(Čitanja: Sir 51, 1-12; Ps 126; Rim 8, 31-39; Iv 12, 24-26)
1. Prekrasnom himnom našoj zaštitnici i naslovnici ove prvostolnice, Popjevkom veselom blagdan objavite, došli smo pred oltar na kojem ćemo slaviti žrtvu novoga Saveza. Sveta Stošija je u teškim danima progona nalazila snagu i utjehu upravo u euharistijskoj hrani, pa kao osobita Božja izabranica ušla i u samu molitvu Prvoga Rimskoga kanona gdje molimo da i nama ‘njegovim grješnim slugama podari mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Felicite, Agneze, Cecilije i Anstazije’.
Uz njezinu svetkovinu čuli smo nekoliko biblijskih tekstova. Nakon kratkog ulomka iz Sirahove knjige mudrosti pjevali smo psalam 126 koji je hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva. ”Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo”. Izraelci su imali istančan sluh za pjesnički način govora, za slikovito izražavanje. Takav stil nalazimo posebice kod proroka. No, religiozna lirika nalazi svoj najjači izričaj u zbirci Davidovih psalama koje nazivamo i hvalospjevima. Sveti Augustin za psalme veli da su oni ”evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu”. ”Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin”.
2. U kontekstu današnjeg povijesnog datuma međunarodnog priznanja R Hrvatske, 15. siječnja 1992., naviru sjećanja i na naše dane stradanja i sužanjstva. Ali, u duši odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, kao i protestnih pisama koje smo slali po Europi i po svijetu. U tom vremenu muke i neizvjesnosti, plača i stradanja mi smo Davidove prozbene psalme učinili svojima, prilagodili ih našim potrebama i vapajima.
Sjetimo se napr. one pjesme koju su skupno pjevali pisci i glumci, voditelji programa i pjevači, a govorila je o Domovini koja ”ima snagu zlatnog žita i oči poput mora”. To je zemlja na koju oni ”svakog dana misle dok slušaju vijesti i broje korake”. Sebe su nazvali ”generacijom koja ne spava, jer nemir je u srcima, a ljubav u njima”. Kako ne misliti i na onu prkosne koja veli kako ”nas tučedu nevere i kiše, i svaki dan smo zgrbjeni sve više..” Pa svemu tomu uprkos oni ”cili život žive tu, ko u nikom plavom snu”; jer to je ”zemlja dide mog, i oca mog, ja ostajem na njoj”. U kontekstu naših ”narodnih pslama” spomenimo još i onu: ”Oj Zagoro, lijepa li si. Slavonijo, zlatna ti si. Herceg-Bosno, srce ponosno. Dalmacijo, more moje, jedna duša a nas dvoje. Pozdrav Liko, Velebita diko”. Čini se da su naši prozbeni, molitveni i zahvalni psalmi našli nadahnuće u Davidovoj pjesmi koju smo maloprije slušali: ”Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin”.
3. Čuli smo i kratki odlomak iz Pavlove poslanice Rimljanima: ”Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu, Gospodinu našemu?” (8, 35). Pavao, naime, razmišlja o Božjem utjelovljenju temeljem kojeg smo stekli stvarno dioništvo na božanskoj naravi. Božje sinovstvo primili smo po krštenju, pa možemo klicati ‘Abba-Oče’! Ako smo djeca Božja, onda smo subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga.
Zbog toga Pavao kao mahnit dovikuje: Kad smo to već postali, ne našom zaslugom, već njegovim milosrđem, ”tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove’? I nabraja sedam beznadnih stanja koja nas ne mogu od njega rastaviti: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. A onda dodaje još deset viših tajanstvenih, nadljudskih sila koje su također nemoćne u tom vidu: smrt, život, anđeli, vlasti, sadašnjost, budućnost, sile, dubina i visina; niti ikoji drugi stvor. Ništa. Ama baš ništa nas ne može ”rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (8, 18). U kontekstu ovog Pavlovoga razmišljanja lakše nam je shvatiti zašto je i naša zaštitnica sveta Stošija išla na lomaču s pjesmom na usnama.
4. I mi smo s pjesmom njezinoga himna, koji veli da je ona ‘obrana Zadra nam rodnoga’, došli pred oltar na kojem ćemo slaviti žrtvu novoga Saveza. Vrijeme u kojem je živjela nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Ona je u svijet boli, žalosti i siromaštva unosila ljubav Krista koga je zavoljela još od svoje mladosti kad joj Krševan, kao mladi kateheta tumačio isitne svete vjere. Toliko je zavoljela Krista da je ”ništa nije moglo rastaviti od njega. Ni progonstvo, ni pogibao, ni mač, ni smrt. Ništa. Ama baš ništa” (Rim 8, 18). Nije se plašila ni prijetnji koje joj prefekt Ilirik uputio i predbacivao da ispovijeda vjeru Galilejca i da pomaže utamničene kršćane. Uvijek je poticajno i ohrabrujuće čitati njezin iskaz kako je činila da je s ljubavlju ”cjelivala noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli”. Poput Isusa, koji je prošao zemljom čineći dobro, sveta je Stošija shvatila da je milosrđe izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjemu.
Braćo is sestre u Kristu, u ovoj Godini milosrđa imamo divan uzor pred nama koji nam može biti nadahnuće kako ostvariti želje i planove pape Franje. Ova njezina katedrala poslije otvaranja vrata milosrđa postala je kultno mjesto gdje možemo uz mali napor hodočašća i molitve na nakanu svetog Otca dobivati cijelu godinu potpune oproste koje možemo namijeniti za sebe i svoje, za žive i za mrtve. Iskoristimo ovo blagoslovljeno vrijeme, pa pomozimo svima kojima je naša duhovna i molitvena potpora potrebna. Zahvalni smo Bogu za dar svete Stošije koja je izvrstan primjer milosrđa i sebedarja. Ona je uz to i uzvišen ures našega grada i Nadbiskupije. Ona je kroz stoljeća svojom nazočnošću među nama postala sigurnom i moćnom zagovornicom u brojnim našim nevoljama i potrebama. Stoga joj i danas odano i radosno kličemo i od srca pjevamo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Amen!
† Želimir, nadbiskup
Katedrala, 15. siječnja 2016., misa u 11,oo sati