Na međunarodnom simpoziju o misijskom i evangelizacijskom poslanju Crkve u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru u četvrtak 25. svibnja prof. dr. Giuseppe Biancardi, SDB, s Papinskog sveučilišta Salesiana, izlagao je o temi „Misijsko ‘obraćenje’ kateheze, između prošlosti i sadašnjosti, u Europi“. Dr. Biancardi je govorio o katehezi zauzetoj oko kerigmatskog navještaja u susretu s dekristijanizacijom Europe. Korijeni misijske kateheze u Europi su Njemačka, Austrija i Francuska. To ‘obraćenje’ kateheze događa se 1930. g. u Austriji i Njemačkoj. Razvija se teologija kerigme koja postaje kerigmatska kateheza. Javlja se u suočavanju s nedostatnošću tradicionalne kateheze koja je zauzeta samo oko prenošenja doktrine. Kerigmatska kateheza koju je promicao J. A. Jungmann zauzima se za prijem, to je misionarska pažnja, temeljena na Bibliji i liturgiji koji postaju glavni principi te kateheze, a ne više teologija, kako je bilo u tradicionalnoj katehezi. Ta je promjena osobito vidljiva u Francuskoj 1940.-ih godina. Tada se javljaju prva sociološka istraživanja o dekristijanizaciji Francuske, uočavanje pravih misijskih zona, uz tradicionalno kršćanske i one koje postepeno gube kršćansko obilježje; provode se istraživanja u selima i gradovima (1945). Pojedinci potiču na pripravu svećenika za rad u radničkim kvartovima (radnički svećenici), pastoral se promišlja u duhu ‘missio ad gentes’, ponovno se otkriva potreba katekumenata i uloge zajednice.
Misijska orijentacija postaje temeljno nadahnuće katehetskog djelovanja, a još je nerazrađena metodologija katehizacije. Od starog katekizma ide se prema misijskoj katehezi usmjerenoj na iskustvo katehizanata i potrebu da se kršćanski živi u svom kvartu. Pastoral treba obuhvatiti ne samo župnike, nego sve laike. Javlja se potreba za novim tipom župe. Posljedice tog pristupa prilagodbe kateheze s obzirom na ‘milje’, Biancardi je protumačio kroz pojmove prve evangelizacije, pred-kateheze i pred-evangelizacije. Prvu evangelizaciju 1950.-ih karakterizira povratak kerigmi. Navještaj prethodi pravoj katehezi. Od 1960.-ih godina misijska kateheza je zauzeta oko biblijsko-liturgijskog navještaja i primanja navještaja od onih koji ne vjeruju, a pred-kateheza je duhovni dijalog koji prethodi pravoj katehezi. U misijskim krajevima pred-evangelizacija pazi na antropološku dimenziju i materijalnu narav, a u krajevima kršćanske Europe biblijsko-liturgijska kateheza naglašava antropološko-iskustvenu dimenziju i biva svjesnija procesa dekristijanizacije. Od 1970.-ih godina termin evangelizacija se proširuje i doživljava svoj vrhunac. U užem smislu znači kerigmu (ili evangelizacijsku katehezu). Ističe se njena važnost koja prethodi sakramentalizaciji.
Ivan Pavao II. prvi put upotrebljava termin Nova evangelizacija 1979. g. u Nowoj Huti i na tome inzistira i na kasnijim skupovima u svijetu. Pojava termina ‘prvi navještaj’ krajem 1990.-ih godina ne znači ‘prvi’ u kronološkom smislu, nego jer je temeljan za vjeru. Ključ je za europsku situaciju te je Biancardi izložio pogled na europski kontekst. Tumačeći geografiju vjere u Europi, predavač je istaknuo četiri područja: extrakulturacija vjere (Francuska, Belgija) gdje se događa prekid prenošenja vjere a katoličanstvo postaje strana pojava; kršćanska tradicija (Italija, Španjolska,Portugal, Poljska) gdje postoji sociološki kontinuitet i rastuća sekularizacija, očuvanje kršćanske memorije i religiozne socijalizacije; osobna izražavanja vjere, pobožnosti i rituala (neke bivše sovjetske zemlje), uvjetovano posljedicama komunizma, s malim utjecajem u političkom životu te specifična nereligioznost (Istočna Njemačka, Češča) gdje nema tragova pozitivnosti vjere. Na ponovno otkrivanje misijske kateheze potaknuo je Treći kongres CCEE-a (Vijeće europskih biskupskih konferencija) u Rimu 1986. g., a VI. kongres CCEE-a u Freisingu 1993. g. govori o katehezi katekumenalnog nadahnuća.
Dr. Biancardi je istaknuo i značaj dva dokumenta koji naglašavaju prvi navještaj kao temelj svega i dijalog s aktualnom kulturom. U ‘Ecclesia in Europa’ papa Ivan Pavao II. (2003.) ističe Novu evangelizaciju, prvi navještaj nekrštenima i ponovni navještaj krštenima. Tema XI. Kongresa CCEE-a u Rimu 2009. g. je Kršćanska zajednica i prvi navještaj. Poticaj na odlučujuću ulogu prvog navještaja donosi i papa Franjo u pobudnici ‘Evangelii Gaudium’, gdje ističe da ‘prvi’ navještaj nije u značenju kronološki, nego u smislu vrsnosti; to je glavni navještaj koji uvijek iznova treba slušati na razne načine i nastojati oko njega u cijelom pastoralu. To podrazumijeva razvijeniji sadržaj kerigme i izlazak Crkve na društvena mjesta zabave, rada i kulture. „Prvi navještaj je ponuda slobodi, nastojanje da se od konvencionalne vjere dođe do vjerskog uvjerenja. Događa se u darovanosti, važno je sijati, a ne vidjeti odmah plodove. Nudi se jedinstvenoj i cjelovitoj osobi (podrazumijeva pluralnost ponude i načina govora) i bira iskustvenost, kako bi pokazala egzistencijalnu vrijednost poruke“ rekao je dr. Biancardi, navodeći i praktične primjere gdje se to i kako čini. Zaključio je riječima pape Franje: „Crkva koja izlazi zajednica je učenika misionara koji preuzimaju inicijativu, koji se uključuju, prate, daju ploda i raduju se. Evangelizacijska zajednica doživljava da je Gospodin preuzeo inicijativu, prethodio joj u ljubavi (usp. 1 Iv 4,10) i zbog toga ona zna učiniti prvi korak, zna preuzeti inicijativu bez straha, ići ususret, tražiti one koji su daleko i poći na raskrižja putova da pozove isključene (EG, 24)“.
U izlaganju ‘Razumijevanje misijskog djelovanja Crkve od apostolskog i otačkog vremena’, izv. prof. dr. Ivan Bodrožić rekao je da riječ misija dolazi od latinskog glagola mittere (uputiti, poslati, slati). Kod nas se prevodi s misija ili poslanje. Misija je evangelizatorsko djelo Crkve među narodima koji još nisu upoznali evanđelje. „Isus je svojim učenicima dao nalog da idu, navještaju, da putuju od mjesta do mjesta, kamo je on kanio doći. To u sebi sadržava radikalnu novost utoliko što Židovi nisu uvijek bili otvoreni navještaju drugima, i kad su imali neku vrstu svoje itinerancije. Često su se zatvarali u svoj nauk i samodostatnost. Druge koji su se njima približavali primali su uvjetno i s rezervom, premda im je bilo drago da su im se približavali, da su poštovali njihovu religioznost“ rekao je dr. Bodrožić, podsjetivši da apostole u prvom dijelu navještaja, u predusksrsno razdoblje, Isus šalje najprije ovcama doma Izraleova. „Nakon uskrsa će odjeknuti navještaj da idu svima. Biti apostol znači biti misionar. Isti je glagol, u grčkom znači apostol, a u latinskom misionar. Nakon uskrsnuća nalog se promijenio. Nije više samo među Židovima, nego za apostole misija i poslanje poprimaju univerzalni oblik. Promijenio se naslovnik kojem su trebali navijesti, od židovske zajednice postaje svijet“ rekao je dr. Bodrožić, dodavši da apostoli snagom poslanja koje im Isus daje pristupaju poganskom svijetu te će izvršiti navještaj. Ići će ad gentes, među narode. „To nije bilo automatski. U prvim godinama navještaja, dok nije među židovima počeo progon kršćana, uglavnom su navještali samo židovima. Promjena će se dogoditi u Antiohiji gdje će prvi put primiti ime kršćani, kao zajednica okupljena ne samo od onih koji vjeruju u Krista kao židovi, nego i oni iz poganstva. Prošlo je nekoliko godina, progon protiv Crkve, kamenovanje Stjepana, da se učenici odvaže ići u svijet, da ne buduzatvoreni u granice misionarenja“ rekao je dr. Bodrožić.
Pavao je spojio dimenzije da je pošao u cijeli svijet i bio je itinerant. Sam je hodio i osnivao zajednice. Nije se zadržavao kod židova, riječ je upravljao i drugima. „Itinerancija govori kako su apostoli imali spremnost sve napustiti, ne imati čvrstog uporišta na zemlji, ići od zajednice do zajednice i tražiti one koji će prihvatiti navještaj. To je davalo poseban dinamizam njihovom navještaju“ rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da su postojali problemi, ali i uzvišenost apostolskog poslanja tj. misionarskog itinerantskog poslanja. Naime, prave i lažne proroke prepoznavalo se po nauku, ali i po osobnim djelima. Upute apostolske u smislu suzbijanja zlouporaba su konkretne. Apostol neće ostati dulje od jednog dana; ako ostane tri dana, lažni je prorok. Na odlasku, apostol neka ništa ne uzima, osim kruha do sljedećeg svratištva; ako traži novac, lažni je prorok. „Tako će se uspostaviti ravnoteža između ispravnog nauka i ispravnog ponašanja, jer se po tome prepoznaje lažni i pravi prorok, sukladno onome što je Isus rekao da će ih se po djelima prepoznati, tj. stablo po plodovima. Ponašanje se najbolje otkrivalo pri blagovanju i u odnosu prema novcu, prema Didahistu“ rekao je dr. Bodrožić. Jedino obilježje apostolskog života nije bilo hoditi okolo, nego i svjedočiti dosljednošću života. To je konstanta svih pretpostavki i zahtjeva misionarskog života, rekao je dr. Bodrožić, poručivši: „Nije bilo dovoljno prenijeti samo nauk u smislu propovijedi, trebalo je svjedočiti. Navjestitelj mora biti svjedok, ne samo putnik, svjedočiti svojim životom“.
Četvrto i peto stoljeće je zadnje razdoblje prodora dok Crkva nije ušla u pore društva i institucije, rekao je predavač. Tada je poteškoća rušenje zapadnog rimskog carstva. Nadiru poganska plemena iz drugih krajeva carstva. Društvo je bilo oslabljeno, drugi narodi su preuzeli vlast. „Crkva reagira pozitivno iz misionarske perspektive. Uspostavlja kontakte s drugim narodima, diplomatske i druge, vrši misionarenje, kreće se prema drugim narodima i šalju se misionari. Taj se proces dovršio u vrijeme pape Grgura velikog koji je bio veliki misionar, da su se i anglosaksonski i germanski narodi obratili. To je bio posljednji val misionarenja takvog tipa gdje je Crkva imala hrabrost, kad je izgubila potporu društva, izaći u društvo, javnost, pred te narode i prenijeti im što je osjećala da je pozitivno, snažno. U isto vrijeme, dok je navještala, promicala je i rimsku kulturu, civilizaciju, latinski jezik, i tako je obnovila lice zemlje, do trenutka kad će se s Karlom velikim ponovno uspostaviti zapadno carstvo“ zaključio je dr. Bodrožić.
U izlaganju ‘Postkoncilski poticaji misijskom i evangelizacijskom djelovanju Crkve’, izv. prof. dr. Jadranka Garmaz predstavila je misijsko poslanje Crkve prema dokumentima učiteljstva. Drugi vatikanski sabor dekretom Ad Gentes donosi novo shvaćanje misije, njenih teoloških temelja i praktične provedbe. „Najvažnija teološka tvrdnja tog dokumenta je bazirana na Lumen Gentium 1, tj. tvrdnji da je Crkva sakrament spasenja te svoje izvore ima u trinitarnom spasenjskom planu. Svrha misijske djelatnosti je evangelizacija. Crkva je odgovorna za misijski rad. Njegovanje dijaloga s različitim religijskim grupama nova je paradigma tog dokumenta“ ističe dr. Bakmaz. Predstavila je postkoncilsko shvaćanje misija u dokumentima Evangelii nuntiandi i Redemptoris missio. „Nakon koncila nastupa vrijeme nejasnoća treba li se više brinuti oko širenja Crkve ili njenog odnosa s nekršćanskim religijama. Ako se u njima može pronaći spasenje, kakav je njihov odnos s Katoličkom Crkvom i njenim misijama? Budući da Koncil ne posvećuje nijedan dokument izravno evangelizaciji, deset godina iza Sabora izdaje se dokument ‘Evangelii nuntiandi’ u kojem papa Pavao VI. izraz misija koristi kad govori o trinitarnom utemeljenju i poslanju Crkve. Jedno poslanje postoji u dvije forme: opće poslanje i usmjerenost cijele Crkve, a konkretnije poslanje tiče se mjesne Crkve i zove se evangelizacija“ kaže dr. Bakmaz.
Ivan Pavao II. 1990. g. izdaje dokument Redemptoris missio u kojem papa rijetko rabi riječ evangelizacija. Prema tom dokumentu, misijsko poslanje Crkve je trodimenzionalno. Najprije je upućeno onima koji još nisu upoznali kršćanstvo (ad gentes), drugo je upućeno onima koji su obuhvaćeni pastoralnim radom i dobro poznaju Krista i Crkvu a treće onima koj su raskršćanjeni i trebaju novu evangelizaciju. „Papa razlikuje pojam misija i polja ili ambijenti misijskog djelovanja: postoje teritorijalni ambijenti, novi društveni svjetovi te kulturni prostori i moderni aeropazi. Papa ističe osobite misijske izazove: medije, urbana sredšta i velike gradove“ poručuje dr. Bakmaz ističući da je i pozdrav pape Franje u večeri njegovog izbora za papu, kad je s balkona pozdravio puk s ‘Buona sera’, označio novu vrstu dijaloga Crkve sa svijetom.
Taj Buona sera nagovješta misijsku zadaću Crkve koaj izlazi. Papa u ‘Evangelii gaudium’ kaže da sanja o misionarskoj odlučnosti i da Crkva ne raste kroz prozelitizam, nego privlačnošću: strpljenje, poslušnost, služenje je važnije od normativnog, imperativnog i nestrpljivog govora koji želi da drugi preuzme naša uvjerenja, smatra papa Franjo. Otvorenim pitanjima misijskog djelovanja dr. Bakmaz navodi da je Crkva na raskrižju između obnove i samosekularizacije. Otvorena pitanja misijske teologije u današnje doba su migracije i imigracije većinom muslimanskog naroda, dijalog i navještaj Kraljevstva Božjeg u velikim gradovima i nova evangelizacija u uvjetima indiferentnosti.
Ines Grbić