Nadbiskupov govor uz obred blagoslova Kneževe palače
Poštovani Gradonačelnice gospodine Kalmeta, prečasni Generalni vikaru mons. Lenkiću, veleučena Rektorice Sveučilišta prof. dr. Vican, Ravnateljice Narodnog muzeja gospođo Peroš, Ravnateljice Koncertnog ureda gospođo Bušić, Vikaru za kulturu zadarske nadbiskupije mons. Kero, cijenjeni članovi gradskog vijeća, dame i gospodo!
Zahvaljujem gospodinu Gradonačelniku na pozivu zazvati blagoslov na ovo djelo ljudskih ruku zbog kojega se raduju stanovnici Grada i Županije, a i šire. Dolazak Predsjednik Vlade RH s najbližim suradnicima-ministrima, prije desetak dana, pokazuje značenje događaja obnove i otvorenja Kneževe Palače. Spomenici svih vrsta i stilova prate povijest jednoga naroda i njegovih mjesta. Oni su trajan i živi govor koji budi zahvalnost i strahopoštovanje. A stvaratelji tih umjetničkih djela, premda su već davno prešli „prag nade“ i preselili se u prostore nebeske liturgije, i danas su među nama. Oni komuniciraju po djelima svoga uma i umjetničkoga dara.
Crkva je stoljećima surađivala s umjetnicima i poticala ih neka stvaraju i uljepšavaju sjaj Božje prirode, na čemu im je trajno zahvalna. Ovaj obred blagoslova obnovljenih prostora, koji su u Domovinskom ratu stradali, kao i umjetničkih djela koja smo u nasljeđe primili, izraz je naše zahvalnosti prema svima koji su ta djela zamislili, stvorili i nama darovali. Blagoslov je izraz zahvalnosti i onima koji su snagom službe primili dragu dužnost i obvezu čuvati i obnavljati našu kulturnu, povijesnu i vjersku baštinu koja je bogata i raznolika. I približiti je suvremenom čovjeku na razumljiv i moderan način.
Blagoslov je ujedno i naš zajednički zavjet prema našim starima koji su s ponosom i ljubomorno čuvali ono što su naslijedili: Crkve i samostane, dvorce i palače, sakralne i svjetovne prostore u kojima su se sačuvale slike, predmeti, biblioteke i arhivi. Njih danas prepoznajemo kao dio svoje kulture u koju je utisnut naš pečat i obilježje. A u tom pokladu otkrivamo i prepoznajemo dušu svoga mjesta, kao i bitne čimbenike imena i prezimena svoga naroda. I grada koji leži na gori, pa ga se ne može sakriti. U njemu su i svjetiljke kulture koje još uvijek gore i plamte. Njih se ne stavlja pod posudu, nego na svijećnjak da svijetle svima, kako veli Isus u evanđeoskom odlomku koji ćemo sada poslušati.
Nakon evanđelja Nadbiskup se obratio slijedećim riječima:
U uvodnom pozdravu rekoh kako spomenici svih vrsta i stilova prate povijest jednoga naroda i mjesta. Oni su trajan i živi govor koji budi zahvalnost i strahopoštovanje gdje otkrivamo dušu našega Grada i bitne čimbenike imena i prezimena svoga naroda. A u ovom prostoru svaki kamen o tomu zbori. Osjećamo umješno pletivo umjetnosti, vjere i kulture Zadra koji je nikao i rastao na žalima središnjega Jadrana, toga blagoslovljenoga prostora Lijepe Naše. Usprkos silnim stradanjima „Iadera Christiana“ s brojnim vrijednim svojim žiteljima razvijala je tijekom vremena skladan odnos privatnog i javnog, svjetovnog i profanog, i posebice odnosa vjere i kulture. Zahvaljujući upravo tom zdravom međuodnosu vjere i kulture njezini sveti zaštitnici nisu „klerikalizirali“ kulturno nasljeđe, društvenu i političku, kao niti znanstvenu, športsku ili druge stvarnosti u Gradu.
A odgovorni voditelji znanstvenoga, kulturnoga i društvenoga života imali su osjetljivost za umjetnost i kulturu, pa su se opirali određenim strujama „nasilne deložacije sakralnoga“, posebice u vremenima žestokih ideologija dvadesetoga stoljeća. Tada je, naime, kao što znamo bila ranjena i ometena u rastu sinteza zdravog međuodnosa vjere i kulture koja je ovdje stoljećima rađala i stvarala umjetnička djela. Zadar je poput drugih mediteranskih gradova, od Dubrovnika do Poreča, bio i ostao uzor sklada i stvaranja sinteze društvenoga, kulturnoga i religioznoga okruženja. Taj sklad i sinteza danas su narušeni. Ne ideologijama od jučer, već od nas samih. Pitamo se, kako? Evo nekoliko misli u tom pogledu:
- Kao sljednici velikoga blaga koje su nam ostavili naši očevi, mi malo po malo gubimo poštovanjem najprije prema čovjeku, a onda i strahopoštovanje pred djelima ruku njegovih: u kulturi, umjetnosti i sakralnosti.
- Naši gradovi imaju svoju dušu koju smo prepoznavali po bedemima i palačama, tisnim kàlama, kupolama i tvrđavama koje miluje sunce i bura, a obliva Jadransko more. A na trgovima čuje se tihi šušur ili gitara, ugodan razgovor ili pak pjesan klape koja dušu krijepi i para.
- Nažalost, našom nebrigom vidimo kako umire „duša tih gradova“; umire protjerana iz svoga mjesta i doma očinskoga. U jednom razgovoru pred prošli Božić rekao sam da „dijelim tjeskobu sugrađana zbog nepodnošljive buke i galame“ u Gradu, čiji žitelji organizatore tih bučnih manifestacija nazivaju „suvremenim nasilnicima“. No, oni imaju i nečije dopuštenje. A razlozi koje plasiraju, da se „oživi stari dio grada“, ne pije vodu. Naprotiv, stvaraju se savršeni mehanizmi da ljudi za par godina napuste Poluotok, kao što se već dogodilo našem Dubrovniku, koji bez živih ljudi postade običnom kulisom za filmove (Robina Hooda). Neka nas Bog sačuva od takvoga scenarija.
Zadnji je čas da se trgnemo i spašavamo dušu našega Grada. Blagoslov Kneževe palače vidan je i vrijedan doprinos u tom vidu. Potrebno je stoga usvajati antropologiju koja vrjednuje čovjeka i ne prihvaća “poslovanje bez morala, niti bogaćenje bez rada; a pogotovu ne politiku bez načela”, kako je svojevremeno pisao Mahatma Gandhi. Takva antropologija ističe kako nam je čovjek u središtu pozornosti, a on je u trajnoj čežnji i nostalgiji za vječnim i Apsolutnim. Jer, u njemu drijema „izvanpovijesna stvarnost koja je izvor njegove ljudskosti“ (Ivan Pavao II.). Crkva, kao čuvarica tog neprocjenjivoga blaga živi od te istine o čovjeku, pa neumorno ponavlja: „Čovječe ne idi malen ispod zvijezda“ (M. Dizdar).
S takvim poštovanjem prema čovjeku i strahopoštovanjem pred djelima ruku njegovih, štovani nazočnici, molimo večeras neka Božji blagoslov prati ovaj Grad i sve njegove žitelje. Neka svi, koji dođu u Zadar i prođu dvoranama Kneževe palače ponesu sa sobom lijepe dojmove o „Gradu smiraja, umjetnosti i kulture“. I neka osjete kako stanovnici Zadra i okoline vole i poštuju svoje mjesto; i bore se i kulturom za svoj Grad i za čovjeka u stvaranju i izgradnji bolje i podnošljive budućnosti. Na tu nakanu uputit ćemo sada i svoje molitve i vapaje.
Mons. Zelimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 20. veljače 2017. u 18,30