Kreposti svetog Josipa u homilijama blaženog Alojzija Stepinca
1. U prošloj godini pisalo se i govorilo puno o našem blaženom Alojziju Stepincu. Ponovno ga se sumnjiči, osporava, napada i ogovara. Ali, i proučava temeljitije njegove pothvate, zauzimanja i nastupe kako bi zasjala veličina istine o njemu. Htio bih ga stoga pozvati večeras ”u goste” neka nam ponovi nešto od onoga što je pisao dok je bio u zatvoru. Naime, iako je bio lišen slobode, on nije prestao biti povezan sa svojim pukom. Dapače, svjestan biskupske službe da objavi ljudima plan koji Bog ima s njima, on je poput apostola Pavla iz uzništva poticao svećenike neka se ne plaše, već molitvom i riječju evanđelja bore se protiv društvenih zala. Podsjećao ih je na Pavlovu opomenu (Vae mihi, si non evangelizo) ”Jao meni ako ne propovijedam” (1 Kor 9, 16).
O problemima usred kojih je u tamnici pisao svoje propovijedi svjedoči ovako: “Teško je opisati duševne patnje u komunističkom zatvoru, jer sustav je bio skroz naskroz diabolički i zasnovan na lažima. Ljudi su bili izvrgnuti duševnom pritisku, a to ne može shvatiti nitko tko nije prošao kroz njihove strahote”. U tom vidu pravi su biser sačuvani tekstovi Stepinčevih homilija prema Litanijama Sv. Josipa, koje su objavljene u Zagrebu 1953., ali bez autorova imena. Režim, naime, nije dopuštao spominjati ime Stepinca osim u svrhe protucrkvene promidžbe. Između naslova koje je Stepinac obradio prema zazivima litanija u čast svetom Josipu, reći ću koju misao o svetom Josipu kroz prizmu njegovih herojskih krjeposti prepoznatljivih u mudrosti, strpljivosti i jakosti koje su resile ovoga Božjega ugodnika.
2. Što Stepinac piše i govori o svetom Josipu u odnosu na obitelj i Crkvu? Premda je zaziv ”glavaru svete Obitelji” u sredini litanija, a “pokrovitelju svete Crkve” na samom kraju, ove su dvije teme po važnosti koju je Stepinac pridavao obitelji, te po vlastitoj ljubavi kojom je izgarao za Crkvu, među najvažnijim temama. Propovijedi o obitelji i Crkvi, naime, odskaču od drugih tema; i po duljini i bogatstvu sadržaja. U njima on pokušava ukazati na značenje i opravdanost zaziva ”glavaru svete Obitelji” i “pokrovitelju svete Crkve”. Kako rekoh zadržat ću se pretežito na njegovom odnosu prema obitelji, a to implicite uključuje i veliku obitelj, Crkvu.
Budući da je papa Pio IX. dekretom ”Quemadmodum Deus” 1870. proglasio svetog Josipa ”zaštitnikom Katoličke crkve” Stepinac zaključuje kako sv. Josip istom onom ljubavlju, kojom je štitio svetu obitelj, štiti danas i svoju Crkvu. Uz sliku Marije koja je pod križem postala našom majkom, Stepinac veli da je Josipov dom postao praslikom Crkve u kojem smo svi braća u Kristu Isusu. Crkva pak, kao zajednica onih koji vjeruju u Krista, biva velikom obitelju o kojoj brižni Josip skrbi i štiti je. Ako je tomu tako, onda su odnosi u nazaretskoj obitelji postali uzorom članovima Crkve u poslušnost onima koji nas u ime Krista vode (papa, biskupi, svećenici), te međusobnom pomaganju i poštivanju, kao i strpljivost u progonima i kušnjama. Zbog toga Stepinac ohrabruje nazočne neka u teškim prilikama mole zagovor sv. Josipa. On je “obranio Isusa pred Herodom, pa će s istom ljubavlju braniti svoju Crkvu pred Herodovim nasljednicima – progoniteljima u ovom ili onom obliku”.
3. Razvidno je kako zazivom Josipa kao na ”glavara Svete obitelji”, želi se potaknuti vjernike, osobito mlade, neka ozbiljno shvaćaju i žive bračni i obiteljski život. A kad Stepinac stavlja pred oči mladima zaručnike Josipa i Mariju kao najljepši ideal priprave za kršćanski brak, on nas upućuje na nešto vrlo važno. I postavlja konkretno pitanje i roditeljima i njihovoj djeci: “Što je, naime, prethodilo sreći ovog najsvetijeg braka na zemlji, sv. Josipa i Blažene Djevice Marije? Prethodio je njihov sveti i krjeposni život”. A u tomu je zapravo temelj Božjeg blagoslova. Čestito i krjeposno zaručništvo i brak donose sa sobom blagoslov kad se živi primjerom Josipa i Marije. A blagoslovljeni brak postaje izvorom blagoslova ne samo za njih, nego i za njihovo okružje i cijelo društvo. Naš blaženik je u tomu vrlo jasan i glasan kad veli ”ako braku prethodi život grijeha i moralne nečistoće, takav brak nužno postaje izvorom nevaljalih stvari koje pogađaju ne samo dotične supružnike, već i ljudsko društvo.
Zbog toga, zaključuje blaženi Alojzije, pitanje braka nije privatna stvar dvoje zaručnika. Radi o dobrobiti cijeloga društva, pa potiče i roditelje i svećenike i odgojitelje, kao i sve zauzete vjernike laike neka se čine sve da nam mladi pošteno i čestito žive. I neka se ”obraćaju sv. Josipu žarkom molitvom kako bi njihovi sinovi i kćeri bili na visini zadataka koje im Gospodin u braku povjerava”. Potrošačko-hedonistički mentalitet, nažalost, ubire brojne plodove varanja, rastava, preljuba i nepoštivanja života. Ako je ”obitelj temeljna stanica društva, onda o njoj ovisi vrijednost i snaga države, Crkve i naroda”, zaključuje blaženi Alojzije Stepinac. Kada pak obitelj rastaču grijesi i opačine onda se to prenosi i na cijeli narod. Stoga je za Stepinca Nazaretska obitelj uzor današnjim zaručnicima i supružnicima u međusobnoj ljubavi i poštovanju.
4. U svojim homilijama pisanim iz uzništva blaženi Alojzije stavlja posebice muževima pred oči lik sv. Josipa i kaže: “Obiteljsko ognjište može postati raj na zemlji ako je na čelu obitelji muž kojega rese krjeposti sv. Josipa.” Pobožni zazivi u čast ovom svetcu spominju krjepost pravednosti, čistoće, mudrosti, jakosti, vjernosti, strpljivosti, skromnosti i radišnosti. Sve su to divne odlike koje se ne dobiva u poklad rađanjem, već osobnim trudom, nastojanjem i zalaganjem. Poslušajmo neke od njih kako ih opisuje i prikazuje naš dragi blaženik. Tumačeći napr. krjepost mudrosti i razboritosti Stepinac veli da je sv. Josip “bio među najrazboritijim stvorenjima na zemlji”, te da je u njemu posebice blistala ta krjepost.
Gdje tu krjepost Stepinac nalazi i kako je prepoznaje? Tu izvrsnu krjepost blaženi Alojzije prepoznaje u Josipovim odlukama koje je donosio na tri različita mjesta i u drugačijim okolnostima: Prvi put je to bilo kad je saznao da je Marija trudna; I da je ne bi osramotio javno, on donosi odluku da je potajno otpusti. A onda, znamo, upliće se anđeo Božji pa ga hrabri neka se ne plaši.. Drugi put je donio također odluku poći na popis pučanstva u udaljeno mjesto Betlehem kako bi se ispunilo ono davno izrečeno proroštvo: ”I ti, Betleheme, nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim.. I treća važna i vrlo razborita odluka bila je bijeg u Egipat. Da u tim važnim trenutcima za život Marije i malog Isusa nije tako postupio, pitanje kako bi se odvijala povijest spasenja. Zbog smo danas ispunjeni zahvalnošću prema sv. Josipu što je razborito razmišljao i mudro odnosio odluke koje su donijele bogate plodove.
5. Navodim još dvije osobite krjeposti koje je blaženi Alojzije obradio u svojim homilijama, a to ”uzvišena krjepost kršćanske hrabrosti i jakosti”, koje pomažu čovjeku kako na putu za dobrim ne bi smalaksao ni onda kad nadođu ”velike životne drame i teškoće”. A na upit zašto se Josipu pripisuju ove krjeposti, on odgovara: “Zato, što je njegov život bio isprepleten brojenim poteškoćama, a nikada se sv. Josip nije tužio ili prigovarao; ili pak pokazivao nestrpljivost i razdražljivost”. To je znak da je sv. Josip bio ”izvanredno jaka i hrabra duša, pa kao takav Bogu osobito drag i mio”. Uz krjepost hrabrosti i jakosti blaženi Alojzije bilježi i krjepost strpljivosti koja čovjeku pomaže podnositi zlo kad ga snađe, kako bi ”nastavio hod dobrim putem iz ljubavi prema Bogu”. Stepinac vidi u Josipu savršeno strpljiva čovjeka za kojega nije zabilježena niti jedna jedina riječ mrmljanja ili prigovaranja.
Njegov blagdan dobra je prigoda malo više upoznati i zavoljeti ovog dragog i bliskog sveca, ”glavara Nazaretske Obitelji” i “pokrovitelju svete Crkve”. Neka nam bude poticajem kako bismo bili i ostali dobri radnici i vrijedni Božji suradnici, te poput njega bili kadri u snu i na javi osluškivati njegove poticaje odozgora. Otvorimo se, dakle, Božjim nadahmućima u ovom svetom korizmenom vremenu. Pazimo jedni na druge eda bismo svakim danom bili bolji i hodili putovima Božjim. Preporučujmo moćnoj zaštiti svetoga Josipa sebe, zajednicu, narod i Domovinu. A njegov zagovor neka učvrsti našu vjeru i oplemeni naše odnose, savjesnost u radu i mir u našim srcima. Sveti Josipe, moli za nas. Amen.
+ Želimir, nadbiskup
Zadar, Plovanija, sv. Josip, 18. ožujka 2017.