Na 731. obljetnicu posvete zadarske prvostolnice u petak 27. svibnja, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić. Katedrala je simbol vjerničkog zajedništva na području mjesne Crkve, a „posveta crkve toliko je važan događaj, da dan posvete za crkvu postaje svetkovina koja ima liturgijsku prednost pred mnogim drugim blagdanima. Slaveći posvetu stolne crkve, slavimo svoje jedinstvo s biskupom, nasljednikom apostola, koji kao svećenik, učitelj i pastir predvodi mjesnu Crkvu na određenom području u kojoj se na vidljiv način ostvaruje jedna, sveta, katolička i apsotolska Crkva“ rekao je don Josip u propovijedi, dodavši da se slaveći blagdan posvete katedrale, vjernici sjećaju svoje povezanosti s biskupom i cijelom mjesnom Crkvom.
„Podsjećamo se da Bog u svojoj dobroti dopušta da gradimo crkve u kojima ćemo se kao zajednica okupljati i njega slaviti, ali nas podsjeća da je najveličanstvenija katedrala čovjek radi kojega je Bog došao na zemlju. Isus nikad ne bi došao na ovaj svijet zbog bilo koje, ma kako sjajne katedrale, ali jest došao zbog čovjeka“ rekao je don Josip, istaknuvši kako uvijek treba posvješćivati da smo krštenjem postali Božji hram, sve što jesmo mora biti bogoslužje u duhu i istini.
Zadarsku katedralu je 28. svibnja 1285. g. posvetio zadarski nadbiskup Lovro Periandar. To je najveća crkva u Dalmaciji, trobrodna je romanička građevina s prepoznatljivom rozetom na svom pročelju. Njeni počeci gradnje su u ranokršćanskom vremenu u 4./5. st. kad se spominje i prvi zadarski biskup Felix, što potvrđuje činjenicu da je kršćanstvo u Zadru orgnaizirano zaživjelo nakon Milanskog edikta kada je dobilo slobodu javnog ispovijedanja. Kripta podno povišenog prezbiterija je iz 12. st. Kapela sv. Barbare u katedrali sa svojim zidovima i apsidom među najstarijim je dijelom katedrale, a veliki podni mozaik u njoj s prikazom dva jelena datira iz prve polovice 5. st. Katedrala je građena još u 9. i 11. st. te u 12. i 13. st.
„Na dan posvete katedrale se spominjemo višestoljetnog bogatstva kršćanskog sjećanja, u zahvalnosti za sve darovane i primljene mnilosti, jer se u katedrali sv. Stošije od najdavnijih vremena pronosi slava Kristova imena i baština otajstava zajednici mjesne Crkve. Toga dana zahvaljujemo Bogu za tolike (nad)biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, vjeroučitelje i sve koje Bog odabire za širenje Božjeg kraljevstva istine, pravednosti, ljubavi i mira. Tu smo u molitvi da budemo kreposni hram Božji i da u težnji za svetošću prepoznamo Božju želju da svatko postane njegov živi hram i slava“ rekao je katedralni župnik, potaknuvši vjernike da u sebi ostvaruju Božju kuću molitve i čistoće te da se bore protiv neprimjerenih sadržaja i mentaliteta kojim se gubi osjećaj za sveto, tišinu i molitvu u crkvama.
„Stoga treba očistiti kuću Gospodnju od svega što joj ne pripada, poput Isusa koji se ne ustručava uspostaviti red i obračunati s onima koji stvaraju nered i pokušavaju od Doma Gospodnjeg učiniti što on nije“ upozorio je don Josip. Potaknuo je na poštivanje svetosti hrama kako bismo doživjeli da u njemu počiva slava Božja, Božje prijestolje jer u njemu živi euharistijski Gospodin. Upozorio je kako neki ljudi zalaze u crkve, a ne znaju kolika je duhovna vrijednost tog mjesta sabranosti, tišine i razmišljanja.
„Na nama je da takvima pomognemo da se prema crkvi građevini ne odnose kao prema nekom od muzeja. Crkva treba biti mjesto liturgijskog čina, sabranosti molitve, doličnog susreta s Bogom u vlastitoj savjesti i zajednica“ poručio je don Josip. Gospodin boravi u svom domu, katedrali, crkvi, a svojim spasiteljskim poslanjem i djelovanjem želi zahvatiti sve domove i doprijeti do svih ljudi.
„Zahvalni smo Bogu za katedralu koja je majka svih crkava u Nadbiskupiji, jer su se tu mnogi nadahnjivali primajući Božje milosrđe u oproštenju grijeha te odatle odlazili svakodnevnim dužnostima, okrijepljeni i ojačani za daljnji život“ rekao je don Josip, istaknuvši da „ljudi kao živi hramovi trebaju kameni hram, no ne smije se zaboraviti živa Crkva, ljudi koji vjeruju Kristu i Bogu. Bogu ne trebaju sjajna zdanja, ali mu treba čovjekovo čisto i vjerno srce“. Na to poziva i navještena Božja riječ apostola Pavla Korinćanima, „Ne znate li: hram ste Božji, i Duh Božji prebiva u vama“.
Don Josip je podsjetio da se među mnogim pobožnostima u zadarskoj katedrali od ranog 13. st. obavljala pobožnost četrdesetsatnog klanjanja pred presvetim oltarskim sakramentom te kako su stolne crkve tijekom vremena postale dragocjeno kulturno blago. „Dok vodimo brigu o rukotvorenom hramu da bude dostojno za liturgijska slavlja u bogoslužjima, ne zaboravimo i sami biti hram Boga živoga koji se u nama i preko nas želi proslavljati u svijetu. Neka nam zagovor sv. Stošije, naslovnice katedrale i zaštitnice Nadbiskupije, pomogne da i mi poput nje budemo živi Božji hram u kojem će prebivati Bog“ potaknuo je katedralni župnik Pinčić.
Prema Biskupskom ceremonijalu, ‘katedralna crkva je središte liturgijskog života biskupije te se na prikladne načine treba u vjerničke duše utiskivati ljubav i poštovanje prema katedralnoj crkvi. Tome osobito doprinose godišnja proslava njezinog posvećenja i hodočašća vjernika u katedralnu crkvu’. Papa Aleksandar III. je za svog posjeta Zadru 1177. g. pohodio katedralu Sv. Stošije, a sv. papa Ivan Pavao II. za pastirskog pohoda Zadru 9. lipnja 2003. g. došao je u papamobilu ispred njenih ulaznih vrata. O oba ta povijesna događaja i blagoslova Petrovih nasljednika zadarskoj prvostolnici svjedoče i dvije spomen-ploče na zidovima u monumentalnoj unutrašnjosti katedrale sv. Stošije, u čijoj se lijevoj pokrajnoj lađi, gdje je mramorni sarkofag biskupa Donata s moćima sv. Stošije, nalazi i grobnica zadarskih nadbiskupa u kojima su pokopana tijela Mate Garkovića, Marijana Oblaka i Ivana Prenđe.
Ines Grbić
