Znanstveni kolokvij o zaslužnom bibinjskom svećeniku i pastoralnom teologu don Petru Španiću povodom stote godišnjice njegove smrti (1916.-2016.) održan je u ponedjeljak 23. svibnja u crkvi Sv. Roka u Bibinjama. Organizatori kolokvija su župa sv. Roka Bibinje i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’. Na kolokviju su izlagali izv. prof. dr. Ante Bralić o temi ‘Društveno-političke prilike u Bibinjama i zadarskom kraju u vrijeme don Petra Španića’, mons. dr. Pavao Kero ‘Obitelj Španić’, dr. Ante Gverić ‘Don Petar Španić (1841. – 1916.) – život i djelovanje i mr. don Ante Sorić ‘Don Petar Španić u kontekstu Pastoralne teologije na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru.
Don Petar Španić (1841. – 1916.), rodom Bibinjac, bio je izuzetna ličnost u dalmatinskom crkvenom, znanstvenom, društveno-političkom i kulturnom životu svoga vremena. Bio je istaknuti profesor kolegija Pastoralna teologija na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru generacijama svećenika iz cijele Dalmacije. Bio je i župnik Lukorana, vjeroučitelj u ženskoj školi sv. Marije u Zadru, nadzornik nastave vjeronauka u Zadru, crkveni zastupnik pri Kotarskom školskom vijeću. Bio je dugogodišnji zatvorski kapelan, dušebrižnik tamnica kod Okružnog i Prijavnog suda u Zadru od 1883. do 1901. g. Za tu je službu odlikovan viteškim križem Reda Franje cara. Bio je i član uprave Javne dobrotvornosti, karitativne ustanove u Zadru, član zaklade Bakmasz, upravitelj zaklade Zmajević, začasni kanonik metropolitanskog kaptola, apostolski protonotar i ispovjednik.
Mr. Sorić je govorio o postanku Pastoralne teologije koja se kao teološka grana pojavljuje 1774. g. na bečkom dvoru. God. 1777. pastoralna teologija postaje samostalna katedra, ravnopravna drugim teološkim granama. Nastaje u ambijentu bečkog dvora, dvoje velikih Habsburgovaca, Marije Terezije i cara Josipa. Sorić je naveo razloge zbog kojih nastaje pastoralna teologija. „Prvi je da je Monarhija htjela obnoviti bogoslovne studije. Htjela ih je ojačati jer su sve više jačale deističke i druge filozofske ideje nauštrb Katoličke Crkve. Drugo, Monarhija je htjela preko bogoslovskih studija, preko toelogije, imati veću kontrolu nad odgojem svećenika i naroda, jer je svećenik bio odgojitelj. Monarhija je htjela od svećenika učiniti ne samo duhovnika, nego i državnog činovnika“ rekao je Sorić, podsjetivši da je svećenik do Drugog svjetskog rata bio sve u župi: liječnik, pisao je pisma, tumačio i radio poljoprivredu i nove zahvate u različitim društvenim granama.
„Carski dvor je htio da pastoralna teologija bude sredstvo preko kojeg će svećenik odgajati narod u duhu filozofije austrijske politike. Svećenik nije više bio samo pastoralni radnik nego državni činovnik. Pri nastanku patoralne teologije u 18. st., njen je glavni cilj bio da svećenik odgaja narod. Svećenik je subjekt, a vjernici laici su objekt. To je bilo prisutno do 20. st., do velikog teologa Karla Rahnera i Drugog vatikanskog koncila, osobito dokumenata Lumen Gentium i Gaudium et spes, kad se pastoralna teologija mijenja. Svećenik više nije subjekt a laik objekt, nego svećenici i laici čine jedinstvo u izgrađivanju Crkve kao zajednice“ rekao je Sorić, istaknuvši da je pastoralna teologija teološka teorija, znanost o crkvenoj praksi, o onome što svećenik i laik pastoralno djeluju u svakodnevnom crkvenom životu. Sorić je opisao i djelovanje Centralnog bogoslovnog sjemeništa (CBS) u Zadru gdje je nastava počela 9. listopada 1826. g. Njega su kroz četverogodišnji studij pohađali svi svećenici iz Zadra, Dalmacije i šire.
„Ako jedan grad i biskupija imaju studij teologije, to znači da je tu žarište budućih svećenika. Tu se odgajaju u državnom i crkvenom smislu oni koji će preuzeti rad po župama. Na CBS-u u Zadru predmeti su se predavali na latinskom jeziku, osim pastoralne teologije i još dva“ rekao je Sorić. Obavezni predmeti su bili Stari i Novi zavjet, Crkvena povijest, Kanonsko pravo, Dogmatika, Moralka, Staroslavenski i Hrvatski jezik, Katehetika, Retorika i pastoralna teologija. Poučavalo se crkveno pjevanje, arapski, kaldejski i sirijski jezik. „Biti profesorom na CBS-u u Zadru bilo je vrhunac karijere visoko-obrazovanog dalmatinskog svećenstva i biti na vrhuncu karijere. Većina profesora su postali biskupima, npr. 62. zadarski nadbiskup je Grgur Rajčević (1891.-1899.). Upravo Rajčevića kao profesora nasljeđuje don Petar Španić. Španića nakon umirovljenja 1904. g. nasljeđuje Nikola Truta.
Prve dvije godine don Petar je bio asistent na CBS-u u Zadru. Službenim dekretom od 8. veljače 1871. g. preuzima pastoralnu teologiju kao katedru. Postaje samostalni profesor pastoralne teologije u Zadru. „Bili su strogi kriteriji za postati profesorom na CBS-u. Don Petar nije završio postdiplomski studij, a bio je profesor. To je nevjerojatno, znači da su nagrađene njegove dušebrižničke aktivnosti“ rekao je Sorić, istaknuvši da je Španić radio po vrijednoj literaturi i udžbenicima. Bio je usmjeren na odgoj mladih svećenika da ih što bolje pripremi za pastoral. „Don Petar uči buduće mlade svećenike kako se dijele sakramenti, kako da prilaze grešniku koji dolazi na ispovijed, praktično djeluje. Don Petar je bio pravedan po svojim kriterijma“ rekao je Sorić. Usporedio je ocjene studenata iz Španićevog kolegija istaknuvši da se podudaraju s onima iz moralne, biblijske teologije. To znači da su studenti bili jednako dobri ili loši u različitim kolegijama, kod raznih profesora, bez odstupanja.
Sorić je citirao don Blaža Karavanića koji je za Španića rekao kako se nije nikoga bojao, na vrijeme bi svakome rekao što ga ide. Piše da je don Petar kao profesor znao pobuditi u mladim bogoslovima želju i ljubav prema nauci, iako je bio u poodmakloj dobi. Kad predavač govorio je s osobitim zanosom, od srca srcu. „Zato nas ubrzo pridobije. Bio je svećenik prema Srcu Isusovu. Bio je pedantan. Jako smo cijenili tog čovjeka. Cijeli dalmatinski episkopat duboko je žalio njegov istup iz službe“ podsjetio je Sorić na Karavanićeve misli o don Petru.
Dr. Gverić je rekao kako su Bibinje u Španićevo vrijeme bile malo, zapušteno mjesto pred Zadrom. Bili su vrata Zadra, narodi su dolazili s istoka. Uvijek su sačuvale svoju autonomnost i specifičnost iako su bile u sjeni glavnog grada Dalmacije, što je Zadar bio do 1918. g. U 19. st. stanovništvo je počelo rasti a Bibinje napredovati. Doba je formiranja nacionalne svijesti. „Današnja fizionomija nacionalne svijesti od preko sto godina rezultat je gibanja krajem 19. i početkom 20. st. To su formirali prije svega don Marko Sikirić, dugogodišnji bibinjski župnik i bibinjski intelektualci tog vremena“ rekao je Gverić. Mogućnosti za obrazovanje nije bilo, ali djeca su se mogla školovati za svećenike.
„U doba Petra Španića u Bibinjama su trojica njegovih sumještana svećenici: Ante Fuzul, Miho Levačić i Marko Sikirić. Sva trojica su bili i bibinjski župnici, od 1859. do 1919. g. Njih trojica su šezdeset godina bili župnici u kontinuitetu. Od don Marka Sikirića nije bilo svećenika rodom iz Bibinja, sve do fra Grge Sikirića; od 1858. do 1925. g., kad je rođen fra Grgo. Fra Grgo se zaredio 1952. g.“ rekao je Gverić, istaknuvši da je don Petar pripadao zadnjoj, predindustrijskoj generaciji čiji su se pojedinci školovali teškom mukom.
Gverić je opisao i tadašnje crkvene prilike. Zadar je upravni centar austrijske pokrajine Dalmacije ali istodobno i metropolitansko, crkveno središte Dalmacije. Pod Zadarskom nadbiskupijom su tada bile sufraganske biskupije u Šibeniku, Splitsko-makarska, Hvarska, Dubrovačka i Kotorska biskupija. U doba Španićeva života bila su četiri zadarska nadbiskupa. To je doba obilježila borba za glagoljicu koja je počela svom žestinom 1880. g., kad je papa Leon XIII. priznao pravo glagoljanja u Dalmaciji i šire. „U to doba borba za glagoljicu ulazi u sferu politike. Određene grupacije i političke stranke pokušavaju tu našu crkvenu specifičnost poistovjetiti s narodnom specifičnošću, da je iskoriste u svojim političkim borbama za ujedinjenje hrvatskih zemalja, Dalmacije i prekovelebitske Hrvatske“ istaknuo je Gverić.
Gverić je opisao i djelovanje Španića na CBS-u kojeje u Zadru djelovalo sto godina (1821.-1921.). Bio je centar gdje su nastajali kadrovi svećenika koji su sudjelovali u župama i pronosili i nacionalnu svijest. Petar Španić je rođen 25. siječnja 1841. g. od oca Šime ‘od Molata’ i majke Ivanice rođ. Sikirić. Krstio ga je don Jure Božulić 30. siječnja. Za svećenika je zaređen 10. rujna 1865. g. Nakon ređenja, od 1. kolovoza 1866. g. imenovan je župnikom Lukorana. Bio je župni pomoćnik, kapelan u katedrali sv. Stošije. U ženskoj pučkoj i građanskoj školi sv. Marije u Zadru bio je vjeroučitelj od 1868. g. do 1875. g. Nije pohađao poslijediplomski studij. Vrlo mlad je postao profesor Pastoralke, puno je privatno učio.
Od 20. listopada 1869. g. suplent je Pastoralne teologije na CBS-u u Zadru. Stalni profesor postaje 8. veljače 1871. g. Isticana je revnost kojom obavlja povjerene službe. Službu profesora je obavljao trideset i pet godina. Umirovljen je 30. rujna 1904. g. Godinu dana prije svog umirovljenja, 1903. g. odbio je mjesto rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu. „To je važan podatak. To je doba previranja jer je Papa Leon XIII. taj Zavod rezervirao samo za svećenike iz hrvatskog govornog područja. Na to su se digle diplomacije Vatikana i velikih zemalja. U tom političkom žrvnju dalmatinski biskupi nude Španiću da bude rektor“ rekao je Gverić.
Španić je umro nakon kratke bolesti, 25. travnja 1916. g. Tri dana je ležao na samrti, a ispovijedao je četiri dana prije svoje smrti. O njegovoj smrti izvijestile su mnoge novine u Dalmaciji, ne samo u Zadru, nego i Šibeniku i Splitu. To je dokaz koliko je bio poznat, značajan i kako je obilježio svoje vrijeme, rekao je Gverić. Sprovod je bio 27. travnja. Zadušnicu je u crkvi sv. Frane služio Španićev učenik, zadarski nadbiskup Vinko Pulišić. „Na sprovodu se vidjelo koliko je pokojnik bio čašćen i ljubljen radi svojih vrlina i kreposti. Svi svećenici iz grada i okolice, redovništvo, bogoslovi, neki zastupnici u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, predstavnici zadarske općine i državnih vlasti, austrijskog namjesništva, Bibinjci sa župnikom su bili u velikoj povorci“ rekao je Gverić.
Španić je prema oporučnoj želji pokopan u grobnici zadarskih svećenika na Gradskom groblju u Zadru. Njegova oporuka se nalazi u arhivi župe Bibinje a napisao ju je godinu dana prije svoje smrti. Imao je priličnu ušteđevinu, 40 400 kruna. Usporedivši tadašnje i sadašnje plaće učitelja, to bi mogla biti protuvrijednost od 1 300 000 kn, rekao je Gverić. „Živio je siromašno, a kao profesor imao je dobra primanja. Iznos od ušteđevine je rasporedio: 16 400 kruna raznim socijalnim i karitativnim institucijama u gradu, župi Bibinje za svoj sprovod, mnogim samostanima, crkvama, za misije, kotorskom biskupu, crkvi Gospe Lurdske u Rijeci.
Drugim većim iznosom, 24 000 kruna, ustanovio je stipendiju za školovanje dvojice mladića za svećenika. Htio je da jedan bude iz njegove obitelji, a ako se takav ne nađe, neka bude iz Bibinja. Drugi neka bude iz Bukovice, Kotara ili s otoka“ prenio je sadržaj oporuke Gverić. Opisao je Španića kao skromnog i pobožnog čovjeka, principijelnog. Svi su ga doživljavali kao milu i ugodnu osobu. „Vrijedan bez oholosti, ponizan bez podlosti, čedan bez malodušja, rodoljub bez hvalisanja. U svojoj skromnosti nikad se nije htio isticati u javnosti i nije se bavio politikom. Bio je odlučan, dosljedan. Nije volio časti i visoke položaje. Novac za nj nije bio privlačan“ istaknuo je Gverić Španićev opis njegovih suvremenika. Sjeverna obala kao dio starog sela u Bibinjama nosi ime don Petra Španića, a južna obala nosi ime don Marka Sikirića, oba značajna bibinjska svećenika.
Dr. Bralić je rekao da je Pučka škola u Bibinjama osnovana 1873. g. Istaknuta je uloga učitelja Tome Bulića, pravaške orijentacije. U Bibinjama je 1909. g. osnovan ‘Hrvatski sokol’ koji je 1913. g. imao 62 člana, najviše nakon zadarskog i arbanaškog. Opisao je i djelovanje Stranke prava u Dalmaciji od 1894. g. koja se ubrzo podijelila na liberalnu opciju udruženu s Narodnom strankom u orijentaciji prema jugoslavenstvu i klerikalni dio s osloncem na svećenstvo i učiteljstvo s istaknutom ulogom don Ive Prodana u zalaganju za hrvatsku državnu ideju. Za Bibinje je tada najvažnija osoba don Marko Sikirić (1858.-1919.) koji je bio i član Mjesnog odbora Stranke prava 1909. g. Bralić je opisao i predizborne aktivnosti koje su bile prava borba za Carevinsko vijeće 1907. g. i Općinske izbore u Bibinjama 1911. g. kad je uvedeno opće pravo glasa za muškarce. Zemunik koji je bio izborno mjesto za Bibinje bilo je mjesto najžešće borbe u sukobu s talijanskom vlašću.
Na kolokviju je kao živi potomak iz don Petrove obitelji osobito bila pozdravljena 97-godišnja Vesna Štokić, kći don Petrova brata Mihovila Španića, s potomcima. O tom je obiteljskom stablu govorio dr. Pavao Kero. Istaknuo je kako im je u razgovoru u jednoj šetnji kao sjemeništarcima tadašnji nadbiskup Mate Garković rekao: „Bio je jedan profesor, don Petar. Bio je učen, pametan, razborit i umro je na glasu svetosti. Skroman, ponizan, dan prije nego je legao u krevet je ispovijedao. Bio je jako marljiv“. Prisutnima se obratio i župnik Bibinja mr. don Zdenko Milić. U glazbenom dijelu programa sudjelovale su klape Bibinje i Garofuli.
Ines Grbić
