MILOSRDNA ŽENA – MARIJA PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ
Zamislio sam ovo izlaganje tako da najprije ukratko iznesem što Sveto pismo misli pod pojmom božanskoga milosrđa, tj. o milosrdnom Bogu Ocu te encikliku Ivana Pavla II. Dives in misericordia kao sažetak novijeg crvenog učiteljstva o Božjem milosrđu. Potom da ukažem na dodirne točke sa životom i djelom bl. Marije Propetog Isusa Petković.
Bl. Marija Propetog Isusa Petković temeljila je svoju spoznaju o dobrom i milosrdnom Ocu ponajprije na iskustvu „doživljaja svoga oca. Otac joj je umro zarana kad je imala 18 godina (16. IV. 1911.). Za nj kaže da joj je ‘bio poslije Boga ideal’, zato ‘što je bio dobar i milosrdan siromasima’, ‘tako jednostavan i istinit’, ‘izgledao je kao svetac’. U svom je ocu Marija bila ‘u školi kršćanske kreposti i milosrđa.’ Nismo daleko od istine da je u obitelji Marije Petković, uz njenog ‘milosrdnog Oca’, začeta družba ‘Kćeri Milosrđa.”[1] Osobno, vjerničko iskustvo nebeskog Oca nadovezuje se na ovo iskustvo zemaljskog oca. Međutim ono ga nadilazi kroz mistično iskustvo u koje je duboko vjerom uronila.[2] Drugo kretanje koje uočavamo u njenom odnosu spram nebeskog Oca jest egzistencijalno – otkriće nebeskog Oca u svijetu i za svijet. O tome govori u uvodu hrvatskog prijevoda knjige Idimo k Ocu Emilija Guerrya, piše: „Mnogi, ne samo da ne poznaju Oca, kao Oca ljubavi i milosrđa, Oca dobrote i svake utjehe, nego Ga zamišljaju kao tvrdog, neumoljivog Gospodara, koji često, pa i do u tančine, zahtjeva samo pravdu, bez milosrđa. Promatrajući boli i nevolje ovog života, mnogi i mnogi ne mogu shvatiti da to dolazi iz Njegova očinskog Srca, koje u svojoj božanskoj uviđavnosti, sve šalje za naše vječno dobro. (…) Na nama je samo da usvojimo Isusovo pouzdanje u nebeskog Oca: Isusov sinovski odnos prema Njemu, nadasve Njegova ljubav, da bismo se mogli uzdići k Ocu i upoznati Onoga koji nas je toliko ljubio. Naš Gospodin Isus Krist pokazat će nam dakle, ne samo Svemogućstvo svog nebeskog Oca i Njegovu neizmjernu Veličinu, nego prije svega Njegovu dobrotu, Njegovo milosrđe, Njegovu beskrajnu ljubav.“[3]
Marija je osjećala i razumjela iz iskustva vjere da ovaj prijepor između Božje pravde i Božjeg milosrđa u stvarnosti ne postoji, da je to lažni prijepor u našoj svakodnevnici koji ukazuje na nepoznavanje pravog Božjeg lica. Vidimo sada kako nam se sam Bog objavljuje u Svetom pismu i što nam biblijska objava govori o njegovom milosrđu.
MILOSRĐE U STAROM ZAVJETU
Sveto pismo Starog zavjeta ne preuzima jednostavno razumske dosege i razmišljanja okolnih naroda i onda ih iznosi u narativnom obliku. Ono, istina, uzima od onog što bi mogli nazvati općeljudskom predajom koja je se nalazi u kulturno-civilizacijskom okruženju u kojem živi izabrani narod, ali se prema njemu odnosi kritički. Naime, ima jedan drugačiji hermeneutički ključ za tumačenje stvarnosti i odnosa u kojem se čovjek nalazi tako da baca novo svijetlo na čovjekovu stvarnost, donosi nove perspektive i nova produbljenja. To konkretno znači u našem slučaju da Stari zavjet ne govori samo o suosjećanju kao druge religije nego i o milosrđu[4] rabeći pojmove koji oslikavaju nove aspekte Božjeg lica. Sav govor o Božjem milosrđu u Starom zavjetu temelji se na iskustvu izabranog naroda što ga je proživljavao u vrijeme izlaska: ‘Gospodin je vidio bijedu svoga naroda bačenog u ropstvo, čuo njegove vapaje, spoznao je njegove tjeskobe i odlučio je da ga oslobodi. (usp. Ez 3,7ss)[5] (Bl. Marija vidi stanje svojih mještana…) Ovo temeljno iskustvo sućuti i milosrđa koje Bog ima sa svojim narodom postaje paradigma za svu daljnju povijest odnosa Boga i njegovog naroda. Kada budemo iznosili bogatstvo nazivlja kojim se koristi Stari zavjet da bi opisao ovo iskustvo Božjeg milosrđa, moći ćemo uočiti dubinu Božje objave koje ono izražava. Tako ćemo odgovoriti u grubim crtama na ovaj prigovor da Sveto pismo ne donosi ništa bitno novoga s obzirom na temu milosrđa.
(Druga teza s kojom ćemo se pozabaviti u ovom članku jest ta) da bi Bog Starog zavjeta bio strog i osvetoljubiv, a Novog zavjeta dobar i milosrdan. Površno čitanje Svetog pisma lako nas dovede do ovog zaključka. Čini nam se jasnim da je Isus naviještao milosrdnog Boga. Međutim postoje tekstovi u Starom zavjetu koji mogu ići u prilog ovom mišljenju kao npr. gdje Bog zapovijeda herem – kleto uništenje, tj. da se pobije čitavo stanovništvo Jerihona i Aja, Amalekov rod (usp. Jš 6,21; 8,24; 1 Sam 15) ili gdje Bog daje zapovijed da se potjeraju svi narodi koji žive u obećanoj zemlji – mogu ostati samo privremeno (usp. Pnz 7,22-23; 9,3). Ovdje trebamo nadodati i psalme proklinjanja koji zazivaju Božju osvetu protiv zlih sudaca, neprijatelja Izraelovih i podmuklih neprijatelja (usp. Ps 58, 83, 109)[6]. Te kratke odlomke doista nije lako razumjeti i teško je u njima raspoznati glas Boga Isusa Krista. No, također, moramo postaviti sebi pitanje koliko poznajemo Stari zavjet i nije li on za nas zatvorena i nerazumljiva knjiga. Crkva ima ključ za razumijevanje ove knjige. Moramo ući u ondašnje shvaćanje pretkršćanskih stoljeća i otkriti Božju povijest ljubavi s ljudima koja je dinamična i koja ima svoj rast, svoja razdoblja i svoj nutarnji smisao.[7] Tako ćemo nastojati ukratko pokazati u drugom dijelu ovog članka da je isti Bog Starog i Novog zavjeta, te da postoji nutarnja logika Božje objave koja svoj vrhunac doživljava u Isusu Kristu.
BOGATSTVO IZRAZA KOJIM SE OZNAČAVA POJAM MILOSRĐA U STAROM ZAVJETU
Mi smo pod utjecajem crkvenog latinskog jezika dijelom izgubili ono bogatstvo značenja koje pojam milosrđa ima u Starom zavjetu. Poistovjećujemo ga uglavnom sa suosjećanjem ili opraštanjem. Ovo nije netočno, ali lako može zastrti ono bogatstvo pojma milosrđe koje ima izabrani narod na temelju svog konkretnog odnosa s Bogom u svojoj povijesti.[8] Stari zavjet da bi izrazio pojam milosrđa osobito koristi dva izraza hesed i rahamim.
Izraz hesed sam po sebi označuje ‘duboku nutarnju težnju za dobrom. Kada taj izraz označuje odnose dvojce ljudi, oni nisu samo dobrohotni jedan prema drugome, nego istodobno uzajamno vjerni zbog nutarnje zauzetosti, dakle također i zbog vjernosti sebi samima. Nadalje, ako hesed označuje i milost ili ljubav onda je to zbog takve vjernosti. Ništa ne mijenja na stvari činjenica što ta zauzetost ima ne samo ćudoredni već i pravni značaj. Kada se u Starom zavjetu riječ hesed primjenjuje na Gospodina, uvijek je to u svezi sa Savezom koji je Bog sklopio s Izraelom. S Božje strane taj Savez je uvijek za Izrael dar i milost. Ipak, budući da se u svezi sa sklopljenim Savezom Bog obvezao da će ga poštivati, hesed u nekom smislu dobiva zakonsko obilježje. Zakonska obveza s Božje strane prestajala bi, kada bi Izrael prekršio savez i ne bi poštivao njegove uvjete. No, upravo je tada hesed, prestajući biti pravna obveza, otkrivao svoj dublji značaj: očitovao se onakvim kakav je bio u samom početku, naime kao ljubav koja daje, ljubav jača od izdaje, milost moćnija od grijeha.’[9] Ivan Pavao II. je ovim riječima sažeto izrekao samu srž značenja izraza hesed, a to je Božja vjernost nevjernom Izraelu. Ova Božja vjernost jest zbog njegove nutarnje zauzetosti, ona je u konačnici Božja vjernost sebi samome. Stoga se su Starom zavjetu hesed pojavljuje zajedno sa ’emeth i znači: milost i vjernost. On označava čvrstoću i trajnost heseda: milosrđe i dobrota dovijeka (usp. Izl 34,6).[10] Bog govori svome narodu po proroku Ezekijelu: ‘Što činim, ne činim radi vas, dome Izraelov, nego radi svetoga imena svojega, koje vi oskvrnuste među narodima u koje dođoste.’ (Ez 36,22) Tako Izrael ne može više tražiti Božji hesed s naslova zakonske pravednosti, budući da je toliko puta pregazio i oskvrnuo Savez koji je Gospodin s njim sklopio. No upravo u ovim okolnostima Izrael kuša najdublje značenje ovog pojma: on može i mora i dalje gajiti pouzdanje jer je Bog saveza vjeran sebi samome i odgovoran za svoju ljubav. Plod te ljubavi je obnova nutarnjeg saveza, oproštenje i vraćanje milosti. Ivan Pavao II. daje zanimljiv doprinos tumačenju ovog izraza hesed. Naime, vjernost sebi samome i odgovornost za vlastitu ljubav jesu u nekom smislu muške značajke.[11]
Drugi termin koji je značajan za izricanje milosrđa u Starom zavjetu jest rahamim. On u korijenu označava majčinu utrobu ili općenito čovjekovu utrobu koja je sjedište čovjekova osjećanja.[12] Dakle, izraz rahamim izvorno označuje ljubav majke prema djetetu koja proizlazi iz najdublje i najizvornije sveze, štoviše iz jedinstva što majku povezuje s njenim djetetom. Stoga je to sasvim osobit odnos i sasvim osobita ljubav. ‘Za tu ljubav može se reći da je potpuno darovana, ona nije plod nikakve zasluge, i s tog gledišta ona zahtjeva nutarnju nužnost: zahtjev je, naime, srca. To je rekli bismo ženska inačica muške vjernosti samome sebi, što je izražena riječju hesed. Na toj psihološkoj pozadini rahamim rađa čitav niz čuvstava, među kojima su dobrota i nježnost, strpljivost i razumijevanje, tj. spremnost na praštanje. Stari zavjet Gospodinu pridaje upravo te značajke, kada govori o njemu služeći se izrazom rahamim. … Ta ljubav vjerna i nesavladiva zbog čudesne snage materinstva, u starozavjetnim tekstovima izražena je na različite načine: bilo kao spasenje u opasnostima, osobito kad one prijete od neprijatelja bilo također kao praštanje grijeha – kako pojedinaca tako i cijeloga Izraela – , i konačno, u spremnosti da ispuni eshatološko obećanje i nadu, unatoč čovjekovoj nevjeri, kao što čitamo u knjizi Hošee proroka: ‘Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti’ (Hoš 14,5)’[13]
Doista možemo na neki način reći da vrhunac objave Božjeg milosrđa u Starom zavjetu nalazimo kod proroka Hošee. Boga boli propast njegova naroda, ne želi da se njegova pravednost očituje kao srdžba koja zatire. ‘Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba’ (Hoš 11,8) Bog nije kao čovjek, njegova bit se očituje u njegovom milosrđu. Milosrđe je izraz Božje biti. Milosrđe je objava Božje transcendentnosti koja nadilazi svako čovjekovo poimanje. Stoga milosrđe Božje i njegova svetost, pravednost i vjernost nisu u nikakvom protuslovlju. Iskustvo koje Izrael ima sa svojim Bogom produbljuje pojam pravednosti koji sada označava i Božje spasenje i njegovo milosrđe. S vremenom cijeli Izrael shvaća da se upravo u milosrđu očituje prvenstvo i nadmoć ljubavi nad pravednošću. Nema više protuslovlja ni protivštine između milosrđa i pravednosti iako se međusobno razlikuju.[14] Starozavjetna poruka milosrđa Božjega nije neka čisto duhovna poruka nego posjeduje bitnu unutarnju konkretnu i socijalnu dimenziju. Čovjek je grijehom zaslužio smrt, ali mu Bog u svom milosrđu vraća život. Bog je ljubitelj života. On je posebno blizak slabima i siromašnima, onima koji su na rubu društva: ‘iz bunjišta izvlači siromaha da ga posadi s prvacima naroda’ (1 Sam 2,8) Ovdje se ne radi o jednom ljudskom projektu nego o spasenjskoj Božjoj volji i eshatološkim obećanjima.[15]
Stoga možemo zaključiti da Stari zavjet jednostavno ne preuzima pojam suosjećanja iz svoga kulturno-civilizacijskoga kruga nego je ovaj pojam milosrđa obogaćen Božjom objavom tj. Božjim spasenjskim djelovanjem u povijesti izabranog naroda. Ovo iskustvo odnosa s Bogom koje je izneseno u Starom zavjetu, a mi ga označavamo pojmom milosrđe, toliko je bogato značenjem i raznolikošću da se ne može izraziti jednim pojmom. Moramo upotrebiti mnogo izraza da bi preveli ove hebrejske riječi na hrvatski jezik, a one kolebaju: ‘od milosrđa do ljubavi, preko nježnosti, smilovanja, sućuti, blagosti, dobrote, pa čak i milosti’.[16] Sve nam to govori o bogatstvu i neizrecivosti Božjeg milosrđa koje se očitovalo u Svetom pismu Starog zavjeta.
ISTI BOG STAROG I NOVOG ZAVJETA
Kako smo rekli, postoji nutarnja logika i napredak Božje objave koji svoj vrhunac doživljava u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Ono što je Božja ljubav i milosrđe u Starom zavjetu, a to smo mogli vidjeti iz prethodno opisanih pojmova koji označavaju pojam milosrđe, postaje jasno očitovano u Isusu koji je Božje milosrđe u svojoj osobi. Prorok Ezekijel opisuje Božju povijest s njegovim narodom kao povijest ljubavi (usp. Ez 16). Božja ljubav nije ravnodušna, ona je strastvena, dramatična, bolna. I njegova srdžba nije ništa drugo nego obrnuta strana njegove ljubavi. Ova Božja ljubav se može izraziti samo na ljudski način da bi bila nama razumljiva. Stoga se u ovim izrazima jasno očituje njihov izvorno antropomorfni značaj. Božja potresna ljubav u susretu sa zlom, posebno s grijehom čovjeka pojedinca ili cijelog naroda, očituje se kao milosrđe. Ona je vjerna, vjerodostojna, a time i istinita. ‘Jamačno je jedincato u povijesti religija da se sveti spisi jedne religijske zajednice tako kritički ophode s vlastitom zajednicom. Kakvih sve optužaba protiv izabranog naroda nema u proročkim knjigama! Svaki je prekršaj neumoljivo nazvan njegovim imenom, svaki je grijeh razotkriven. Kako se čini, proroci nemilosrdno šibaju sve i svakoga, od kralja do običnih ljudi, kada razotkrivaju popis grijeha Božjega naroda. No, upravo se u tomu pokazuje pravo milosrđe: ono nikada ne može biti bez istine. Ona može liječiti samo ako je nepotkupljivo uspostavljena dijagnoza. Ona ne može biti jasnija od dijagnoze koju uspostavljaju proroci. Božje se milosrđe pokazuje kroz čitav Stari zavjet posebice u milosrđu spram grijeha njegova naroda. Te se grijehe ne umanjuje i ne uljepšava.’[17] Isus, također, razotkriva grijehe svojih suvremenika i poziva na obraćenje da se može očitovati Božje milosrđe (usp. Mt 11,16-23; 15,1-9; 23, 1-36). Možemo reći da Novi zavjet gradi na bogatstvu i dubini Objave Božjeg milosrđa koju već sadržava Stari zavjet. Granice Božjem milosrđu postavlja sam čovjek, jer Božje milosrđe ne pozna druge granice osim grešnikove tvrdokornosti.
Bez sumnje, Očevo milosrđe možemo smatrati središnjom temom Isusova propovijedanja, temeljnim obilježjem njegove osobe. Isus je takoreći utjelovljenje Božjega milosrđa. Bog se u njemu ne okreće čovječanstvu kao apstraktnoj veličini, nego svakom ponaosob. On je meni udijelio milosrđe. Po Kristu postajem ti Božje brige i osobno sam oslovljen. Tko se susretne s Božjim milosrđem u Kristovoj osobi, pogođen je i izazvan u dubini samoga sebe. Milosrđe ne dopušta neutralnost.
Slika milosrđa, baštinjena iz Staroga zavjeta, u naučavanju samoga Krista se istodobno pojednostavljuje i produbljuje. To je najočitije u Isusovoj prispodobi o milosrdnom Ocu. Sin gubi ne samo tvarna dobra, nego ono što je mnogo važnije: svoje sinovsko dostojanstvo u očevoj kući. On je svjestan da više nema nikakva prava, osim da bude najamnik u kući svoga oca. Svoju odluku je donio u punoj svijesti onoga što je zaslužio i na što on još može imati pravo prema mjerilima pravednosti. Zanimljivo je da u prispodobi nije niti jednom upotrjebljen izraz pravednost kao ni izraz milosrđe. Ipak je s velikom jasnoćom u sadržaj evanđeoske prispodobe utkan odnos pravednosti i ljubavi, što se očituje kao milosrđe. Sasvim je jasno da se ljubav preobražava u milosrđe, kada treba nadići strogi propis pravednosti: strogi i često uski. Kad je jednom spiskao dobra koja je primio od svoga oca, rasipni sin – nakon svog povratka –zaslužuje da zaradi za život radeći u očinskoj kući kao najamnik, i da mežebitno, malo po malo, ponovo stekne stanovita tvarna dobra, ali, nema sumnje, nikada više onoliko koliko ih je spiskao. To bi zahtijevao red pravednosti, to više što sin ne samo da je spiskao dio baštine koji mu je pripadao, već je svojim ponašanjem povrijedio i ražalostio svoga oca.
Ovaj podroban opis duševnog stanja rasipnog sina omogućuje nam da točno shvatimo u čemu se sastoji Božje milosrđe. Ponašanje oca u prispodobi, njegovi postupci koji očituju njegov nutarnji stav, omogućuje nam da u sasvim novoj sintezi, punoj jednostavnosti i dubine otkrijemo različite vidove starozavjetnog gledanja na milosrđe. Otac rasipnog sina je vjeran svome očinstvu, vjeran je ljubavi kojom je oduvijek obasipao svoga sina. Očeva vjernost prema sebi samome značajka je već poznata u starozavjetnom izrazu hesed – sada je istodobno izražena riječima bremenitim osjećajem. Otac je duboko ganut. Uzroke toga ganuća treba tražiti mnogo dublje: otac je svjestan da je temeljno dobro spašeno, čovječnost njegova sina. Štoviše, ono je, u neku ruku, ponovo otkriveno.
Vjernost očeva samome sebi sasvim je usredotočena na čovještvo izgubljenog sina, na njegovo dostojanstvo. Na temelju toga može se ustvrditi da ljubav prema sinu, ljubav što izvire iz same biti očinstva, u nekom smislu obvezuje oca da vodi brigu o sinovljevu dostojanstvu. Ta briga je zapravo mjera njegove ljubavi, ljubavi o kojoj će kasnije pisati sv. Pavao: ‘Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav… ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…, raduje se istini… svemu se nada, sve podnosi, i nikad ne prestaje’. (1 Kor 13,4-8) Milosrđe – kako ga je Krist iznio u prispodobi o milosrdnom ocu – ima nutarnji oblik ljubavi, koja se u Novom zavjetu naziva agape. Ta ljubav je sposobna da se sagne nad svakog rasipnog sina, nad svaku ljudsku bijedu, i nadasve, nad svaku ćudorednu bijedu, nad grijeh. Kada se to zbiva, onaj što je predmet milosrđa, ne osjeća se poniženim, već kao ponovo nađen i iznova vrednovan. Otac mu prije svega očituje radost što je pronađen i vraćen u život. Ta radost pokazuje da je jedno dobro ostalo netaknuto: sin, pače i rasipnik, ne prestaje biti pravi sin svoga oca; uz to ona pokazuje ponovo nađeno dobro, što je u slučaju rasipnog sina bio povratak istini o samome sebi.
Odnos milosrđa zasniva se na zajedničkom iskustvu o dobru – a to je čovjek, na zajedničkom iskustvu dostojanstva koje mu je vlastito. To zajedničko iskustvo omogućuje da rasipni sin počinje gledati sebe samoga i svoje postupke u punoj istini; a upravo zbog toga, on za svoga oca postaje jedino dobro: otac s pronicavom jasnoćom dobro vidi što se ostvarilo zahvaljujući čudesnom bljesku istine i ljubavi, koja kao da zaboravlja sve zlo koje je sin bio počinio.
Prispodoba o rasipnom sinu s puno jednostavnosti, ali duboko, izražava zbilju obraćenja. Ono je najopipljiviji izraz djelovanja ljubavi i prisutnosti milosrđa u ljudskom društvu. Pravo i istinsko značenje milosrđa nije samo u pogledu, pa bio on najprodorniji i pun sućuti, upavljenom prema ćudorednom, tjelesnom ili tvarnom zlu: milosrđe se očituje u svom pravom i istinskom izražaju onda kada iznova vrednuje, promiče i izvlači dobro iz svih oblika zla što postoje u svijetu i čovjeku. Tako shvaćeno milosrđe predstavlja temeljni sadržaj mesijanske Kristove poruke i bitnu snagu njegova poslanja Tako su je shvaćali i u život provodili njegovi učenici i sljedbenici. Milosrđe se nikada nije prestalo objavljivati u njihovim srcima i postupcima kao očiti dokaz nutarnje snage ljubavi koja se ne da pobijediti zlom, nego dobrim svladava zlo.[18]
ODNOS IZMEĐU PRAVEDNOSTI I MILOSRĐA
Papa Franjo u buli najave izvanrednog jubileja milosrđa Misericordiae Vultus u br. 20 i 21 tumači ovaj odnos. To nisu dvije oprečne stvarnosti, već dvije dimenzije jedne stvarnosti koja se postupno razvija, sve dok svoj vrhunac ne postigne u punini ljubavi. U Bibliji se puno puta spominje Božja pravednost i Bog kao sudac. U tim svetopisamskim odlomcima pravednost se redovito shvaća kao cjelovito opsluživanje Zakona i vladanje svakog dobrog Izaelca u skladu s Božjim zapovijedima. To je shvaćanje, međutim, nerijetko dovodilo do legalizma, iskrivljujući izvorni smisao pravednosti i zatamnjujući njenu duboku vrijednost. Da bismo prevladali legalističku perspektivu, trebamo se prisjetiti da se u Svetome pismu pravednost poima u biti kao prepuštanje s pouzdanjem Božjoj volji.
Isus više puta govori o važnosti vjere negoli o opsluživanju zakona. Suočen sa shvaćanjem pravednosti kao pukoga poštivanja zakona koji sudi ljude jednostavno ih dijeleći na pravedne i grješne, Isusu je stalo do toga da pokaže velik dar milosrđa koji traži grješnike da im ponudi oproštenje i spasenje.
Apostol Pavao je prošao sličan put. Obraćenjem Kristu, Pavao stavlja na prvo mjesto vjeru, a ne više Zakon. Spasenje ne dolazi po opsluživanju Zakona, već vjerom u Isusa Krista, koji svojom smrću i uskrsnućem donosi spasenje milosrđem koje opravdava. Božja pravednost postaje sada oslobađajuća snaga za sve one koji su pritisnuti ropstvom grijeha i svim njegovim posljedicama. Božja je pravednost njegovo milosrđe (usp. Ps 51,11-16).
Milosrđe se ne protivi pravednosti, nego izražava način na koji Bog postupa s grješnikom, nudeći mu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati se i vjeruje. Bog nadilazi pravednost svojim milosrđem i praštanjem. Ipak, to ne znači da se pravednost obezvrjeđuje ili da ona postaje suvišnom. Naprotiv, svaki koji griješi mora podnijeti kaznu. Samo što to nije kraj, već početak obraćenja, jer pojedinac počinje osjećati Božju nježnost i oproštenje. Bog ne odbacuje pravednost. On je radije produbljuje i nadilazi jednim višim događajem u kojem kušamo ljubav kao temelj istinske pravednosti.
Dovršetak Zakona je Krist – na opravdanje svakomu koji vjeruje (Rim 10,3-4). Ta Božja pravednost je milosrđe dano svima kao milost koja je plod smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Kristov križ je Božji sud nad svima nama i nad cijelim svijetom, jer nam on po njemu pruža sigurnost ljubavi i novi život. Milosrđe nikada nije jeftino. Isus je za nj platio visoku cijenu na križu.
OTVRDNUĆE SRCA
Otvrdnuće srca je suprotnost milosrđu. Postoji zastrašujuća mogućnost da srce otvrdne, okameni, da postane tupo i bezosjećajno. Upravo je to čovjekov izvorni grijeh spram Boga i bližnjega. Otvrdnuće srca je otpad od Boga i neosljetljivost spram bližnjega, a time istodobno i tragičan gubitak vlastite čovječnosti. Onaj tko je postao tvrd u srcu, okamenio se kao čovjek i izgubio svoju životnost. Isus je došao da nam da novo srce, da izliječi tvrdoću našeg srca.
Prema ljudskom mjerilu Isus je upravo u tomu doživio neuspjeh. Srca oko njega postaju tvrđa umjesto otvorenija. Na kraju ovo otvrdnuće srca dovodi do odbacivanja Isusa, do osude i ubojstva. Zagonetno je: u njemu se pojavilo Božje milosrđe na zemlji, ali ono izaziva nešto što je protivno milosrđu. Evanđelja neumoljivo govore o slabostima Isusovih vlastitih učenika (umnoženje kruha). Na području ljudskoga postoji ovaj fenomen da dobro izaziva zlo, da upravo dobrota može razbuditi mržnju. Ovdje dodirujemo ‘otajstvo zla’ kako to naziva Pavao (2 Sol 2,7). To je kao da se zlo osjeća ugroženim pojavom dobra, kao da ne bi htjelo dopustiti da postoji dobro.
Postoji fenomen otvrdnuća srca u blizini svetoga. Najbolnijim pojavama u Crkvi pripada to da su upravo ‘službenici Presvetoga’, mi svećenici, ugroženi mogućnošću otvrdnuća srca. Ona se tiho ušulja u čovjeka, kroz rutinu, kroz udobnost, otupjelost, kroz ‘ohlađenje prve ljubavi’ (usp. Otk 2,4). Tada pastiri mogu postati vukovi, kardinali đavli (tako barem kaže jedna crkvena naučiteljica, sv. Katarina Sijenska). Protiv ovoga tako opasna otrova otvrdnuća srca u Crkvi, koji razara, pomaže smo lijek Isusova srca.
MILOSRDNA ŽENA
Za bl. Mariju najveće milosrđe koje se može iskazati bližnjima jest u misijskom i evangelizacijskom djelovanju nje same i njenih sestara. Širiti ljubav i milosrđe, spašavati duše da bi bile sretne u Bogu: „Jer to je prava ljubav Kristova: da čini druge sretnima i blaženima u Bogu“[19]
U njenoj biografiji čitamo: „Već prvih godina svjesnijeg života pokazivala je darove suosjećanja, razumijevanja i društvenosti prema ostaloj, osobito sirotoj djeci. Napose siromaštvo bližnjega nalazilo je u njenu srcu velikog odjeka i ucjepljivalo se u njeno dobro pamćenje.“[20] Posebno se sjeća kako je bila taknuta bijedom, siromaštvom, bolešću i umiranjem jedne napuštene djevojke. Drugi primjer kada njena majka uskraćuje pomoć jednoj siromašnoj ženi.
Bila je zanesena Isusovom prispodobom o milosrdnom Ocu, Otac koji je rasipniji od sina po milosti i milosrđu. O toj prispodobi piše posebna razmatranja u duhovnim vježbama (Vapaji duše str. 33). Još malo i dolazim na sud Božji; Moram položiti račun o svemu: O dragocjenom vremenu, o svim časovima; o svim dužnostima mojim; položiti račun za sve duše mi dane; položiti račun moje duše.
Duhovna majka (Upute str. 57)
[1] Tomislav Zdenko Tenšek, Trinitarni aspekti duhovnosti Marije Petković, Zagreb 1996., str. 63.
[2] „I dok je tetka molila Vjerovanje, uronila je moja duša u Boga i nijesam mogla izgovarati riječi Vjerovanja, jer sam kao stvarno osjećala i promatrala Oca Svemogućega, koji sve uzdrži i obuhvaća, i svi lebdimo i Njemu, i nebo i more i zvijezde, svi se gubimo u Njemu. Ja sam ga osjećala, i duša Ga je gledala (ne sa ovim očima), i mislila sam zašto se to govori ‘Vjerujem u Boga Oca’ kao da ga se ne vidi, ili kao da se može posumnjati da ga nema, i mislila sam da ga to vrijeđa, jer da je tako to nešto tuđe, daleko osjećanje ‘Vjerujem’, i to bi me jako žalostilo i govorila sam Bogu, zašto to govore kad Ti jesi, i više nego mi i sve, i sve je tako malušno prema Tebi i da sve držiš i sve se gubi u Tebi (ove i slične riječi i osjećaji su bili). I tako motreći Boga, nije mogla ni usudila se izreći Vjerujem, i ponavljala sam u sebi i kašnje tetkama kao (što) će dijete koje ima i gleda majku koja ga drži reći, vjerujem da imam majku. Ali znam da mi je duša više osjećala prisutnost Božju nego i majčinu i ikoga drugog. I sad razumim, da je djetetu po sv. Krštenju ulivena vjera, a poslije sa grijesima vjera potamni i samo čovjek ponavlja Vjerujem.“, isto, str. 64.
[3] Isti, Povijesne i teološke posebnosti Božjeg očinstva u Marije Propetog Isusa, Zagreb, 1999., str. 126
[4] Usp. WALTER KASPER, Misericordia. Concetto fondamentale del vangelo – Chiave della vita cristiana, Queriniana, Brescia, 2013., str. 68-69.
[5] IVAN PAVAO II., Dives in misericordia, KS, Zagreb, 1981., br. 4
[6] Zanimljivo je tumačenje Psalma 109 koje nalazimo u bilješci Jeruzalemske Biblije: ‘Krivo optužen, oklevetan, vjernik se priziva na Božju osloboditeljsku osvetu (usp. Ps 5,11; Jr 11,20; 18,19s). Proklinjačke litanije (rr. 6-19) nabrajaju, u istočnom stilu, hiperbolična prokletstva. Moguće je da su rr. 6-15, koje smo mi stavili među navodnike, tužiteljeve riječi mržnje (usp. rr. 2-3), a da nakon toga odgovara vjernik, zazivajući na svoga protivnika primjenu zakona odmazde (usp. rr. 16-20, usp. Izl 21.25).’ (JERUZALEMSKA BIBLIJA, KS, Zagreb, 2004., Ps 109, bilješka a, str. 818). Vjernik zaziva Božju osvetu u smislu: ono što oni čine i žele meni ti Bože daj njima. Ovdje je vidljivo kako Sveto pismo nije neka knjiga koja donosi gotova rješenja, nego donosi Božju povijest s ljudima. Opisuje put od želje za pravednom osvetom do zagovorne molitve i želje za spasenjem i svojih neprijatelja koju nalazimo već kod Abrahama, Mojsija, Davida…, i koja svoj vrhunac dosiže u životu Isusa Krista.
[7] Usp. CHRISTOPH SCHÖNBORN, Našli smo milosrđe – Tajna božanskoga milosrđa, KS, Zagreb, 2010., str. 29-30.
[8] Usp. XAVIER LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS, IV. izdanje, Zagreb, 1993., st. 536-537
[9] IVAN PAVAO II., Dives in misericordia, bilješka 52.
[10] Usp. ADALBERT REBIĆ, Središnje teme Staroga zavjeta, KS, Zagreb, 1996., str. 171.
[11] Usp. IVAN PAVAO II., Dives in misericordia, bilješka 52.
[12] Usp. XAVIER LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, nav. dj., st. 536; WALTER KASPER, nav. dj., str. 69-72.
[13] IVAN PAVAO II., Dives in misericordia, bilješka 52.
[14] Usp. Isto, br. 4; WALTER KASPER, nav. dj., str. 82-87.
[15] Usp. WALTER KASPER, nav. dj., str. 88-91.
[16] XAVIER LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, nav. dj., st. 537.
[17] CHRISTOPH SCHÖNBORN, Nav. dj., str. 32-33.
[18] IVAN PAVAO II., Dives in misericordia, br. 5-6.
[19] ANGELO AMATO, Prisutnost Isusa Krista u životu i duhovnosti Majke Marije Petković, Rim, 1991., str. 86-87.
[20] ATANAZIJE MATANIĆ, U znaku ljubavi, Zagreb, 1999., str. 20
Mr. don Marinko Duvnjak