1. Svetkovina Svih Svetih s popratnim spomenom Dana svih vjernih mrtvih zapravo je finale svečanog oratorija koji upravlja naše oči, najprije prema nebu prema onima koji su spašeni i nalaze u vječnoj domovini odakle nas prate i štite na našem ovozemaljskom hodu. A onda spušta pogled prema zemlji, prema grobljima i humcima pod kojima počivaju naši dragi pokojnici u iščekivanju uskrsnuća. U tom smislu čitanje iz knjiga Otkrivenja pita „Ivane, što vidiš?“ Riječi ‘gledati’ i „vidjeti“ često nalazimo na stranicama Svetoga Pisma. – „Mojsije, što vidiš, pita Jahve? Vidim grm koji gori, ali ne izgara!“ (Izl 3, 4) – „Što ti vidiš Jeremija? Vidim rascvjetalu bademovu granu koja je navještaj sigurnog proljeća“. – „Ivane, što ti vidiš?“ „Vidim, eno, veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika. Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama“.
Što poručuju biblijski tekstovi kao i svetkovina Svih Svetih i spomen dan vjernih mrtvih koje danas i sutra obilježavamo? Što ćemo vidjeti danas i sutra kada se nađemo na groblju gdje ćemo upaliti svijeće svojim dragim pokojnima? Odgovor na upit „što vidiš“, brate i sestro, vjerojatno bi glasio kako vidimo mnoštvo grobova i križeva, bijelih krizantema i upaljenih svijeća. Našim pohodom želimo im izraziti svoju ljubav i blizinu i sjetiti se uske povezanosti između nas koji kročimo ovom zemljom i braće i sestara uz čije grobove naviru nezaboravna sjećanja. I dok obilazimo njihove grobove i čitamo natpise na njima, mi zapravo shvaćamo kako hodimo stazom smrti koja je obilježena znakom vječnosti.
2. Blago nama ako to vjerujemo. Jer, ako se ograniči čovjeka samo na ovozemnu horizontalnu dimenziju, život gubi svoj duboki smisao. Bog je stvorio svijet i približio se čovjeku po svome Sinu Isusu koji se predstavio kao „uskrsnuće i život; pa tko god živi i vjeruje u njega neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 25). To su riječi koje bûde nadu u život „s druge“ strane, a Isus tješi svoje učenike „neka se ne uznemiruje srce njihovo, jer u domu Oca njegova ima mnogo stanova“ (Iv 14, 1). Pohod grobljima gdje očitujemo našu ljubav pokojnicima, prigoda je obnoviti našu vjeru u vječni život. Uzdignuti križevi na grobovima, naime, govore da su i oni živjeli za takvu vječnost, te svoj ovozemni hod istrošili u nadi, vjeri i ljubavi. Okrenuti čelom prema nebu oni nam danas s Pavlom poručuju: „Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade…“ (1 Sol 4, 13).
Svetkovina Svih Svetih poduže naše oči prema nebu i bûdi nadu u život vječni. Spomen svih vjernih mrtvih s grobovima naših pokojnika obaraju naše oči prema zemlji i opomena su u nemirnom i nesigurnom vremenu, u kojem nema trajnog prebivališta. I naše će putovanje jednom završiti s vjerom na putu u kuću Očevu. Zahvalni za veliku milost vjere, kojom ćemo „kad se probudimo Boga gledati“, učvršćujmo jedni druge u toj spoznaji kako smo ovdje prolaznici i putnici. Pa ponavljajmo s Augustinom: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine“. Priključimo se onom silnom mnoštvu spašenih, „u zbor patrijarha, proroka, apostola, mučenika, ispovjedalaca, djevica, i u zajedništvu svih svetih“ (sv. Bernard). Oni padaju nice pred prijestoljem Svevišnjega i kliču: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!“
Gradsko groblje, Zadar, 1. studeni 2016.
msgr. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup