1. Dragi svećenici i redovnici, braćo i sestre u Kristu. Od srca vas pozdravljam u prigodi liturgije Posvete ulja kad se spominjemo ustanove Presvete Euharistije i svećeničkog Reda. Stoga je ovo „naš dan“ kad ponovno otkrivamo da je naše zvanje „dar i otajstvo“ kojim smo povezani s Kristom Svećenikom. U njegovo ime, naime, mi izgovaramo riječi pretvorbe „ovo je moje tijelo; uzmite i jedite, uzmite i pijte..“ Ovaj, dakle, dan darom kojega i mi postadosmo svjedoci i poslužitelji velikog otajstva, nije jednostavno sjećanje, već spomen kojim se uprisutnjuje ono što se slavi. Ovo nije neko simbolično prizivanje prošlosti, već živa Gospodinova nazočnost koja se i danas ponavlja i događa u prvostolnici Svete Stošije. I dok slavimo euharistiju, mi posuđujemo svoj glas Kristu i ponavljamo riječi ustanovljenja s njegove Posljednje Večere.
„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). Obiljem svoga neuvjetovanog milosrđa on i nas poziva djelovati u njegovo ime. Neka nam ovaj sveti dan uspomene Gospodnje večere pomogne iznova „otkrivati otajstvo milosrđa“ koje je Isus očitovao kako prema apostolima i posebice prema Petru, koji će u dirljivom razgovoru nakon uskrsnuća reći: „Gospodine, ti znaš koliko te volim“. A nakon očitovane ljubavi Petar prima službu i zaduženje: Povjeravam ti ljude o kojima imaš voditi brigu. „Pasi janjce moje!“ Nama se svake godine, braćo svećenici, Isus obraća istim pitanjem: „Ivane, Jakove, Petre, Tomislave, Želimire.. Ljubiš li me? Ljubiš li me više nego drugi?“ Mogu samo zamisliti kako će Isusovo srce ustreptati od radosti kad mi, okupljeni prezbiterij ove časne Zadarske Crkve, danas ponovimo s Petrom iskreno i i srdačno: „Gospodine, tebi je sve znano; ti znaš koliko te volimo“. Pomozi nam, Isuse, da tražimo samo Tvoje kraljevstvo. I to nam je dovoljno.
2. Braćo svećenici. Ovih dana vi ste puno ispovijedali i susreli brojne penitente i susreli razne ljudske probleme. I još ćete do Uskrsa provesti sate u ispovjedaonici. U ime svih kojima ste pružili riječi utjehe, poticaja i odrješenja, zahvaljujem na tom diskretnom i odanom služenju koji je ponekad „zaliven i suzama duša koje samo Bog vidi i bilježi“ (Ps 56, 9). Podjela sakramenta odriješenja, kojim liječimo ranjene duše, daje nam prigodu sjetiti se da to činimo u Isusovo ime, „in persona Christi“. Ne u svoje, već u ime Isusa milosrdnog i milostivog, za što nas je Crkva zaredila i opunomoćila.
Na susretu s rimskim klerom ove godine Papa Franjo je poručio svećenicima neka budu „poput oca milosrdni narodu svome“. Jer, „svećenici nisu prinčevi, već služitelji ljudi koje moraju razumjeti“ i svesrdno im praštati eda bi oni „u svećeniku uvijek tražili i našli oca“. I kad ti „dođu u ispovjedaonicu, a ti ih ne možeš odriješiti, blagoslovi ih i reci da im Bog želi dobro. Nemoj ih obeshrabriti i opterećivati“. Uputi im riječi pouzdanja u Božje milosrđe i potakni neka se popravljaju! To je stav „oca koji ne dopušta da se dijete izgubi i udalji“. Bog, bogat milosrđem, služi se našim ustima i našim rukama i želi se očitovati kao milosrdni brat i vjeran suputnik (Heb 2, 17); kao pastir koji traži što je izgubljen (Lk 15, 4), kao liječnik koji tješi, liječi i krijepi (Lk 5, 31). Nikako kao „sudac strogonja koji drugoga opterećuje svojim vlastitim mudrolijama“; niti kao nekakav „guru-iscijelitelj“ koji se služi magičnim sredstvima „duhovnog zavođenja ili pak zastrašivanja“ nekim silama koje stvaraju klijentelu ovisnika. A onda „uplašeni i opterećeni“ trče tamo-amo, tražeći „neobične svećenike“ da im dadnu kakve „instant lijekove duhovnih paramedicinskih plivadona i aspirina“ (upakiranih u vrećicu od 40 kuna).
3. Nemojte, molim vas, veli Papa, „tući narod“ takvim ili sličnim šarlatanskim dijagnozama, nego „pomilujte ih nježno kao što Bog i nas miluje“. I nemojte se nazivati i smatrati „neobičnima“ kad vam je Crkva povjerila i dala obične svetinje u ruke. Ne dajte se zvati rabi, ta jedan je vaš učitelj na nebesima (Mt 23, 8). Nama je svećenicima, dakle, biti obični, jednostavni, skromni i pobožni pastiri koji su poput bolničara blizu ljudima kako bi ih tješili i pomagali. Crkva nam „povjerava to činiti poniznim duhom i milosrdnim srcem“, veli Papa Franjo. A znak poniznosti je reći i da nismo u stanju pomoći, pa savjetujemo neka se pođe specijalisti. Opasno je preuzeti odgovornost za teška duševna stanja za koja nismo ni kompetentni, ni nadležni. Naše je suosjećati, moliti i pokazati da supatimo. Odlike takve milosrdnosti Papa opisuje kao „ljubav, nježnost, Očev zagrljaj, sposobnost uživiti se u situaciju drugoga“. A svoj nagovor završava poticajem svećenicima neka „budu velikodušni u praštanju, te kao Kristovi sluge milosrdni poput Oca“. Upravo onako kako i stoji na logotipu ove svete jubilarne godine.
Ovom liturgijom posvete ulja, braćo svećenici, mi ulazimo u otajstvo Svetog Trodnevlja. Pred samu dramu suočenja sa smrću i prijelaskom iz ropstva u slobodu i život, Isus nam ostavlja sebe kao najdražu i najdragocjeniju uspomenu. Nebesku hranu i lijek dušama našim. Trudimo se pomagati vjernicima koji su nam povjereni otkrivati bogatstvo slavlja svetih tajna, osobito onog najsvečanijeg nedjeljnog okupljanja oko stola Gospodnjeg. A slika Krista s apostolima na Posljednjoj večeri neka svakome od nas bude poticaj na naše bratstvo i zajedništvo. Jer, tu smo doista na vrhuncu otajstva Velikoga četvrtka.
4. Božjim promislom nama je u ovom vremenu dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati, upućivati i odgajati vjernike ove partikularne Crkve Zadarske. Svjesni svojih mana, slabosti i promašaja mi ćemo danas obnoviti i svoja svećenička obećanja.
Zahvalni za milosni dar služenja u njegovoj Crkvi, molit ćemo neka Duh Sveti obnovi naše svećeništvo kako bi rasla spremnost za darivanjem i svetim služenjem, posebno u sakramentu pomirenja i Euharistije.
Kriste Posljednje Večere i Kalvarije primi nas koji radimo na terenu ove Zadarske nadbiskupije i posveti nas i u ovoj godini otajstvom Velikog Četvrtka. Amen!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, Veliki Četvrtak, 24. 03. 2016.