedanja vjere” poručila je predavačica, istaknuvši da svi članci i otajstva vjere imaju socijalnu dimenziju u odnosu na međuljudske odnose. “Papa Franjo preokreće optiku u smislu da se briga vjernika ne usmjerava prvenstveno na vlastito spasenje, nego je usmjerena na dobro drugih, konkretna je u ljubavi prema bližnjemu a istovremeno se događa i ljubav prema Bogu. Vjera nije samo osobni odnos s Bogom, već obećanje da tamo gdje Bog vlada, bivaju izokrenuti vladajući odnosi te se preobražavaju u život u solidarnosti, miru i pravdi” rekla je Filipović. Biblijsko razumijevanje Kraljevstva Božjeg nije samo osobno posvećenje i ne bez posljedica, nego ljubav prema Bogu čija se slava sastoji u tome da svi ljudi imaju život.

 

“Kraljevstvo Božje usmjereno je na univerzalno obećanje da Otac hoće da se svi ljudi spase. Ta univerzalnost ne znači kolonijalnu ni patronatsku misiju, već spasenje svih ljudi za život u punini. U nalogu poslanja riječ je o nalogu uspostavljanja pravednih odnosa prema Isusovoj zapovijedi ljubavi i solidarnosti” rekla je Filipović, upozorivši da “istinska vjera nije lagodna ni individualistička, nego podrazumijeva želju za promjenom svijeta prenošenjem vrednota. Nauk Crkve pritom ne može ostati uopćen, nego treba imati hrabrost za konkretizaciju, kako bi imao utjecaja na društvo i povijest.

  

Papa Franjo ističe tri područja konkretizacije, kao ispit postojećnih odnosa u svijetu: uključivanje siromašnih u društvo, a taj pojam se širi na sve diskriminirane i isključene, mir i socijalni dijalog. Papa govorima i gestama pokušava dati primjer tog dijaloga. U situaciji dijaloga s islamom, papa pokazuje svojim primjerom: odlazi u zemlje s većinski islamskim stanovništvom. Tamo pokazuje respekt prema islamu, ističe vrijednosti islama u štovanju Boga, ali jer s tog polazišta kreće, kaže, dužni ste štititi manjine. Dati prava manjinama. To je put društvenog dijaloga, put uključivanja koji predlaže papa, a taj put uvijek ide preko križa, preko pashalnog otajstva” poručila je Filipović.

 

Temu ‘Izazov islama za misijsko i evangelizacijsko djelovanje Crkve’ priredli su dr. Tomo Mlakić i mr. Vikica Vujica. „Promatrajući povijest, vidimo da tamo gdje je došao islam, kršćanske zajednice lagano, a negdje progresivno, nestaju ili su već stoljećima nestale“ rekla je Vujica, gledajući na evangelizaciju u smislu obraćanja pojedinca, gdje evanđelje mijenja osobe, kulture na način kojega ni jedni ni drugi nisu svjesni. „Gledajući u toj perspektivi, vjerujemo da evangelizacija i danas ima smisla, a da nas islam ‘provocira’. On nam je izazov u smislu njegove revnosti. Naše je živjeti i svjedočiti“ rekla je Vujica, istaknuvši da je međureligijski dijalog jedan od najljepših i najizazovnijih vidova evangelizacije. Dijalog ne gleda u smislu prozelitizma, nego svjedočenja vjere.

  

Papa Franjo kaže da se evangelizacija i dijalog ne isključuju. „Izazov islama za kršćanstvo nije strah od njihovog širenja i traženje načina kako ih blokirati. Izazov je u tome da mi kršćani probamo ponovno otkriti svu ljepotu naše vjere i otvoreno je živjeti. Stoga smatram da je puno veći izazov za nas vjerski indiferentizam koji je dobrano zagazio na zapadu i kroz kojeg nas promatraju terorističke skupine“ rekla je Vujica.

     

Dr. Mlakić ističe da Drugi vatikanski sabor predstavlja prekretnicu u odnosu Crkve prema drugim religijama. Nikad prije toga crkveno učiteljstvo se nije oglasilo o islamu, još i pozitivno. U Lumen Gentium 16 stoji da „naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu, koji će suditi ljude na Sudnji dan“.

 

  

Koncilski dokument Nostra Aetate 3 je magna charta kršćansko-muslimanskog dijaloga, gdje se kaže da Crkva s poštovanjem gleda i muslimane koji se klanjanju jednom Bogu. Nakana Sabora nije bila zalaziti u doktrinalna neslaganja, nego naglasiti ono što kršćane i muslimane može približiti. Mlakić podsjeća da je sekcija za islam Tajništva za nekršćane objavila knjižicu Smjernice za dijalog između kršćana i muslimana (1981.) u kojem navode četiri oblika dijaloga: dijalog srdaca (bratske ljubavi), dijalog (su)života (za unaprijeđenje ljudskih vrijednosti), dijalog riječi (teološki) i dijalog tišine (duhovni), koji se međusobno nadopunjuju.

Ines Grbić