Posljednji ispraćaj s. Marije Benedikte Asje Perinčić u četvrtak 1. prosinca, koludrice ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, po zapisanim mislima preminule benediktinke koje su brojni na sprovodu imali prigodu čuti, bila je istinska kateheza o predanom služenju Gospodinu, uzornom redovničkom životu, primjer kako se iza jednostavnosti u nastupu redovnice krije iznimno dubok odnos s Bogom. Na početku mise zadušnice koju je u crkvi sv. Marije predvodio o. Jozo Milanović, OSB, opatica zadarskog samostana Anastazija Čizmin predstavila je život s. Benedikte.
Na sprovodnom obredu na Gradskom groblju koji je predvodio zadarski katedralni župnik Josip Radojica Pinčić, gdje je pokopana u grobnici benediktinki, Pinčić je o s. Benedikti govorio temeljem i njenih zapisa u dnevniku kojeg je vodila. Uz opaticu Čizmin, s. Benedikta je zbog rada s generacijama djece, svoje poletne naravi i činjenice da je gradsko dijete, bila najpoznatija zadarska benediktinka, rodom iz poznate košarkaške obitelji Perinčić, radosna, vedra, vitalna, okretnog i zaigranog duha. Geslo njenog poziva bila je misao iz Lukinog evanđelja, „Marija je izabrala najbolji dio koji joj se neće oduzeti“.
S. Benedikta je nakon teške bolesti preminula u došašću, u ponedjeljak 28. studenog u 66. godini života i 46. godini monaškog posvećenja, a upravo je na drugu nedjelju Došašća, 7. prosinca 1975. g., položila vječne zavjete. U spomen na svoju 24. godišnjicu polaganja vječnih zavjeta, 1999. g. je zapisala: „Nakon što me Bog zamilovao još u majčinoj utrobi i urezao moje ime u dlanove svoje, pozvao me da ostavim oca, majku, braću, sestru, kuću, imanje, rod i porod i da idem za njim. Željela sam mu uzvratiti svojim ‘Da’ i po zavjetima mu izreći da ga ljubim svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim duhom svojim. Cijelom svojom osobom i čitavim svojim životom. Taj se prinos cijelog mog bića dogodio uoči svetkovine Bezgrešnog začeća BDM.
U samostanu, zatvorena za svijet a otvorena Bogu, u molitvi, osami, na brdu, na križnom putu, ovisna u svemu o Ocu, pod plaštem i okriljem njegove i naše Majke. Izabirući da ga slijedim u Svetoj Mariji koja se nalazi u srcu grada Zadra, željela sam biti kanal Božje ljubavi za sve žitelje ovog grada, ovog naroda, ove države i cijelog svijeta. Biti poput Mojsija – uzdignuti ruke znajući vrijednost molitve i življenja na slavu i hvalu Imena njegova. Svjesna sam da je to borba do posljednjeg daha. Za tu i takvu borbu Bog naoružava moje ruke. Poteškoće u življenju nisu prepreka između Boga i nas, nego su one siguran put k njemu. Svako jutro, poput Židova, naglas izgovorim prvu riječ Modehani, što znači ‘Hvala ti Bože što si mi vratio dušu iz sna’. Daj mi snage i svoju milost da ovaj dan proživim tebi na slavu. Sve je milost. Sve je njegov dar“.
S. Benedikta je rođena u Zadru 4. srpnja 1951. g. od oca Šime i majke Marice rođ. Čizmin iz Sutomišćice, kao drugo od četvero djece. Sakrament krštenja primila je od don Rika Finke 5. kolovoza 1951. g. u župi sv. Ivana na Relji u Zadru. Djetinjstvo je provela u kući djeda Luke na Stanovima, s velikim vrtom i mnogim domaćim životinjama, u igri i veselju s braćom Darijom, Čedomirom i sestrom Sonjom. Prvu svetu pričest primila je od župnika fra Stanka Turčića 19. lipnja 1960. g. u župi sv. Ivana, a 18. lipnja 1961. g. krizmao ju je zadarski nadbiskup Mate Garković.
S obitelji je išla na hodočašća Gospi Maslinskoj na Belafužu i Gospi od Zečeva u Nin. Kao mala misionarka išla je po svom predjelu Stanovi gdje je živjela od kuće do kuće, za pobožnost prvih devet petaka. Rekla je tada Isusu ‘Uzmi mene meni i daj mi sebe’. Okupila je za to desetak dječaka i djevojčica. U blizini njihove kuće na Stanovima bila je kapelica. Kroz prozor bi ušla u nju kriomice, jer župljani još nisu imali ključa, i tu se molila, s prijateljicom molila krunicu i križni put, pjevala. Voljela je biti u tišini kapele, nekad je i svirala harmonij. Na misu u crkvu sv. Ivana na Relji u 6 sati ujutro išla je i po kiši i po ledu, bez prekida. Često je prije i poslije nastave u Arbanasima gdje je pohađala školu pohodila Isusa u crkvi Gospe Loretske. Kroz četiri godine svaki dan je molila molitvu za sretan izbor zvanja koju je našla u molitveniku.
Na odlazak s. Benedikte u samostan djelovalo je ulazak opatice Anastazije Čizmin, njene tete. Čitajući taj njen zapis na ispraćaju, opatica Čizmin je ganuto plakala: „Kad je moja teta Senija otišla u samostan i u meni se rodila želja: I ja ću biti časna! Imala sam 11 godina. S rodicom Ksenijom Perinović (benediktinkom u Pagu) po putu sam molila krunicu. Često sam s njom nakon nastave ili prije, otišla u sv. Ivana kod kapelana da nas pričesti ili da nam riješi matematički zadatak. Kapelan nas je okupljao i dao nam zaduženje, čistiti i kititi kapelicu Gospe Fatimske na Stanovima“.
Sa svojih 16 godina ušla je u samostan 3. rujna 1967. g. Monaški habit obukla je i započela novicijat 11. svibnja 1970. g. i dobila monaško ime Marija Benedikta kojim se uvijek ponosila i utjecala. Prve zavjete položila je na svetkovinu sv. Benedikta 11. srpnja 1971. g. Uzor su joj bile učiteljice u školi, divila se njihovom kontaktu s učenicima te je i sama željela biti učiteljica. Na poticaj zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka završila je Učiteljsku akademiju jer je mons. Oblak predvidio da će u Stalnu izložbu crkvene umjetnosti koju vode benediktinke dolaziti i školska djeca te je potrebno imati i osobu pedagoške naobrazbe koja će najmlađima predstavljati sakralno blago. To je radila s puno elana na svoje i zadovoljstvo posjetitelja.
Bene, kako su je od milja zvali, razvijala je i umnožila svoje brojne talente. O. Leon Šipek, kapelan župe sv. Ivana na Relji, utjecao je na nju da počne svirati. To su korijeni njenog glazbenog obrazovanja. Bila je orguljašica u samostanskoj crkvi sv. Marije i učiteljica sviranja u Osnovnoj glazbenoj školi sv. Benedikta. Prije nego se otvorila ta škola, dvadeset godina u samostanu djecu je privatno poučavala glazbi i sviranju klavira. Svirala je još i violinu i harmoniku.
Zahvaljivala je Bogu za svakog učenika. U njenoj sobi s klavirom djeca su se osjećala kao kod kuće. Djeca su je jako voljela i ona njih. Pratila ih je i radovala se svakom njihovom uspjehu, i kasnije kao odraslih u glazbenoj i drugim profesijama. Jednom prigodom su joj djeca u vrtiću stavila na glavu mornarsku kapu, pa su je sad nakon njenog preminuća uz tu sliku ispratili riječima ‘Zbogom kapetane’. Uspješno, savjesno i odgovorno poučavala je djecu do Uskrsa 2016. g. Toliko je voljela rad s djecom i bila požrtvovna, da je predavala u školi dok god je mogla, i između terapija koje je primala i liječničkih pregleda.
„Unosila je sebe u sviranje i pjevanje liturgijskih i koralnih napjeva sa svojom zajednicom i primjenjivala je sve pouke sv. Benedikta s obzirom na liturgiju, pjevanje, recitiranje i disciplinu u korskim molitvama. Sv. Benedikt poučava da se u molitvi vladamo tako da se naš duh slaže s našim glasom i da pjevamo mudro te da ne smetnemo s uma da pred licem anđela pjevamo Gospodinu koji mu prenose naše molitve i hvale. Čeznemo nastaviti hvalu Božju pred svim nebesnicima pjevajući Gospodinu Svet, svet, svet“ rekla je opatica Čizmin.
Jako je voljela prirodu, cvijeće i more. S. Benedikta je slavila Boga i prepoznavala ga u prirodi. Osobito je voljela izlaske i zalaske sunca, pogled s njenih Stanova na zadarski kanal. Jednom je pročitala rečenicu s potpisom Isus: „To sam ja, koji vas želim pozdrviti prije spavanja. Ali rijetki me prepoznaju“, pa je napisala: „Tada sam shvatila da sam ga prepoznala i prepustila se milovanju njegovom ljepotom“. U svom dnevniku se sjeća učiteljice Danice Pedišić koja je lijepo crtala na ploči s bojama. „Meni je uvijek bilo žao kad se to moralo brisati. Uživala sam u skladu boja, cvjetova, ptičica. Htjela sam zauvijek sačuvati te prekrasne šarene cvjetove, ptičice, grane, potočić. Maštala sam da ću i ja jednog dana biti učiteljica i tako crtati. Crtala sam za neku župu zavjese s anđelima za tabernakul. Uživala sam kako su anđeli uspjeli. Nacrtala sam i sv. Leopolda Mandića za crkvu sv. Frane“.
Među svecima, uz svoga sv. Benedikta i Skolastiku, osobito je voljela sv. Malu Tereziju i sv. Leopolda Bogdana Mandića. Bavila se fotografijom, njene slike su bogata samostanska riznica i protagonist je dokumentarnog filma ‘Pogled s prozora’ Luke Marottija o životu zadarskih benediktinki. Bavila se filatelijom i ostvarila je brojne kontakte s drugim filatelistima.
Krasila ju je strpljivost koja je do izražaja došla i kad je strpljivo i precizno krasopisom ispisivala brojne pergamene. Izradila je brojne rukotvorine, krunice. Na dar Ivanu Pavlu II. na nacionalnom hodočašću u Rim 2003. g. izradila je lik Gospe Maslinske i papi je napisala čestitku na pergameni. Napisala je mnoge povelje za posvete crkvi u Zadarskoj nadbiskupiji. Bila je strpljiva i u bolesti. Kad su joj sestre rekle da se sve medicinsko osoblje u Zadru i zagrebu koje je pratilo zadnjih sedam mjeseci bolesti divi njenoj strpljivosti, s. Benedikta je odgovorila: „Blago njima kad se imaju čemu diviti. Bog je jedini kojemu se treba diviti“.
Iz svoje bolesničke postelje je rekla „Svima je nama cilj život u Bogu“. „Desetak dana prije smrti rekla je ‘Jedva čekam vidjeti papu i mamu i nećaka Marka“ rekla je opatica Čizmin, istkanuvši da je prikazanje Marije Benedikte bilo iskreno i potpuno.
Inzistirala je da se predviđena proslava 950. godišnjice spomena sv. Marije ovog listopada održi prema planu: „Ako mi se pogorša stanje, ako i umrem, nemojte ništa preskočiti u organizaciji proslave. Neka se sve odvija kako je predviđeno“. Umrla je točno mjesec dana nakon te velike jubilejske proslave. S. Benedikta je voljela i često je pjevala zaziv ‘Dođi, Gospodine, Maranatha. Dođi Gospodine Isuse’. „To činim i sada“, rekla je i u bolnici i tiho ga otpjevala sa svojim sestrama iz bolesničkog kreveta. Umrla je u vremenu došašća, kad Crkva na osobit način pjeva ‘Maranatha, dođi Gospodine Isuse’.
U kolovozu 2015. g. s. Benedikta koludricama je na razglednici napisala: „Kad umrem, nemojte žalovati ni plakati. Okupite se i radujte se! Napravite ‘banket’ u slavlju života kojega sam provela s vama i kojega mi je darovao Gospodin. Veseli i radosni budite! Hvala!“.
S. Benedikta je izrazila želju da na misi M. Skolatika čita Pavlov Hvalospjev ljubavi, kojeg je u cijelosti i ispisala na pergameni, M. Danijela da pjeva ‘Dođi Gospodine, Maranatha’ i da se proglasi Lukino evanđelje o malenima. Na prikazanju da sve sestre zajedno pjevaju ‘Primi me Gospodine kao obnovu zavjeta’.
„Okrijepljena svetim sakramentima, njena duša se vratila u nebesku domovinu gdje će se susresti s Kristom zaručnikom na vječnoj gozbi“ zaključila je opatica Čizmin.
Tragom Isusovog usklika ‘Slavim te Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima’, u propovijedi je o. Jozo Milanović rekao da je naš život slaviti oca nebeskog, kako kaže i sv. Benedikt. To je i geslo benediktinaca, Da se u svemu slavi Bog. „U svemu slavimo Boga. Od tog slavlja nije izuzeta ni smrt, ni bolovanje, ni križevi u životu koje nosimo. Uz križ stoji uskrsna svijeća, znak Krista uskrsloga. Podsjeća nas da vjerujemo da nakon smrti slijedi uskrslo slavlje.
Sv. Benedikt kaže da je monaški život traženje Boga. Pripjevni psalam kaže ‘Lice tvoje, Gospodine ja tražim’. Gospodin se u našem životu skriva i gdje ga ne bismo očekivali. Skriva se u našim mukama, kod onih za koje bismo pomislili da nemaju veze s njim. Sakrio se na golgoti među razbojnike, među bolesne, potrebne, siromašne. Kao djeca Božja trebali bismo slaviti Oca na nebesima koji se o nama brine“ rekao je o. Jozo. U sjećanju na krasopis s. Benedikte kojim je na pergamenama puno toga ispisala, o. Jozo je rekao da „Gospodinova ruka u našem životu uvijek nešto lijepo piše. Njegov rukopis je uvijek krasopis“.
U osvrtu na ‘Amen’ kojeg je s. Benedikta ispisala na kraju brojnih pergamena, a Amen je izricala i na molitve sestara iz bolesničkog kreveta, o. Jozo je rekao da Amen znači naš život ovdje na zemlji, reći Bogu ‘Da’ kao što je Isus rekao.
„Poslije Amen ostaje najljepša riječ koja će nas pratiti kroz svu vječnost, Aleluja. Molimo da s. Benedikti, nakon Amena kojeg je potpisala u ovom životu na zemlji, Gospodin doda svoj vječni Aleluja“ zaključio je o. Jozo u propovijedi.
S. Benedikta je bila uvijek radina, aktivna, stvaralačka, umjetnička, nesputana duša. „Ipak, bila je pozvana na život u čijem je središtu red, disciplina i odvojenost od svijeta. Bene je uspjela pomiriti te suprotnosti na svoj, originalan način, donoseći svima koji su je susretali dašak slobode i Neba“ kaže Maja Kolega, nećakinja s. Benedikte, u sjećanju na svoju rođakinju i zaključuje:
„Bila je duša koja nikad nije imala mira. Činilo se kao da nije čvrsto vezana uz ovaj naš materijalni svijet, kao da bi mogla u svakom času odletjeti u prostranstva iz kojih je došla.
Sad se njena duša odvojila od svega materijalnog i vratila u svoj nebeski dom, gdje će zauvijek biti slobodna i razigrana kao što je to bila i za vrijeme svog ovozemaljskog života“.
Ines Grbić