Drugi planinarski križni put mladih Zadarske nadbiskupije pod geslom ”Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13), koji je okupio i sudionike iz Zagreba i drugih gradova Hrvatske, održan je u subotu 25. i nedjelju 26. ožujka u zadarskom zaleđu, na području Dračevac Zadarski, Škabrnja, Vrana. Križni put dug 50 km bio je u zahvali hrvatskim braniteljima, u želji osvještavanja žrtve i poticaja mladih na ljubav prema domovini. Mlade je na početku puta u župnoj crkvi Uznesenja BDM na Dračevcu Zadarskom pozdravio i blagoslovio zadarski nadbiskup Želimir Puljić i uputio prigodni nagovor. Rekao je kako je čovjek spreman osuditi ljude koji su Isusa koji je prošao zemljoim čineći dobro ubili na strašnim mukama.
„Veličina našeg Boga je da nijednim osjećajem nije dao do znanja da ljude koji su ga mučili otpisuje ili prezire, nego moli za njih. Pun ljubavi obraća se Ocu i kaže ‘Ne uzmi im ovo za grijeh, Oprosti im Oče’. Križni put je poticaj nama da Isusa nasljedujemo u činu opraštanja“ rekao je mons. Puljić, potaknuvši mlade da svoje probleme i pitanja umreže u Isusovu ptanju i njome je osmisle. Nadbiskup je istaknuo dodatnu vrijednost činjenice da se križni put održava u prirodi, rekavši da je divno imati osjećaj za prirodu jer mnogi žive daleko od prirode koja nas vraća nama samima.
„Priroda je reagirala na tužnu vijest da je Isus preminuo. A priroda inače ide svojim tijekom. No na dan kad je Bog preminuo na kalvariji, sunce je potamnilo, zemlja se zatresla, priroda je pokazala, ‘Ne slažem se s time’“ rekao je mons. Puljić. Poželio je mladima da im križni put pobudi osjećaj da su djeca Božja i da u Isusovom spasonosnom križu vide prostor za svoja djela ljubavi. Pozvao je na molitvu za sve koji su dali život da bismo živjeli u slobodnoj domovini. Mlade je pozdravio i župnik Dračevca don Zdenko Dundović, poželjevši im blagoslov na putu kojim su hodali i domovinu branili hrvatski branitelji.
S mladima je na križnom putu bio hrvatski branitelj Damir Vicković koji im je tumačio pozadinu borbi i položaja kojima su prolazili, gdje su molili postaje. Mladi su se putem izmjenjivali u nošenju drvenog križa. Na mjestu odakle su krenuli, preko puta župne crkve na Dračevcu zadarskom, nalazi se spomen-obilježje na kojem je uništeni tenk JNA, čime je zaustavljen prodor neprijateljske vojske u grad Zadar krajem rujna i početkom listopada 1991. g. Na Dračevcu su 5. i 6. listopada 1991. g. malobrojni i slabo naoružani branitelji branili liniju obrane koja se protezala od Dračevca do zadarskog predjela Bokanjac. Željko Vujić, pripadnik prve bojne 4. gardijske brigade, raketnim protuoklopnim lanserom pogodio je i uništio tenk JNA. Taj je događaj ohrabrio branitelje koji su u protunapadu uspjeli neprijatelja vratiti na početne položaje, na brdo Križ. Nakon isrpljujućih dvodnevnih borbi, JNA je odustala od daljnjih napada na Zadar, pristupila pregovorima te su 9. listopada 1991. g. potpisali sporazum o deblokadi vojarni i napuštanju grada Zadra. Vicković je rekao kako je išao spasiti zvono srušene kapelice sv. Martina iznad Sukošana. Preživio je unakrsnu vatru u kojoj se tada zatekao, rekavši kako branitelji nisu samo spašavali ljudske živote, nego i sakralne vrijednosti; i zvono su osjetili kao dio sebe, izložili život i u spašavanju toga.
U župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji misno slavlje za sudionike predvodio je škabrnjski župnik Ivan Rončević. Nakon mise bilo je euharistijsko klanjanje. Mještani Škabrnje mladima su pripremili grah, a prespavali su u škabrnjskoj OŠ Vladimira Nazora. Mladi su molili postaju kod križa i spomen-obilježja stradalih u Škabrnji na mjesnom groblju sv. Luke.
Svjedočanstvo branitelja Branimira Ražova
U škabrnjskoj crkvi mladima je poticajno svjedočanstvo iznio branitelj Branimir Ražov, pripadnik 4. gardijske brigade. Ražov je s dvadeset godina stupio je u obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. U susretu s mladima iznio im je nekoliko poticajnih misli. U prvoj polovici Domovinskog rata, u jednom gradu prišla im je žena i zagledala se u znak njihove postrojbe koji su branitelji imali na desnom ramenu. Čita ona i pita ih: ‘Jeste li vi s prve crte bojišnice, ovi koji nas branite, iz 4. gardijske brigade?’. Odgovorili su potvrdno. Žena kao da se prepala, postade zbunjena i kaže im: ‘A vi ste još djeca! Izgledate kao djeca’. „Nasmijali smo se, ona je odmah otišla, nismo joj uspjeli ništa ni odgovoriti. Poslije smo prebirali tu njenu izjavu. Kako djeca? Imali smo iza sebe godinu, dvije rata, bili smo ranjavani, obavljali smo najteže i najzahtjevnije zadaće na ratištu. Četnici su nas se bojali i zaustavili smo njihov prodor, pobijedili smo daleko naoružanijeg neprijatelja. To nas je zbunilo. Kako djeca…
Međutim, danas kad gledam slike iz tog vremena, vidim, stvarno, izgledali smo kao djeca. Kad vidim vas mlade, izgledao sam gotovo kao vi. Nevjerojatno je kako ljudi te dobi mogu izvršavati najzahtjevnije zadaće koje su opasne da je ugrožen i vlastiti život. A mi smo to radili. Ono njezino, djeca… Često čujemo sintagmu, mladost-ludost. Ne smije se u mladosti ludovati. Mladost je vrijeme kad čovjek slobodno i svjesno zacrtava put kojim će krenuti. Rat je najteže što se može dogoditi narodu. Rat je đavolska fešta. Nema normalnog čovjeka koji se toga ne boji. Prolazili smo kroz najstrašnije psiho-fizičke muke, svjesni toga da možemo položiti svoj život. Obično se čuje, zdravlje je najvažnije u životu. Rukovodeći se tom izjavom, ako je zdravlje najvažnije, onda mi branitelji nismo baš najrazumnije postupili. Jer prvo što se gubi u ratu je zdravlje, psihičko i fizičko. To su najteže situacije, ekstremni uvjeti, nesanice, smrt. Nema onoga koga to ne zdrma i ne slomi. Čovjek se navikne na prizore smrti, to je dio psiho-fizičke žrtve. Ubiti čovjeka je jako teško, bez obzira napada li vas ili ne.
Što je to što je nas branitelje potaknulo da se žrtvujemo, da uložimo svoj život? Je li život apsolutna kategorija, da sve ovdje završava? Postoji nešto veće. Da nije tako, Isus Krist ne bi bio išao na križ. Bez žrtve za istinu i za dobro, za dobro drugoga i zajednice, nema istinskog života. Ne mogu zamisliti sebe, a da nisam sudjelovao u Domovinskom ratu. Nemojte misliti da smo mi branitelji imali neku nadljudsku snagu. Mi smo bili obični ljudi. I bilo nas je strah. Međutim, strah mi nije paralizirao osjećaj za dobro i istinu. I usprkos strahu, bio sam branitelj. A imao sam i drugih mogućnosti. Mogao sam izabrati i nešto drugo. Kaže Gospodin, ‘Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje’. Dakle, bez ljubavi nema života. Ljubav je pomalo i žrtva. Ljubav i žrtva su zajedno u neraskidivoj korelaciji. Nerazdvojivi su. Žrtva je sredstvo po kojem ljudsko biće postaje čovjekom. Slično kao kad umjetnik klešući kamen iskleše prekrasnu skulpturu. Tako i žrtva čini čovjeka više čovjekom.
Otac sam troje djece. Tko želi biti otac u pravom smislu, zahtjeva se žrtva. Nekad mi se biti otac čak čini zahtjevnije nego biti u ratu. U ratu smo imali jasno definiranog neprijatelja. Imali su svoja lica. Iz obavještajnih podataka znao sam, kad vidim neprijatelja, mjesto, vrijeme, s kakvim je naoružanjem, na osnovu toga smo rješavali situacije. Danas neprijatelj nema lica. Napada roditelje koji štite djecu i napada dušu čovjeka. Dužnost roditelja je štititi djecu kako bi živjeli na slavu Boga Oca. Taj Kristov put je jamstvo da smo mi katolici privilegirani jer imamo recept za život, a to je križ. To je jedino ispravno. Svako vrijeme, ono Domovinskog rata i današnje vrijeme, ima svoje križeve, svoju muku. Često se čuje i među braniteljskom populacijom, da država koju smo dobili nije onakva kakvom smo je zamišljali, gdje smo završili. No, u svakoj životnoj prilici, bez obzira što će sutra biti, moramo biti na pravoj strani: na strani istine i dobra, dobra drugoga i dobra zajednice. To je jedini pravi put“ posvjedočio je Ražov u susretu s mladima u Škabrnji.
U nedjelju ujutro mladi su iz Škabrnje krenuli prema stradalničkom mjestu Nadin gdje je puk nakon masakra u Škabrnji stradao 19. studenog 1991. g. Tu im je svoje čudesno preživljavanje prepričala mještanka Milica Šestan kojoj su ubijeni tata i svekar. Nazivali su ih da su ustaše, pitali gdje su im muževi. Milicu su četnici prvu bacili u sobu njene kuće s još sedam uglavnom starijih žena. Ona se instinktivno odmah sakrila u ormar u toj sobi. U minuti poslije četnici su rafalom ubili svih preostalih sedam osoba koje su bacili u tu sobu. Milica je provela pet sati u tom ormaru. Kad je čula da su četnici otišli, izašla je iz ormara i otišla preko polja do Bibinja. Milica je majka četvero djece, a njen je sin kao 18-godišnjak također bio branitelj. Vratila se iz progonstva u Nadin nakon šest godina. „I sad smo mi krivi? A mi nismo išli u njihove kuće, nego su oni išli u naše. Triba mlade učiti što se dogodilo. Treba poštovati sovje. To je bilo i njihova zemlja. Nitko ih nije tjerao otići, sami su to htjeli“ rekla je Milica.
Misa u Vrani
Mladi su se preko Polače uputili prema svetištu sv. Nediljice u Vrani gdje su kod utvrde Han imali zadnju postaju križnog puta. U crkvi sv. Nediljice misno slavlje je predvodio don Roland Jelić, tajnik zadarskog nadbiskupa. Tragom evanđeoskog navještaja o ozdravljenju slijepca, don Roland je rekao koliko smo mi puta u životu pred sobom imali pitanje njemu upućeno ‘Da li vjeruješ u Sina čovječjega?’. „Koliko puta smo trebali odgovoriti, tko je za tebe Isus Krist u kojeg vjeruješ? Tko je za tebe Bog? Vjernik može svjedočiti koliko mu čuda Bog čini u životu. Isus koji je ozdravio slijepca ima povjerenje u nas i traži da mu potpuno vjerujemo“ rekao je don Roland potaknuvši mlade da se zapitaju kakva je njihova vjera, vjeruju li Isusu cijelim svojim životom, ili 10, 20, 30 %.
„Isus želi naš stopostotni učinak, da mu 100 % damo svoj život. Teško je dati Bogu povjerenje, da će nam pomoći u nekoj životnoj situaciji. Koliko puta nismo vidjeli kraj, pritisnuo nas je životni problem, križ, imali smo bolest, bol, tjeskobu i rijetko smo pomišljali na Boga“ rekao je don Roland. Pokušavali smo rješavati svojim razumom problem i nismo uspjeli. „Ako imaš potpuno povjerenje u Boga, možeš u svom životu osjetiti čudo. Isus želi u našem životu činiti čuda. Jer nas voli i stalo mu je do nas. Isus poziva na minimum, da mu damo svoje povjerenje. A to je možda najteže. Kad osjetiš kako je lako živjeti s Isusom, kako stvari postaju drugačije kad Bog upravlja tvojim životom, teško se povući iz Kristovog života. Isus želi da neprestano budemo s njim i da bude dio našeg života“ rekao je don Roland, potaknuvši mlade da dopuste Isusu da čini i ozdravi kad dođu sljepoće, teškoće, problemi.
„Teško je Bogu predati svoj život jer se bojimo. Kad osjetimo kako Bog djeluje u našem životu, možemo djelovati i na ljude oko sebe. Žrtva čini čuda. Isus je promijenio tijek povijesti, može i naš život“ poručio je don Roland, istkanuvši da je križni put pokazatelj kako život može biti težak, iscrpljujući, umoran. „Isus je podnio žrtvu radi drugoga, i mi tako trebamo, za bližnje, one kojima nas Bog šalje. Ljubiti, kao nas je Isus poučio i najbolje znao“ zaključio je don Roland.
Župljani Vrane za mlade su priredili hranu. Križni put su organizirali mladi odgovorni u Uredu za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije čiji je povjerenik o. Franjo Kowal.
Ines Grbić
