- Kao što Isusu, koji je umro na Kalvariji i grob mu treći dan ostao prazan, nije trebala ni grobnica a ni natpis „ovdje počiva“, tako ni njegovoj Majci Mariji nije trebao ni grob ni natpis jer kad je blago usnula, dušom i tijelom bila je uznesena na nebo, u vječni život. Upravo danas slavimo i spominjemo taj dan kad je ona s ovoga svijeta prešla k Ocu i Sinu (Iv 13,1). Uz dan nečije smrti tugujemo i žalimo zbog gubitka i rastanka s dragom osobom. Ovaj dan Marijinog uznesenja na nebo ispunja nas osobitom radošću pa zbog toga kličemo, molimo i pjevamo. Zahvalni Bogu zbog njezine proslave, zagovora, pomoći i zaštite mi s radošću poput njezine rođakinje Elizabetom ponavljamo i molimo: ‘Zdravo Marijo, milosti puna..’ Luka nas u evanđelju izvješćuje o radosnom susretu Marije s rođakinjom Elizabetom u njezinom domu u Gorju, gradu Judinom. Tamo je, naime, Marija nakon razgovora s arkanđelom Gabrijelom pohitila kako bi starici Elizabeti bila pri ruci u njezinim danima poroda. Ovo je divna stranica Lukinog evanđelja koja je puna ljudske topline, radosti i simbolike.
Budući da se u zadnje dvije godine puno govorilo i pisalo, informiralo i dezinformiralo o procesu kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, poslužit ću se ovom slikom iz evanđelja pa reći: Kao što je mlada Marija pošla u pohode svojoj staroj rodici Elizabeti, tako je prije 18 godina (u listopadu1998.) jedan 78-godišnji starac, sveti Ivan pavao II. došao u pohode mladoj zemlji Hrvatskoj, domovini mučenika Alojzija Stepinca. I kao što je susret Marije i Elizabete prepun simbolike i značenja za Povijest spasenja, tako je i drugi pastoralni pohod Hrvatskoj svetoga Ivana Pavla II. bio je obilježen znakovitim zbivanjima kojih se još uvijek rado sjećamo. Vrhunac toga pohoda bio je čin beatifikacije našeg dičnog sina u Gospinom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici, za što posebice zahvaljujemo Mariji, našoj vjernoj odvjetnici i zagovornici, koju od milja i poštovanja nazivamo „kraljicom Hrvata“. Ona je bila zagovornica i velikom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju koji je u najteže vrijeme rata i poraća mogao hrabro stati na braniku vjere i neustrašivo se sučeliti s „ognjenim Zmajem od sedam glava i deset rogova“, kako veli knjiga Otkrivenja.
- U tom „ognjenom Zmaju“ prepoznaju se najopasnije ideologije XX. stoljeća poput nacizma, fašizma i komunizma s kojima se bl. Alojzije hrabro i junački hrvao. Kad je za vrijeme rata osuđivao zlodjela nacista, ustaša i fašista, komunisti su prepisivali i širili njegove propovijedi. A kad je poslije rata upravio svoju kritiku na strašna komunistička zlodjela, proglasili su ga „neprijateljem naroda“ i osudili na 16 godine robije i gubitak građanskih prava. Prežalosni proces, kako ga je nazvao papa Pio XII, bio je početak „svršetka“ bezbožne komunističke i ateističke idologije. Istina, taj je završetak predugo trajao, i koštao je puno ljudskih života: od Beliburga, Macelja i brojnih „Jazovki“, do najnovijih žrtava Domovinskog rata. Dobro je što je na zahtjev Stepinčevoga nećaka na temelju zakona poništena sramotna presuda koja skupa s onom saborskom deklaracijom daje pozitivne naznake kako se naše društvo, sporo ali postupno suočava s prošlošću opakih ideologija. No, pravi sud, zapravo „vrhunaravnu presudu“ o Alojzijevim herojskih krjepostima i mučeničkom trpljenju za Božje Kraljevstvo izrekla je Crkva 3. listopada 1998. po svetom Ivanu Pavlu II.
Vraćajući se ponovno izvješću o Marijinom pohodu rođakinji Elizabeti usuđujem se reći: Kao što je starica Elizabeta Duhom Božjim nadahnuta prepoznala milost susreta, pa izrekla divne pohvale na Marijin račun, tako je starac Wojtyla, u svojoj 78. godini života, došao u Mariju Bistricu reći pohvalne riječi o našem kardinalu Stepincu. Osobiti štovatelj BDM, kojoj je sve predao -“totus tuus”-, došao je u naše nacionalno Gospino svetište proglasiti blaženim slugu Božjega Alojzija.
- Veličanstveni obred bio je pun simbola koji pokazuju veličinu i značenje toga događaja. Najprije tu je neplanirana, ali dogođena datumska podudarnost proglašenja blaženim (3. listopada 1998.) s danom obrane pred komunističkim sudom u Zagrebu (3. listopada 1946.). Tada je, naime, Stepinac osudio ideologiju komunizma i najavio njezin kraj. Čini mi se također važnim napomenuti da je sv. Ivan Pavao II. sutradan nakon proglašenja u Mariji Bistrici pošao u Prasvetište “Gospe od Otoka” u Solin. U Solinu su naši vjerski i narodni korijeni gdje prije 40 godina (1976.) započela „Velika devetnica“ naših narodnih okupljanja koja su označila početak pada bezbožne ideologije komunizma. To je drugi veliki simbol toga pastoralnog pohoda Hrvatskoj.
Sažimljući na koncu odlike kard. Stepinca Papa je rekao kako su „vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima i praštanja, kao i jedinstvo s Petrovom Stolicom bile su prepoznatljive crte ovo neustrašivoga pastira. Njemu je bila draža tamnica negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovano evanđelje“.
- Zahvalni smo velikom Ivanu Pavlu II. za riječi kojima je ocrtao karakter ovoga hrabroga biskupa XX. stoljeća. Dobro je što ima kod nas i u inozemstvu onih koji osporavaju njegovu veličinu, pa nam daju mogućnost da ga bolje proučavamo i upoznamo, više ga volimo i njemu se molimo. Posebice smo zahvalni vjernim štovateljima ovog uzornog blaženika kojega je povijest Crkve upisala u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Stoga, ime Stepinac za nas je poruka: poruka Istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, poruka ljubavi prema svom narodu. Na njegovom grobu stoji ispisano kako se „u ljubavi prema hrvatskom narodu ne da ni od koga natkriliti“.
A na taj grob dolaze nezaustavljivo molitelji: mladi, odrasli, stari, radnici, zemljoradnici, intelektualci, svećenici, redovnici, biskupi iz domovine i svijeta. Tu se uče vjerovati, nadati, ljubiti, praštati. Uče se biti mirotvorci i mironosci jer on ih otuda potiče riječima svoje oporuke: „Predragi sinci, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite jedno srce i jedna duša. Neka vas Marija prati i zagovara!“
- Neka Marija, dakle, koja je uz Isusa u središtu Crkve, i u središtu naše povijesti, bdije i čuva naše obitelji, djecu i mlade. Usrdno je molimo neka nam pomogne dostojno živjeti pradjedovski zavjet vjere. Njoj odvjetnici i zagovornici našoj s vjerom kličemo: Raduj se dragocjena kruno vjernih vladara, časni ponose bogobojaznih svećenika, nepokolebiva utvrdo Crkve i nerazrušivi bedeme Božjega Kraljevstva. Tebi povjeravamo svoju sadašnjost i budućnost uz poznatu molitvu i pjesmu: „Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan barjak Tvoj. Ti nad nama plašt razastri bijeli; brani Gospo, brani i nadalje narod svoj“!
Po toj smo vjeri bili prepoznatljivi ovdje, diljem Europe i svijeta. S tom odanošću i povjerenjem želimo proslaviti i Tvoje slavno uznesenje na nebo. Tako je bilo jučer i kroz stoljeća. Tako neka bude danas i sutra. I u sve vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Belafuža, 15. 08. 2016.