„Croatia Benedictina: Hrvatsko Kraljevstvo, Petar Krešimir IV. i Ordo Sancti Benedicti“ naziv je predavanja doc. dr. Tomislava Galovića s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje je održao na znanstvenom kolokviju ‘950. obljetnica spomena samostana sv. Marije u darovnici kralja Petra Krešimira IV. (1066.-2016.) u četvrtak 27. listopada u crkvi sv. Marije u Zadru. Dr. Galović je opisao razloge povezanosti kralja i benediktinskog reda te izložio presjek njegovog povijesnog djelovanja u Hrvatskoj. Razdoblje Hrvatskog kraljevstva za Petra Krešimira IV. najuže je povezano s redom sv. Benedikta, a naziv Croatia Benedictina odgovara upravo razdoblju Hrvatskog kraljevstva za Petra Krešimira IV. na čijem je čelu bio od 1058. do 1074. g. To je naš prvi vladar za kojeg je u suvremenim izvorima potvrđena titula kralja Hrvatske i Dalmacije, rekao je dr. Galović.
„Obljetnica benediktinki je važna jer je to izravna poveznica s počecima hrvatske države i s počecima Hrvatskog Kraljevstva. Imamo redovnike koji jedini unutar hrvatske povijesti vuku direktno vertikalu od naših početaka do danas. Drugo sve nam je propalo. Propala nam je kneževina, kraljevstvo, političke struje su se mijenjale na ovim područljima i tko je ostao? Ostale su časne sestre benediktinke“ istaknuo je dr. Galović, naglasivši da se od do danas sačuvanih jedanaest isprava kralja Petra Krešimira IV., čak deset njih odnosi izravno na benediktinski red. „Iz tih isprava izvlačimo hrvatsku političku povijest, ne crkvenu. To samo za sebe dovoljno govori. Osnivanje muškog i ženskog benediktinskog samostana u Biogradu n/m za vrijeme Petra Krešimira IV. govori da on na krilima papinske reforme, koju kasnije zovemo grgurovska ili gregorijanska reforma, plovi na tom reformnom planu, on to prihvaća. Hrvatska je tada i kasnije za vrijeme Zvonimira na vrhuncu naše kulturne, političke i crkvene povijesti. Nakon toga dolazi veliki pad“ rekao je dr. Galović. Uz to, objava kraljeve darovnice benediktinkama 25. prosinca 1066. g. u Šibeniku ujedno je prvo pojavljivanje imena tog grada u povijesnim izvorima.
Procjenjuje se da je na hrvatskim prostorima postojalo više od sto muških i oko pedeset ženskih benediktinskih samostana. Od pedeset ženskih sad ih je aktivna petina (Cres, Krk, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar), a od sto muških, opstao je samo jedan, na Ćokovcu na Pašmanu. Najviše ih se formiralo u Dalmaciji od 11. do 13. st. To su muški samostani sv. Ivan, Trogir; sv. Ivan, Medulin; sv. Marija, Rožat pokraj Dubrovnika; sv. Marija, Mljet; sv. Mihovil, Kotor; sv. Jakov, Dubrovnik; sv. Nikola pokraj Šibenika te ženski samostani u Biogradu, Splitu, Trogiru, Zadru, Dubrovniku itd. Tijekom 12. i 13. st. benediktinci dolaze u panonsku Hrvatsku (Rudina pokraj Požege, Podborje i Bijela pokraj Daruvara, Nuštar, Banoštor, Grgurevci). Narod ih naziva crnim fratrima zbog crnog habita s kožnim remenom, škapularom i kukuljicom. U 14. st. odlaze i izvan hrvatskog područja i osnivaju samostane u Pragu, Šlesku i Krakovu.
„Red sv. Benedikta u hrvatskoj povijesti, kulturi, znanosti i umjetnosti zauzima istaknuto mjesto i nezamjenjivu ulogu u prošlosti hrvatskog naroda. Opatije i samostani benediktinaca u Srednjem vijeku imaju ključnu ulogu u razvitku europske pismenosti i nadasve širenja evanđelja na ovim prostorima“ istaknuo je dr. Galović, dodavši da je uz poslušnost, siromaštvo i čistoću, njihov četvrti redovnički zavjet obveza stalnog boravka u jednom samostanu. Život šutnje, molitve i fizičkog rada nadograđuju intelektualnim radom i razvojem školstva, unaprjeđuju poljodjelstvo i obrtništvo te unose romanički stil gradnje u graditeljstvo.
„Upravo benediktinskoj ulozi u širenju prvotno latinske, a zatim usporedno glagoljske i ćiriličnepismenosti među Hrvatima, zahvaljujemo razvitak takve kulture na ta tri jezika i tri pisma u Srednjem vijeku. Benediktinci su izvorište hrvatske trojezične i tropismene kulture u Srednjem vijeku. Jedinstvenost trojezičnosti i tropismenosti koju su benediktinci latinaši i glagoljaši pokazali u svom djelovanju, nakon njih neće u takvom obliku biti ponovljena u radu niti jednog od kasnijih crkvenih redova i jedinstvena je u europskoj crkvenoj povijesti“ naglasio je dr. Galović.
Prema historigorafiji, benediktinci su u naše krajeve prvotno došli iz franačkih samostana, što se zaključuje prema imenima opata benediktinaca u nas. To su najstariji samostani već za vrijeme kneza Trpimira. Zatim iz Montecassina, zadarska linija benediktinaca, što dokazuju izravne veze s talijanskim samostanima. Zatim benediktinske samostane osnivaju domaći redovnici i redovnice koje su Božjim duhom pozvane osnivati samostan: Rižinice pokraj Solina i sv. Marije u Solinu, Sv. Ivan Evanđelist u Biogradu, Sv. Kuzma i Damjan na Pašmanu, Sv. Petar u Selu, muški i ženski benediktinski samostan u Splitu, opatija sv. Lucije na Krku, opatija sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču te brojni samostani u Istri, poput sv. Mihovila koji je među najstarijima na ovom području.
Dr. Galović je istaknuo da je Biograd svoj politički i kulturni procvat doživio upravo za vrijeme Petra Krešimira IV. U crkvenom pogledu od iznimnog je značenja što je taj kralj izravno utemeljio dva benediktinska samostana u Biogradu, te su upravo u njegovim ispravama prvi podaci o Biogradskoj biskupiji i ime jednog biogradskog biskupa. Muški benediktinski samostan sv. Ivana Evanđeliste već je postojao i imao redovnike, no formalno je osnovan u veljači 1060. g. i naziva se u samostanskoj fundacijskoj listini kraljevskim samostanom. Predavač je naveo i isprave koja konkretno zemljišta kralj Petar Krešimir IV. daruje benediktinskim samostanima na zadarskom području.
Glede vremenskog konteksta, druga polovica 11. st. u političkom i crkvenom smislu je važno razdoblje za ranosrednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo, rekao je dr. Galović. Tada dolazi do proširenja njegovih granica na kopnu i moru te utemeljenja ili obnove brojnih samostana. Predavač je opisao i Kartular ženskog benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru. Pisan je beneventanom, a sadrži prepisana trideseti i četiri dokumenta, od najstarijeg iz 1066. g. do najmlađeg iz 1236. g. te dva zapisa iz 12./13. i 13./14. st. Budući da građa u kartularu, ispisana na trideset i šest listova različite veličine, nije pisana kronološkim redom nego raznoliko, smatra se da je kartular pisan u nekoliko navrata. Kasniji dijelovi kartulara pisani su karolinom i goticom. Sadrži trinaest isprava iz vremena hrvatske narodne dinastije (1066.-1096.), inventar samostanskih pokretnih i nepokretnih dobara, a na zadnjim listovima kartulara je zapisan dvoglasni tropirani Sanctus što je najstariji primjer višeglasnog pjevanja u Hrvatskoj.
Za proučavanje djelovanja benediktinskog reda u Hrvatskoj kapitalno je djelo don Ivana Ostojića u tri sveska ‘Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima’. Dr. Galović je naziv svog predavanja Croatia Benedictina posudio upravo od Ostojića, jer njemu u komunizmu nije bilo dozvoljeno tako nasloviti taj svoj životni rad.
Ključno razdoblje za benediktinski red su 11. i 12. st. Dr. Galović smatra da su do nestanka muških benediktinskih samostana dovele promijenjene društvene okolnosti, pojava dominikanaca i franjevaca kao prosjačkih redova.
„Pojavom ta dva reda, čini se da dolazi do promjene duhovnosti, teže su se pojedinci odlučivali pristupiti redu sv. Benedikta pa su ušli u te. U vrijeme Petra Krešimira IV., to je rano povijesno razdoblje, drugih redova nemamo, osim benediktinskog i različitih vidova pustinjaštva. Zato tolika suradnja Petra Krešimira s benediktincima. Pustinjaštvo tada nije institucionalno organizirano, a onda ne može ni kralj službeno djelovati. Institucija je Crkva, samostan, kao zajednica vjernika. S benediktincima se zato mogao lakše ostvariti odnos i na institucionalnoj razini“ rekao je dr. Galović.
Ines Grbić
