CRKVA DUBROVAČKA U VRTLOGU AGRESIJE

Uvodne napomene: Izlaganje je kratko izvješće o tomu kako se Crkva dubrovačka nosila s izazovima devedesetih godina prošlog stoljeća. Moj dolazak na čelo Dubrovačke biskupije, 14. siječnja 1990., bio je uoči prvih demokratskih izbora i neposredno pred početak teške agresije 1991. godine. Poslužit ću se slikama iz prirode, pa prvo dio nasloviti „Proljećem novih nada i sloboda“, a drugi „Zimom agresije“ kako bi se naslutilo tešku i hladnu zimu koju smo podnosili. Dvojica uzora su mi bili od silne pomoći: Sveti Ivan Pavao II. koji me imenovao dubrovačkim biskupom i kard. Franjo Kuharić koji me zaredio. Obojicu sam silno volio i poštivao. I od njih učio. Bog zna kako bi se sve okrenulo da nije bilo kard. Kuharića u Hrvatskoj i glasa svetoga Ivana Pavla II. iz Vatikana koji je zaklinjao „neka se zaustavi ruka koja ubija!“.

    I. Proljeće demokratskih promjena

Pomazan svetim uljem polovicom siječnja 1990. i ohrabren riječima zareditelja već sam u mjesecu rujnu uputio pismo u kojem sam rekao kako smo „na prvim poslijeratnim višestranačkim izborima nadvladali određeni strah i osjetili pouzdanje, novu nadu i hrabrost za život u slobodi. No, hodočašće u slobodu treba nastaviti odgovornim radom, zauzetim zalaganjem i predanijom molitvom Svevišnjemu kako bi se uspostava demokracije odvijala, u miru, dostojanstvu, slozi i suradnji svih stanovnika lijepe naše domovine“. A na prvom Danu državnosti u katedrali (30. svibnja 1990.) spominjući savez s Papom Agatonom rekao sam kako smo taj savez uobličili u životno pravilo: „Tuđe poštuj, a svojim se diči“. Vrijeme „Proljeća slobode i demokracije“ bilo je ispunjeno nadom, optimizmom i željom neka najavljene i provedene promjene prođu bez straha, hrabro i s pouzdanjem u novi život mira i slobode.

II. Zima agresije s brojnim nevoljama olovnoga vremena

To vrijeme, nažalost, kratko je trajalo. Uskoro je bilo ugroženo agresijom i progonima ljudi, kao i razaranjem kuća, crkava, samostana, dvoraca, palača i kulturnih spomenika. Nadošla je, dakle, zima agresije s brojnim nevoljama kada se nije smjelo stajati i promatrati, već sklopiti ruke i Bogu vapiti i moliti. Činjenica da ima zla u ljudima i oko njih, kršćane ne ostavlja na miru. Optimizam, vjera i nada upućuje ih na budućnost gledati u formi ideala i zadataka, ciljeva i poslanja. No, kad su počele stizati granate s granica Trebinja i Crne Gore, pitao sam se što Crkva može učiniti u tom „vučjem vremenu“ općeg nereda, nepovjerenja, ratne psihoze, mržnje i destrukcije?! U programu „Zaustavite rat u Hrvatskoj“ (Stop the war in Croatia) prepoznao sam prostor kako se uključiti u plemenitu akciju molitve, vapaja za mirom i osude rata i nasilja.

I započeo sam slati svoja pisma i poruke iz zatočeništva. Pisao sam češće svetom Ivanu Pavlu II. i „izražavao zabrinutost za nevine ljude kao i za kulturno blago koje je u opasnosti. „Sveti Oče, ovo je krik biskupa koji traži pomoć da se zaštiti ljude i kulturno blago. Ne shvaćam kako se tolerira okupa-cija i ne osigura prekid vatre?!“ Pisao sam i američkom veleposlaniku u Beogradu W. Zimmermanu kao američkom predsjedniku Georgeu Bushu. Nikada nisam dobio ni potvrdu prijema pisma.

„Nadam se, poštovani gosp. Predsjedniče, da ćete ispravno shvatiti ovo moje pismo. Ne tražim nikakvu milost, niti privilegije. Prihvaćam svu patnju, probleme i poteškoće mojih sugrađana koji su pogođeni ovim nemilim i nametnutim ratom. Ali dižem glas u ime ugroženih, protiv nepravde i nasilja kojem je izvrgnuto stanovništvo ovog Grada.

Dižem glas u zaštitu kulturne baštine i tolikih vrijednih spomenika. Uvjeren sam da ćete založiti svoj autoritet da se u ovom kraju sačuva mir i spase ljudski životi, kulturno blago i demokracija. U toj nadi izvolite primiti izraze moga poštovanja“.

Upućivao sam i svoje radioporuke: „Dragi slušatelji Radio Dubrovnika! Htio bih biti blizu vama koji ste prikovani uz bolesničke krevete zbog starosti i bolesti. Prikažite svoje križeve za Crkvu i za Domovinu, za prosperitet, mir, pravdu i slobodu našega naroda. Blizu sam i  vama djeco, čiji su dječji snovi i bezbrižnost ugroženi zavijanjem sirena i grmljavinom granata. Htio bih vam prenijeti Kristove riječi: Ne bojte se! Upravite svoje molitve za mir u zemlji, za stanovnike i branitelje ove naše Dubrave. Ne boj se, maleno stado, rekao je Isus svojim učenicima. To isto veli danas i nama. Zato ponavljam sa svetim Petrom: Svu svoju brigu povjerite Njemu! U nadi i povjerenju u konačnu pobjedu Dobra, Slobode i Pravde sve vas od srca pozdravljam“.

Nekoliko završnih refleksija

U zaključnom dijelu izlaganja donosim nekoliko prijekora i upitnika koje sam izgovorio u različitim prigodama. Iz njih se može naslutiti da nije bilo nimalo lako vršiti službu biskupa u tako složenim okolnostima. No, već sada s ove povijesne distance od četvrt stoljeća mogu iskreno i ponizno zahvaliti Bogu što me nije napustio u tim danima i godinama tjeskobe i mraka. Posebice što mi je dao milost ostati na mjestu i u službi pa, usprkos bezizlaznih i teških okolnosti nijednoga trenutka nisam pomišljao napustiti svoj Grad i ljude u njemu. Dapače, družili smo se, molili, pjevali, po skloništima liturgiju slavili, a u nemogućim uvjetima i novine izdavali i koncerte održavali.

Iz toga vremena potječu i dva oratorija, dva glazbena umjetnička djela. Jedno u čast nepokorenom Gradu od maestra Đela Jusića „Istina o Gradu slobode“, a drugo u čast porušenom, ali obnovljenom križu na Srđu od maestra Šime Marovića „U ovom ćeš znaku pobijediti“. U Jusićevom oratoriju sudjelovao sam svojim radio porukama koje su bile povod autoru da uglazbi oratorij „Istina o Gradu slobode“. Drugi oratorij u čast obnovljenom križu na Srđu naručio sam, te na molbu maestra Marovića jednim govornim dijelom u njemu i sudjelovao. Kakav je duh prkosa i ponosa vladao u tom vremenu golemih nevolja, najbolje pokazuje „Pučka rugalica“ (iz oratorija „Istina o Gradu slobode“): „Neka pale, neka ruše, naopako svi će svršit; naša srca, naše duše neće nikad ničim skršit. U naš Grad se neće skalat, mi ćemo za despet balat, mi ćemo za despet pjevat i zlu svakom odolijevat“(L. Paljetak). A zadnji stihovi oratorija o križu izražavaju vjeru i nadu kako će se opet „narod sliti oko novoga križa i znamena od još ljepšega bračkoga kamena“. Jer, „jače je srce od kamena, jača je vjera od kremena i jači je narod od vremena“. I završava kako će tako biti i ostati sve „dok mu je križ na ustima i čelima, dok mu je križ u srcima i njedrima. Samo tako il’ nikako“.

Iz kratkih isječaka mojih govora tijekom rađanja demokracije koju sam nazvao „Proljećem novih sloboda“, kao i poruka i pisama iz doba bombardiranja, pljačke i razaranja, što sam naslovio „Zimom agresije“, može se naslutiti kako je bilo na Južnom bojištu i što je sve prolazilo mojom dušom tih dana i mjeseci. Preživjelo se zahvaljujući vjeri u Boga i vjeri u vlastite snage. Podloga svemu bilo je naše zajedništvo koje nisu mogle slomiti ni tenkovske granate, a ni obećavanja tzv. „Dubrovačke Republike“. Zajedništvo i povezanost sa Zagrebom usprkos odsječenosti i blokade dovelo nas je do željenoga cilja. Zahvaljujem na pozivu i mogućnosti pred vama, poštovani učitelji i nastavnici povijesti posvjedočiti o tom razdoblju rata u Dubrovniku. Hvala na pozornosti.

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Opatija, 19. travnja 2017.