Markus Offner, predsjednik Europskog vijeća za misijsku formaciju djece (CEME), prvog radnog dana Europskog susreta misijskih animatora djece u Zadru u ponedjeljak 7. ožujka u dvorani hotela Kolovare u Zadru izlagao je o glavnoj temi tog susreta: novi izazov za pastoral Crkve i svjedočenje Kristovog lica u odnosu s pridošlima s Bliskog istoka i Afrike. Naziv Offnerovog izlaganja je Situacija s maloljetnim izbjeglicama i njihovim obiteljima u Europi i svijetu. Nakon 60 milijuna izbjeglica poslije Drugog svjetskog rata, nikad kao sada nije bilo ovoliko izbjeglica. Reakcije u Europi su različite i kontradiktorne. Neki grade barijere, a drugi propovijedaju kulturu dobrodošlice i integracije. „Izbjeglička kriza je poput katalizatora u našim državama. Ona izvlači najbolje u mnogim ljudima koji brinu o izbjeglicama. U drugima ta situacija izaziva porast mržnje koja se izražava na Internetu, ali i paljenjem izbjegličkih centara te fizičkim nasiljem“ upozorio je Offner, upitavši znači li naš kršćanski identitet u trećem mileniju marginalizaciju i isključivanje ljudi drugih religioznih i kulturoloških uvjerenja, ili nam naša vjera daje ideje kako bismo trebali reagirati u toj situaciji. “Ne mogu vam ponuditi političku ili sociološku analizu situacije, bez obzira koliko ta pitanja mogu biti važna za naš europski identitet“ rekao je Offner.
U želji da se pomogne djeci da dožive poruku o Božjoj ljubavi za cijelo čovječanstvo, izložio je četiri gledišta o temi bijeg i izbjeglice: biblijski, pogled Katoličke Crkve, praktični i svoj osobni pristup. Biblijsko gledište počeo je isticanjem činjenice tri mudraca koji su otputovali s Istoka, gdje sad u Iraku i Siriji ljudi umiru u strašnim uvjetima, a tisuće godina kršćanskih korijena čupaju se iz svog tla, kako bi slijedili zvijezdu i pronašli dijete Isusa u Betlehemu. „Isus je dijete izbjeglica koje je provelo prve godine svog života u stranoj zemlji, u nepoznatom okruženju, s drugačijim jezikom, drugačijim navikama i ponašanjima, drugačijom religijom, iako je, barem, imao oba svoja roditelja. Ista se stvar dogodila, i još uvijek se događa, milijunima djece i njihovim obiteljima sve do današnjih dana“ rekao je Offner, primjenjujući kriterij biblijske tradicije za sadašnji susret s izbjeglima. U teološkom smislu, evanđelist Matej povezuje Isusovo iskustvo iz djetinjstva s povijesnim iskustvom Izraelskog naroda. Božji ‘hodočasnički narod’ često su bili Božji prognani narod. Kako neka sredina može biti mjesto različitih događaja, pokazao je na primjeru Egipta koji je u Josipovoj priči bio utočište, kasnije je Egipat postao simbolom represije, a u priči o Postanku mjesto iz kojeg je Bog spasio svoj narod.
Offner je istaknuo i iskustvo progonstva u Babilon koje je bilo odlučujuće u povijesti Izraelskog naroda. Za vrijeme progonstva Izraelci su se pitali što su učinili, zašto se ta katastrofa dogodila i što im Bog u toj situaciji pokušava reći. Tu se nalazi i zapovijed da se osigura utočište strancu u svim trima velikim skupinama zakona u Starom/Novom Zavjetu: “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji.” (Lev 19, 33-34, usp. Izl 22, 20 i Pnz 23, 16). Govoreći o biblijskom primjeru neprijatelja kao Božjeg poslanika, Offner je ukazao na Knjigu o Ruti koja poseban naglasak ima na priču o izbjeglištvu: Ruta, mlada strankinja, postala je supruga skrbnika-otkupnika starije Židovke Naomi i bila je prabaka Kralja Davida. Poput Abrahama i Sare, cijeli Jakovljev naraštaj bio je prisiljen otići iz zemlje kako bi pobjegli od gladi. Ali strana zemlja pokazala se kao mjesto smrti. „Evanđelist Matej govori da mudraci dolaze iz smjera gdje dani počinju jer su vidjeli izlazak nove zvijezde. Tekst povezuje misterij rođenja djeteta Isusa i njegovo univerzalno značenje. Time se Matej povezuje sa Starim Zavjetom: astronomi, ‘pogani’ učenjaci bili su također sredstva u Božjem planu spasenja. To je još jedna paralela s Knjigom o Ruti: Bog ima poruku za nas, koju šalje preko ljudi za koje se ne čini da pripadaju među nas, koji dolaze izdaleka, koji čak nisu iste vjeroispovijesti. Moramo ih susresti s poštovanjem, mogli bi biti Božji poslanici“ istaknuo je Offner, dodavši da se to gledište može naći i drugdje u Novom Zavjetu.
Istaknuo je prispodobu o dobrom Samarijancu koji je postao sinonim za milosrđe. Srž prispodobe za Isusa bila je u činjenici da je Božju volju izvršio stranac. „Ljudi, svećenik i Levit od kojih se očekivalo da će tako učiniti, nisu poštovali temeljne zapovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Samarijanac je podsjetnik na to. Samarijanac je tuđinac, strano lice. Izraleci su gledali Samarijance kao ljude koji su zastranili od prave vjere te su ih omalovažavali i prezirno se odnosili prema njima. Isus svoju objavu povezuje direktno s onom iz Starog Zavjeta i postavlja izazov: Božje djelo spasenja nije ograničeno samo na one koji ga glasno i javno priznaju. Opet upravo narod iz nekog drugog, stranog okruženja, čini stvarnim Božji plan spasenja za sve. Čak i stranci i izbjeglice mogu biti Božji poslanici“ poručio je Offner.
Naveo je primjere i iz evanđelja koji pokazuju Isusov odnos prema strancima. Na vapaj poganke “Smiluj mi se, kći mi je teško opsjednuta!”, Isus u početku nije odgovorio, a onda je odbija riječima: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”. „Tek na ženino ustrajanje, Isus joj odgovori kako je velika njena vjera i neka joj bude po njenoj vjeri. Taj odgovor može se razumjeti da je i sam Isus prvo trebao nadići svoje vlastite instinktivne reakcije na strance“ rekao je Offner. Prilikom susreta na zdencu, Isus se služi strancem kako bi objavio poruku. Žena ga pita kako on, Židov, traži piti od nje, Samarijanke. Jer Židovi se nisu družili sa Samarijancima. U svom govoru o Posljednjem sudu, Isus se izravno poistovjećuje sa strancem: “Stranac bijah i primiste me”. „Ako se Isus uspoređuje sa strancem i beskućnikom koje zove braćom, način na koji prihvaćamo izbjeglice mora biti mjerilo za našu kristolikost“ poručio je Offner.
Predavač je govorio i o gledištu neotuđive osobne vrijednosti za svaku izbjeglicu. „Poistovjećivanje Sina Čovječjeg s ‘najmanjim od ovih’ (Mt 25,40) upućuje na neotuđivo dostojanstvo svake osobe te se logično odražava i u učenju Crkve. U svojoj poruci za 99. svjetski dan migranata i izbjeglica 2013. g., papa Benedixt XVI. rekao je da je svaki migrant ljudsko biće koje ima neotuđiva temeljna prava koja bi trebala biti ispoštovana u svakoj situaciji“ rekao je Offner.
Papa Franjo kaže da je evangelizacija razlog postojanja Crkve, ona je pozvana izaći iz same sebe i ići na granice, ne samo zemljopisne, nego na granice ljudskog postojanja. I njegovo prvo putovanje bilo je na talijanskom otoku Lampedusa gdje se susreo s izbjeglicama i odao počast stradalima na moru. Tada je pozvao na molitvu i za one koji donose anonimne društveno-ekonomske odluke koje otvaraju vrata takvim dramatičnim događajima. Offner je istaknuo i poruku iz zajedničke izjave njemačkih i afričkih biskupa da je svaka osoba stvorena na sliku Božju i ima neotuđivu vrijednost vrijednu pozornosti u svim područjima i pod svim uvjetima: u međuljudskim i međunarodnim odnosima, u ekonomskom i društvenom životu naroda. „Svi pripadamo jedinstvenoj ljudskoj obitelji. Svi imaju neotuđiva prava. Kad god i gdje god su temeljna ljudska prava ugrožena i nepoštovana, Crkva mora dići svoj glas” poručio je Markus Offner u svom izlaganju biblijskih i crkvenih smjernica u odnosu prema izbjeglima i prognanima.
Ines Grbić