Knjiga ‘Jasenovački logori – istraživanja’, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković predstavljena je u četvrtak 19. svibnja u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa Zmajević u Zadru. O povijesnom kontekstu potkrijepljenom činjenicama i arhivskim dokumentima, o tome što se događalo u Jasenovcu od 1941. do 1951. g. govorili su povjesničar dr. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru te suautori knjige Igor Vukić, novinar i Stipo Pilić, prof. povijesti. Na 268 stranica u tri poglavlja: ‘Tri jasenovačka logora’, ‘Sabirni i radni logor Jasenovac 1941.-1945.’ i ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ netočnim se pokazuje jugoslavenski i velikosrpski mit o jasenovačkom logoru te se donose podaci temeljem znanstveno utvrđenih činjenica.
„Knjiga je vrijedan prilog rasvjetljavanju značajnog dijela novije hrvatske prošlosti, premda opterećene ideološkim predrasudama, ali prošlosti koja pruža sliku mirnodopskog vremena u kojemu su nastala stradanja i počinjeni zločini nad pojedincima i skupinama ljudi koji nisu imali mogućnosti u legalnim sudskim postupcima dokazati svoju nevinost“ rekao je dr. Begonja, istaknuvši da su u Jasenovcu za vrijeme trajanja rata stradavali prokazivani neprijatelji ustaškog režima, a u poslijeratnom, mirnodopskom razdoblju na tom prostoru živote su gubili uglavnom svjetonazorski i politički neistomišljenici, nepoćudni elementi po kriterijima komunističkih vlasti.
„Sve to razobličava pravu narav spomenutih totalitarnih režima, bez obzira kojim se plaštom zaodijevali i kakvom fasadom se pokušavali prekriti“ rekao je dr. Begonja, podsjetivši na misao A. G. Matoša: „Istina je blizanka slobode, i bez velike slobode ne mogu u nas niknuti velike istine“. Dr. Begonja je rekao kako sabirni, radni, zarobljenički i likvidacijski logor Jasenovac kao tema u zadnje vrijeme podiže napetosti u hrvatskom društvu. Sučeljavaju se dvije koncepcije pogleda na činjenice i njihovo razumijevanje.
„Jedni zastupaju isključivo dogmatski pristup tom problemu, naspram onih koji teže dodatnom propitivanju, istraživanjima i promociji novih spoznaja o navedenome, što se do danas u Hrvatskoj pojednostavljeno etiketira u negativnom kontekstu, navodnim pokušajima nametanja revizije povijesti“ rekao je dr. Begonja. Zbog boljeg razumijevanja i sveobuhvatnijeg sagledavanja cjeline, pojasnio je često suprotstavljena, a u tom slučaju isprepletena dva glavna pojma, dogmatizam i revizija.
„Dogmatizam označava smisao neoborivosti i neprikosnovenosti određenih ideoloških, kod ovog slučaja, od ranije nametnutih apsolutiziranih partijskih stajališta, za razliku od revizije koja u logičnom smislu teži utemeljenim preinakama, argumentiranom traženju korekcije prethodno usvojenih istina. Revizija povijesti ovdje proizlazi kao rezultat znanstvenog rada, što joj samim time daje pozitivnu konotaciju“ istaknuo je dr. Begonja, dodavši da je ova revizija pokušaj korekcije zadanog marksističkog učenja, a narod je kulturniji i pametniji koliko upotrebljava reviziju u partikularnom i skupnom životu. „Reviziji se protivi strast onih koji žude za vlašću, koji mrze raspravu, kritiku i autokritiku i svaku dobronamjernu izmjenu misli“ upozorio je predavač.
Logor Jasenovac u poslijeratnom razdoblju, dakle, nakon dolaska jedinica Jugoslavenske armije, može se promatrati samo uz predočenje vjerodostojnih dokaza i jasnih argumenata, uz uvjet da se odstrani naslijeđeni mentalitet apriornog etiketiranja. „O činjenicama poslijeratnog funkcioniranja logora Jasenovac, širu javnost upoznali su autori Stipo Pilić i Blanka Matković, koji su svoj izvorni znanstveni rad prvi put objavili u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 56., 2014. g.
Svojim temeljitim znanstveno-istraživačkim radom nesporno su dokazali funkcioniranje sustava zarobljeničkih logora Jasenovac u mirnodopskim okolnostima, čime su vremenski i prostorno rasvijetlili dotadašnju ciljano zatamljenu stranu dijela naše prošlosti. Međutim, upravo takav pristup koji je rezultirao novim saznanjima, a sve temeljeno na izvornom arhivskom gradivu, dokumentima i vjerodostojnim svjedočanstvima, izazvao je niz protivljenja onih koji su u komunističkom razdoblju, ali još i danas, zagovaratelji predočavanja povijesnih događaja po načelu predrasuda, s različitim pristupom prema zločinačkim postupanjima ustaškog i komunističkog totalitarnog režima“ rekao je dr. Begonja.
U doktrinarnom smislu, u pogledu vremena trajanja i razdoblja u kojem dolazi do počinjenja zločinstava, postoji razlika između dva totalitarna režima, no to ih ne abolira od zlodjela masovnih i okrutnih likvidacija, istaknuo je dr. Begonja. Činjenicama o poslijeratnom funkcioniranju skupine logora Jasenovac i zločinima koje je učinio nastupajući komunistički režim, autori ukazuju na njegovu stvarnu narav i time diskreditiraju apologete toga nenaravnog sustava. „Vjerodostojni dokazi o brutalnim ponašanjima u mirnodopskim okolnostima vojnih i političkih pobjednika svjedoče o tada režimu prihvatljivom miješanju dviju strasti, osvetničke i revolucionarne. Osvetnička strast nije bila presudna, jer ne bi mogla egzistirati bez režimskog neslužbenog podupirateljstva“ rekao je dr. Begonja. Smatra da je na tom tragu logično pitanje koje Pilić i Matković postavljaju glavnom oponentu njihova rada Slavku Goldsteinu, da bi možda on i „priznao postojanje logora, ali neće nikako priznati ubijanje u logoru. Zašto?“.
„Autori navode kako Goldstein inzistira na nepostojanju dokumenata te da su po njemu svjedoci o tim događajima nevjerodostojni, premda se u radu predočavaju dokumenti koji potpuno osporavaju te tvrdnje. Glede poslijeratnog funkcioniranja logora, on smatra da je riječ o tzv. privremenom logoru i opravdava svoju tezu o postojanju samo ‘radne grupe Jasenovac’, a nikako o postojanju logora u sastavu Križnog puta, premda je poznato da je Jasenovac bio jedan od brojnih logora Križnog puta“ rekao je dr. Begonja. Važnim smatra da taj rad razobličava dugogodišnje nametnutu laž o samo jednom razdoblju funkcioniranja logora Jasenovac, i to za vrijeme NDH od 1941. do 1945. g. U lipnju 1945. g., mjesec dana nakon nestanka NDH, u rijeci Savi pojavili su se brojni leševi koje je trebalo iz zdravstvenih razloga ukloniti.
„Autori navode, okružnicom NOO za Slavoniju naglašavalo se kako rijekom plove brojni leševi fašističkog zvjerstva, iako su ratna događanja završila gotovo dva mjeseca prije. Stoga su autori postavili ispravno pitanje koji to fašisti u tom razdoblju vrše likvidacije i gdje to rade? Pitaju i kako u razdoblju od kraja 1944. do svibnja 1945. nije bilo plutajućih leševa u rijeci, premda su spomenuti fašisti ‘navodno mučili, vršili zvjerstva, ubijali i bacali leševe u Savu?’. Autori upozoravaju kako su spomenuti leševi doista mogli započeti put u Jasenovcu i s obzirom na vrijeme pojavljivanja u rijeci mogli biti ne žrtve fašizma, nego izgledno žrtve komunizma“ rekao je dr. Begonja.
U knjizi je spomenuto i svojevremeno svjedočenje Josipa Manolića koji je od 1946. g. bio načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Priznao je postojanje Jasenovca u razdoblju od 1945. do 1948. g. „Iz vremena jugoslavenskog komunističkog režima, neprikosnoveni politički vođa i dikator Josip Broz nije za svog života nikad posjetio područje logora Jasenovac, što otvara mnoga pitanja, i ona koja sugeriraju da je izgledno znao, ako ne i izravno upravljao događajima koji su obilježili poslijeratno funkcioniranje tog logora“ rekao je dr. Begonja. Upozorio je kako je manipulacija s brojem ubijenih u Jasenovcu za vrijeme NDH „u funkciji da se hrvatski narod prokaže kao genocidan narod.
S jedne strane se preko Alojzija Stepinca koristi napad na Katoličku Crkvu, a s druge strane je izmišljeni broj žrtava, 700 000, koji kada bi se podijelio na godine, mjesece, dane ubijanja je izvan pameti. Zašto to prolazi u dijelu struke unutar Hrvatske? To je pitanje podvojenosti koja egzistira u hrvatskom društvu niz godina“ rekao je dr. Begonja, dodavši da su unutar hrvatskog nacionalnog korpusa dvije opcije. „Jedna se stalno zalaže za ojačanje i egzistenciju, na početku uspostavu, samostalne Hrvatske, a još ima onih koji zagovaraju projugoslavensku orijentaciju.
Svatko ima pravo na mišljenje. Ali, nije problem dojma, problem je činjenica. Nesporne su činjenice. O činjenicama nema rasprave. O dojmu možemo razgovarati“ rekao je dr. Begonja, istaknuvši da je nasljeđe komunističkog režima u narodu ostavilo traga, tragom one ako se unutar partije netko ne suglasi s činjenicama, to gore po činjenice. „Na tom tragu, nažalost, još uvijek funkcionira i razmišlja dobar dio hrvatskog korpusa i u stručnom smislu djeluje“ zaključio je dr. Begonja.
Opisujući sabirni i radni logor Jasenovac od 1941.-1945., Igor Vukić, čiji je djed poginuo na Kozari, bio je zapovjednik partizanskog voda, rekao je da se njihov rad temelji na autentičnim dokumentima vlasti NDH. Autori knjige su razgovarali s ljudima koji su bili u logoru. Sad su u poznoj dobi, ima ih i relativno mladih. Potvrđuju dobre higijensko-tehničke uvjete u logoru, daleko bolje nego u njemačkim logorima. Izaslanstvo Međunarodnog crvenog križa 1944. g. je obišlo logor i povoljno izvijestilo središnjicu u Ženevi o uvjetima u njemu. Vrijeme zatočenja u logoru je bilo propisano od najmanje tri mjeseca do tri godine. Kako bi nekome istekao rok, bio bi puštan iz logora. Od 10. travnja 1942. g. pušta se prva skupina amnestijom povodom dana osnutka NDH. Intenzivno u zadnjih godinu dana amnestijama uz 10. travnja, Pavelićev rođendan 14. srpnja, za Uskrs i Božić puštano je oko 1500 ljudi iz logora. Zatočenica Marija Savinc je unatoč ocjenama o svom slabom vladanju 1943. g. puštena za Božić. U logor se ulazilo i izlazilo, postojala je kartoteka kojim se taj proces pratio. Dijelovi te kartoteke su odneseni nakon rata, uništeni i skriveni. „Mi ih pronalazimo i sklapamo od njih mozaik koji pokazuje da je to u NDH bio radni logor, u kojem nije bilo masovnih likvidacija“ rekao je Vukić. Stalno su se poduzimale higijensko-sanitarne mjere da se smanje epidemije. U Jasenovcu su bile dvije bolnice. „U socijalizmu je 1972. g. objavljena knjiga ‘Sećanja Jevreja na logor Jasenovac’ u Novom Sadu u kojoj liječnik dr. Josef Konforti iz Travnika, koji je u logor došao 1942. g., opisuje kako je suzbijena epidemija tifusa koja se u logoru pojavila nakon hladne zime. Nakon toga velikih epidemija tifusa nije bilo“ rekao je Vukić, istaknuvši da je potkraj 1944. g. u logoru umro logorski svećenik Zvonimir Brekalo koji je išao zarobljenim partizanima u bolnicu dati bolesničku pomast. Odgovarali su ga da ne ide jer bi se mogao zaraziti, no to je odbio, zarazio se i umro. O odnosu ustaša prema Židovima i Srbima govori i činjenica da su opskrbu logora održavale židovske bogoštovne općine iz Osijeka i Zagreba. Srpski trgovac Vaso Rogić prodavao je hranu logorskoj upravi, a potkraj prosinca 1941. g. partizani i četnici vjerojatno zbog toga su ga odveli iz sela i likvidirali. God. 1942. napravljena je velika električna centrala na drvo.
Građevinske projekte u logoru provodili su židovski inženjeri. „Često su kod židovskih stručnjaka različita ministarstva iz Zagreba naručivala nacrte za škole koje su se gradile po NDH. U logoru je bila velika dvorana koju su zvali ‘trust mozgova’ gdje su radili ti inženjeri i arhitekti. Postojao je i elaborat ideja da se svi Židovi iz NDH grupiraju u Jasenovcu i tu čekaju kraj rata. Nijemci su to odbili“ rekao je Vukić. U veljači 1945. g. većina logoraša je transportirana u logore u Austriji, a Crvena armija i Amerikanci su ih vratili natrag. „Sedamdeset godina nismo mogli slušati iskaze tih ljudi koji su na taj način izašli iz logora, što im se događalo dok su bili u Jasenovcu. Takvih izjava ima puno u knjizi. Davali su ih ispitivačima zemaljske komisije za istraživanje ratnih zločina. Budući da se nisu uklapale u već tada stvorenu sliku o logoru, stavljeni su u arhive i tek sad se mogu objaviti“ rekao je Vukić. Istaknuo je da je jedna od najgorih propagandnih laži podatak koji se govori i na službenim komemoracijama, da je u logoru ubijeno 20 000 djece. Ne postoje dokumenti i potvrda da je tamo bilo puno djece. „Kroz logor prolazi nešto djece nakon bitke na Kozari koji se uz logor zbrinjavaju u dječjim domovina u Sisku i Jastrebarskom. Uz pomoć caritasa država ih zbrinjava do kraja rata. Mnogi su se vraćali kućama i za vrijeme rata. Zbrinjavanje sve djece s Kozare organizirala je država na čelu s Pavelićem. Poslije rata se govorilo da je tu djecu spašavala partija. Kad pogledate autentične dokumente, prava istina je da je kozaračku djecu spašavao Pavelić, a ne partija“ istaknuo je Vukić. Manja skupina od 150 djece, rođena između 1929. i 1931. g., uglavnom iz siromašnih obitelji, u logoru su bili učenici zanatske škole koje su opće predmete i obrte učili tamošnji majstori i profesori. „Nekoliko njih smo pronašli. Nakon sedamdeset godina ti su ljudi ispričali kako su prošli. Kako se naša istraživanja objavljuju, tako se ljudi ohrabruju, javljaju, pričaju što se dogodilo. Na kraju ćemo uspjeti pokazati što se realno dogodilo u tri i pol godine u Jasenovcu u NDH, u 1300 dana koliko je logor postojao“ rekao je Vukić.
Istaknuo je i kako ne postoji fotografija mrtvih tijela iz Jasenovca do 1945. g. „Sve fotografije koje se objavljuju na internetu i raznim publikacijama snimljene su drugdje, često u njemačkim logorima“ rekao je Vukić. God. 1942. zatočenici su dobili pravo pisati kućama te su mogli dobivati lijekove, hranu, dodatnu odjeću. Zapisnici o smrti u bolnici šalju se na pet adresa. Sastavljeno je povjerenstvo s izaslanicima i liječnicma koji su utvrdili smrt. Govoreći o disciplini u logoru, Vukić je naveo primjer kako je u prosincu 1941. g. skupina ustaša iz logorske straže otišla pljačkati u okolna sela, zbog čega su kažnjeni strijeljanjem pred svim zatočenicima. „Tim postupkom htjelo se pokazati da disciplina i stega moraju postojati ne samo među zatočenicima nego i među stražarima. Deset ustaša od zastavnika Josipa Moravca do vojnika bili su strijeljani. Sljedeće straže su na njihovim grobovima morale polagati prisegu kao upozorenje da se drže stege“ rekao je Vukić. Zatočenici su imali priliku prijeći u službu uprave pa bi dobivali plaću za svoj rad. U mjestu Jasenovac su održavali kino, bile su predstave za stanovnike mjesta. Proizvodi logora su u rujnu 1942. g. izloženi na velesajmu u Zagrebu. „Otac Žarka Puhovskog, Božidar, bio je dvije godine u Jasenovcu, kao i njegov stric Đuro Puhovski. Nakon izlaska iz logora, Božidar Puhovski je prekinuo sve veze sa SKOJ-em i ilegalcima s kojima se ranije družio. Stoga je 1945. g., kad su partizani ušli u Zagreb, dobio otkaz“ rekao je Vukić. U sklopu logora djelovale su tvornica kože, četki i druge obrtne radionice, pekara, kuhinja. „Tvornica lanaca je bila jedina tada u NDH. Sad postoji samo jedna takva tvornica u Zaprešiću. Tu tvornicu poslije rata je osnovao bivši logoraš Jasenovca Ivica Skomrak sa zanatom koji je naučio u logoru“ rekao je Vukić.
Opisujući poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima, Stipo Pilić je istaknuo kako je prema dokumentima hrvatskih ustanova pouzdano da je logor postojao do 1954. g., ostaci su bili još 1956. g. Prvi dokumenti koji govore da u Jasenovcu nema ništa su 1960. g. „Sva mjesta na području Jasenovca navođena su u poslijeratnoj literaturi kao NDH logori. Svi ti logori su postojali poslije Drugog svjetskog rata, neki i po tri, četiri godine. Bročice su bile od 1945. do 1947. g., Krapje 1945./1946., Uštica do 1947. g. U Donjoj Gradini je bilo glavno stratište. Fotografija ulaza u logor pokazuje da su kasnije ugrađena vrata, umjesto drveta postavljen je zid. Zašto bi se to radilo, ako logor nije djelovao, upitao je Pilić. Naveo je događaje koji su se od 1945. do 1949. g. zbivali u logoru. God. 1945. su bila intenzivna bombardiranja. Logor je puno stradao, a najviše mjesto Jasenovac u kotaru Novska. „Prema dokumentima komunističkih vlasti sigurno je da su kroz Jasenovac od svibnja do listopada 1945. g. prolazile kolone križnog puta. Išle su iz svih smjerova, Siska, Kutine, Novske, Stare Gradiške, Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice. U tim kolonama ljudi su likvidirani, o tome postoje dokumenti.
Početkom siječnja 1946. g. Jasenovac dolazi pod Ministarstvo unutarnjih poslova Narodne republike Hrvatske. Dokumenti govore o 25 vagona željezničkih pragova u Jasenovcu, dvadeset vagona lijevanog željeza. Znači da je tamo bila ljevaonica željeza. Željezo je trebalo biti odvučeno iz logora“ rekao je Pilić. Svi mostovi oko Jasenovca i željeznička pruga kao okosnica bili su srušeni, a od lipnja do rujna 1946. g. su radovi na tome. „Ako su radovi, netko radi. Tko radi? Zarobljenici, kažnjenici“ rekao je Pilić. Od travnja 1946. g. Jasenovac je zarobljenički i kažnjenički logor gdje dolaze osuđenici iz cijele Hrvatske i BiH. Postoje dokazi likvidacija, grupna i pojedinačna ubojstva temeljem presuda, poput Marka Radića i Josipa Batarela. Oni se nalaze i na popisu žrtava jasenovačkog logora 1945. g. i Javne ustanove spomen područja Jasenovac. „Sigurno su četiri osobe poginule u sustavu poslijeratnog logora. Jednog Srbina 1946. g. ispred vrata su likvidirali stražari logora. Što će stražari, ako nema logora? Dvojica Hrvata i jedan Nijemac ubijeni su početkom 1948. g. To je zabilježeno u urudžbenom zapisniku MUP-a FNRJ-a. God. 1947. g. su radovi na željeznici i mostovi se obnavljaju. Složenije poslove rade njemački ratni zarobljenici i kažnjenici, uglavnom jugoslavenski državljani, većinom ustaše. Logori nisu bili samo unutar starog logora. Bili su i u mjestu, kao i kožara, šumarija, pored mosta u Jasenovcu, Uštici. Gdje god su bili radovi, bili su i logori jer im je to bilo najisplativije“ rekao je Pilić. Radovi na pruzi i mostovima dovršeni su 1948. g. kad je obnovljen i promet. Te godine prestaje funkcionirati lokalna vlast u Jasenovcu, do 1956. g. Arhivsko gradivo se nalazi u dvadeset i četiri kutije. „To je mali dio, svi kažu da je toga bilo puno više“, rekao je Pilić.
Dokumenti na kojima zasnivaju svoj rad su iz Državnog arhiva Sisak: Narodni odbor kotara Novska, Mjesni narodni odbor Jasenovac te sudski predmeti političkih procesa Sisak i Petrinja poslije rata. U prilog demitologizacije da Srbi nisu mogli postati članovi ustaškog pokreta je dokument prema kojem Đuro Lavrnja kazuje da Jasenovac postaje kazneni logor u kojem je Lavrnja, koji je postao ustaša 1940. g., kasnije osuđen na prisilni rad. Pilić je podsjetio na milijun komada cigle u Jasenovcu. Pola te cigle nije išlo za obnovu naselja oko Jasenovca i Jasenovac, nego je 500 000 komada otišlo za Staru Gradišku koja postaje središnji logor 1946. g. Dnevnik inženjera Matije Helmanna govori o obnovi nastambi u Jasenovcu. Pilić je naveo i dokument prema kojem je u listopadu 1946. g. počelo skrivanje logora Jasenovac, na primjeru Ivana Križanovića iz grupe koja je pobjegla. U pitanjima isljednika i odgovorima stalno se spominje logor Jasenovac, a u zaglavlju dokumenta piše ‘Zavod za prisilni rad Viktorovac’. Likvidacija je prema dokumentima počela 1947. g. i radila se do iza 1950-ih godina. Iskapanjima se ekshumiralo 725 žrtava, većinom u Donjoj Gradini. „To sigurno nisu samo srpske žrtve, nego i ratnog i poslijeratnog logora u Jasenovcu“ rekao je Pilić.
Ines Grbić
