Posljednji ispraćaj don Čedomila Šuprahe, kanonika Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, zadnjeg rektora zadarskog Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, u utorak 30. kolovoza u župi sv. Luke u Kolanu na otoku Pagu okupio je više tisuća vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Bila je to zaključna potvrda koliko je don Čedomil bio blizak i drag svećenik puku cijele nadbiskupije i kako je svugdje ostavio trag.
Misu zadušnicu i sprovodne obrede u župnoj crkvi don Čedomilove rodne župe Kolan predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u zajedništvu s brojnim svećenicima iz nadbiskupije, drugdje iz Hrvatske i iz BiH. U crkvi u kojoj je krštenjem započelo životno hodočašće don Čedomila, gdje je prije 53 godine slavio mladu misu, zahvalio Bogu i ljudima koji su ga pratili na njegovom svećeničkom putu, okupili smo se i mi zahvaliti Bogu i don Čedomilu za njegov život i darove služenja kojih smo bili dionici i svjedoci, rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, istaknuvši:
„Zahvaljujemo Providnosti za don Čedinu brižnost i ljubav koju je očitovao prema otajstvu Crkve koju je iz duše volio. S pravom smo ponosni na tog Božjega radnika koji se trudio objavljivati lice milosrdnog Oca. U prigodi sprovoda slušamo njegovu posljednju propovijed: živjeti euharistijski znači žrtvovati se, darivati se, izići iz svoje uskogrudnosti i egoizma, prema onome što Bog želi od nas. Euharistijski život kršćana nije samo egzistencija, nego proegzistencija: život u služenju dugima i zauzimanja za druge. Poput Isusa koji je na Posljednjoj večeri oprao noge apostolima i odredio neka i oni isto čine“ rekao je mons. Puljić, u zahvalnosti Bogu za dar njegovog uzornog svećeništva.
„Don Čedomil je 53 godine slavio misu i propovijedao da smrt nije kraj, nego početak novog života. Hvala za sve dobro što je činio i propovijedao. On je bio duboko svjestan kako je život koracanje prema vječnosti, prema kući Očevoj. Bog te nagradio za divno svjedočanstvo vjere, skromnosti i ljubavi prema Isusu, Crkvi i povjerenim ljudima“ istaknuo je mons. Puljić.
Don Čedo je tek postao župnikom Nina 1978. g. i odmah ga je dopala zahtjevna priprema: biti domaćinom svehravtske vjerske i narodne proslave Branimirove godine 1979. g., u sklopu jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koja je okupila hrvatske biskupe i 250 000 vjernika iz domovine i inozemstva. Nakon radnog dana, svaku večer bi u Zadar odlazio izvijestiti nadbiskupa Marijana Oblaka o tijeku pripreme. U svom svjedočanstvu na bdjenju za zvanja u zadarskoj katedrali sv. Stošije 2013. g., don Čedo je podjsetio kako je 1963. g. bilo zaređeno njih dvanaest svećenika.
„Izvana su bili teški trenuci za Crkvu, no iznutra je bilo lijepo. Živjelo se liturgijski, živjeli smo u iščekivanju novoga. Drugi Vatikanski koncila je počeo 1962. g. Imali smo prve novine, počeo je izlaziti Glas s Koncila. Narod je bio uz svećenike, rado smo dočekani u župama. U pastoral su nas dodatno uvukle velike crkvene proslave, poput 1300 godina pokrštenja Hrvata. Narod se i po tome vezao uz svoju Crkvu“ rekao je don Čedo.
Često je isticao i hvalio vjeru naroda govoreći: „Čovjek treba računati sa žrtvom, poniznošću, molitvom svog naroda. Bog u svako vrijeme izabere vođe Crkve, da odgovaraju baš za to vrijeme. Bog vodi našu osobnu povijest, povijest naroda i svjetsku povijest. I traži od nas suradnju. Bog će uvijek biti na strani svog naroda. Nosit će nas i odgovor naših vjernika, kad vidiš da te narod treba“.
Mr. don Dario Tičić na kraju mise u Kolanu istaknuo je don Čedinu ljubav prema Crkvi, Bogu i narodu. „Imali ste domaću dušu i domaće srce. Voljeli ste našu nadbiskupiju i nas mlađe toj ljubavi učili. Ovom misom stavljamo palu na kalež Vašeg života, da s njime uđete u rajsko slavlje“ rekao je don Dario.
Životopis don Čede na misi zadušnici predstavio je mr. don Zdravko Katuša, ravnatelj Svećeničkog doma u Zadru. „Iz župa u kojima je služio vidljivo je koliko je bio obilježen raznolikošću službi svećenički život don Čedomila. Prošao je Zadarskom nadbiskupijom od sjevera i juga, istoka i zapada“ rekao je Katuša, istaknuvši da je svećeničku zadaću vjerno vršio.
„Sigurno nije bila laka njegova služba ravnatelja caritasa u teško vrijeme Domovinskog rata, kad pogođena ljudska duša progonom i mnogim nevoljama kuca na vrata caritasa, ali i tu je službu s marom vršio i radovao se kad je mogao pomoći“ rekao je Katuša koji je s još dvojicom kolega živio s don Čedom godinu dana nakon Domovinskog rata u župnoj kući u Benkovcu. „Doživio sam ga kao čovjeka jednostavnog, otvorenog, iskrenog, susretljivog i spremnog dati nam korisne savjete u svkaoj prilici, a to nam je bilo potrebno jer smo tek počeli s pastorlanim radom. Don Čedo je znao često ponavljati za bilo koje primljeno dobro ‘blagoslov Božji’, pa neka te riječi i sada odzvanjaju u otajstvu vječnosti“ rekao je Katuša.
Župe u kojima je služio pokazuju da je don Čedomil išao u od Zadra udaljenija i pastoralno zahtjevnija mjesta, osobito u zaleđu, no on je to odmah i s radošću prihvaćao, ‘spašavao’. Kolanski župnik o. Josip Galić istaknuo je na sprovodu don Čedinu osobinu koju valja nasljedovati, radosno življenje kršćanstva. Zračio je i širio radost, do zadnjega je pohodio svoj rodni Kolan i pomogao ih. Gdje god bi došao, podizao bi duhovno i obnavljao materijalno, župne kuće i crkve. Taj je njegov duh došao do izražaja i u službi rektora sjemeništa. I mons. Puljić je rekao da se don Čedo „sa sjemeništarcima ophodio kao dobri nono“.
Njegovu emotivnost i očinski karakter potvrđuju i suze koje bi mu se odmah pojavile u susretu sa sjemeništarcima za vrijeme njegove bolesti zadnjih mjeseci. S tolikom ljubavlju i pažnjom im je pristupao da je želio da sjemeništarci i nedjeljom navečer, po povratku s vikenda, imaju topli svježi obrok. Obnovio je inventar sjemeništa i pokrenuo glazbenu sekciju gitare i mandoline u kojoj sjemeništarci rado sudjeluju i stekli su glazbena znanja, te im je omogućio dodatne satove iz stranih jezika. Propedeutima u sjemeništu don Čedo je sat vremena tjedno izlagao o povijesti Zadarske nadbiskupije.
U želji da sjemenište bude otvorenih vrata, rado je prihvaćao biti domaćinom raznih tribina podržavajući duhovne, pastoralne, kulturne i društvene inicijative. Htio je da sjemenišni prostor bude funkcionalan, u službi rada i života te je za njegova mandata Nadbiskupija dio zgrade sjemeništa dala na korištenje Sveučilištu u Zadru koje je taj dio obonovilo za svoje sveučilišne odjele koje sad pohađaju zadarski studenti.
Koliko su mu bili na duši mladi svećenici, govori i to da bi sa svog računa s kojim je raspolagao svakom zadarskom mladomisniku uplatio 10 000 kn. Imajući osjećaja za potrebe svakodnevice i tog slavlja, govorio bi da mu taj iznos treba prije ređenja, a ne poslije. Hvalio je pastorsku viziju zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića (1882-1968) koji je nakon Drugog svjetskog rata u srušenom Zadru i opustošenoj nadbiskupiji, unatoč komunističkoj propagandi, duhovno i materijalno počeo obnovu sjemeništa Zmajević.
Sljedeće misli otkrivaju duhovni kompas don Čedinog angažiranog djelovanja koje nadilazi poteškoće i u povjerenju Providnosti predaje se domišljatim zauzimanjima. „Materijalno je odnekud stizalo, oskudno, ali dostatno da se preživi. Kakva je to bila vjera u Oca na nebu! Stari su znali više zaposliti Božju providnost, dozvoliti dragom Bogu da on radi. Naši veliki vizionari preci, kad su dalekosežno namjeravali ostvariti nešto na crkvenom planu, nisu detaljno provodili sociološka mjerenja ni financijska predviđanja o isplativosti, kako se to danas traži. Osjetili su potrebe svoje Crkve i slušali što im Duh nadahnjuje. Znali su čuti i slijediti Božji glas. Imali su mudrost koja ih je vodila, potrebe Crkve za odgojenim i obrazovanim klerom da druge poučavaju, ugled kojim su mogli naći sredstva, a nadasve duboku vjeru u Božju providnost koja im je to omogućila i davala sigurnost uspjeha“ rekao je don Čedomil na proslavi Bezgrešne, zaštitnice sjemeništa 7. prosinca 2011. g.
U poraću je u zadarskom sjemeništu bilo i 160 učenika. „To su bili sjemeništarci bez ljudskih prava, jer im se nije priznavala škola (a jedina klasična gimnazija u Zadru sa stručnim kadrom), djeca bez socijalne zaštite (iako su im roditelji radili u poduzećima, no druga djeca su imala socijalnu i medicinsku zaštitu, ali sjemeništarac ne) bez popusta na prijevozna sredstva (i sam sam plaćao cijenu prijevoza kao odrasli), na odgodu vojske. Usprkos svemu tome, puno sjemenišne djece! Nije li to čudo pravedničke molitve, Božje providnosti i Marijine zaštite“ istaknuo je tada rektor Šupraha, podsjećajući na ljepotu crkvenog zajedništva između samostana sv. Frane, sv. Mihovila i benediktinki sv. Marije koje su bile ‘molitvena vojska za sve potrebe’.
Na početku sprovodne povorke od župne crkve do obiteljske grobnice Šupraha na kolanskom groblju, znakovita je bila zahvalna prisutnost brojnih redovnica raznih karizmi iz cijele Hrvatske. Don Čedo je na osobit način živio pastirsku ljubav prema redovnicama. I one su bile subjekt njegovog poštovanja. On je doveo Klanjateljice Krvi Kristove da služe u Selinama i teško je prihvaćao kad bi redovnice otišle iz župe. “Časna sestra u župi je biser koji treba čuvati, ona je svjedočanstvo habita kojeg redovnica nikad ne skida” govorio je don Čedo. U danima postoperativne terapije u Splitu, don Čedi su gostoprimstvom smještaja uzvratile sestre milosrdnice u svom samostanu u Splitu. U Svećeničkom domu u Zadru o njemu je zadnjih mjeseci osobito brinula s. Tihomira.
U oporuci je don Čedomil napisao da je „iz dubine bića zahvalan svom Stvoritelju što ga je pozvao u život u turbulentnim prilikama“. Djetinjstvo je prošao u teškim vremenima Drugog svjetskog rata, u oskudici i strahu i poslije za vrijeme službenog bezbožnog jednoumlja kao đak, bogoslov i mladi svećenik. Bio je zahvalan roditeljima Luki i Barici i starijoj braći što su ga podržavali prema svećeništvu. Ratnih dana se sjećao sa žalošću jer je 1946. g. poginuo njegov najstariji brat Ivan kao vojnik u 23. godini života.
„Ta tuga je za dugo vremena obilježila našu obitelj, tim teža što je poginuo na moru, ispod Lošinja i nismo imali njegovog groba. Nakon toga u našoj kući se nije nikada zapjevalo, niti u prigodama vjenčanja sestre i braće“ napisao je don Čedo u oporuci. U sjemenište Zmajević došao je 1949. g. u svojoj 11. godini života. „To su bile poratne oskudne, ali duhovno, nadom i vjerom bogate godine. Zahvalan sam poglavarima, odgojiteljima i profesorima u sjemeništu u Zadru, dva semestra na Bogosloviji u Zagrebu i svima koji su me podržavali na putu prema svećeništvu i u pastoralu. Posebno zadarskim nadbiskupima Garkoviću, Oblaku i Prenđi te subraći svećenicima i redovnicima, redovnicama iz sjemenišnih dana te suradnicama u zadarskom caritasu i u pastoralu u Starigradu, Ninu, Benkovcu i Zadru“ dio je iz don Čedine oporuke.
Među brojnim izrazima sućuti su i kardinala Vinka Puljića koji je devet godina bio duhovnik u sjemeništu Zmajević, varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, predsjednika Caritasa HBK. U zahvalnosti Bogu za takav život napisao je da će „njegov svećenički život biti nadahnuće mnogima, klericima i laicima za prevažnu djelatnost Caritasa u životu Crkve. Njegovo djelovanje preko caritasa u Domovinskom ratu neprocjenjiv je udio za stvaranje slobodne i neovisne domovine Hrvatske“.
Sućut su izrazili i mostarko-duvanjski biskup Ratko Perić iz čije biskupije sjemeništarci pohađaju zadarsko sjemenište, fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i Stipe Zrilić, župan Zadarske županije.
Mons. dr. Juraj Batelja, nekadašnji duhovnik u sjemeništu Zmajević i počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, u izrazu sućuti piše da mu je don Čedo učinio puno radosti u životu i pružio potporu u njegovom svećeničkom služenju u Zadarskoj nadbiskupiji, uz želju da „Gospodin udijeli Crkvi Zadarskoj nove pastire koji će poput njega izgarati za Boga i bližnjega“.
Don Čedo je nakon teške bolesti preminuo u subotu 27. kolovoza u 79. godini života i 54. godini svećeništva.
Ines Grbić
