Na svetkovinu sv. Stošije, ranokršćanske mučenice iz 4. st. koja je zaštitnica Zadarske nadbiskupije i naslovnica zadarske katedrale, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. „U Godini milosrđa imamo divan uzor pred nama koji nam može biti nadahnuće, svetu Stošiju. Zahvalni smo Bogu za dar sv. Stošije koja je izvrstan primjer milosrđa i sebedarja. Njena je katedrala poslije otvaranja vrata milosrđa postala kultno mjesto gdje možemo uz hodočašće i molitve na nakanu Svetog Oca dobivati cijelu godinu potpune oproste koje možemo namijeniti za sebe i svoje, za žive i za mrtve. Iskoristimo ovo blagoslovljeno vrijeme, pomozimo svima kojima je duhovna i molitvena potpora potrebna“ potaknuo je mons. Puljić u propovijedi, istaknuvši da je Stošija uzvišen ures grada Zadra i nadbiskupije, kako i kaže stih njenog himna. Stošija je kroz stoljeća svojom nazočnošću među nama postala sigurnom i moćnom zagovornicom u brojnim našim nevoljama i potrebama.
„Vrijeme u kojem je živjela nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po osobitim djelima ljubavi prema siromasima, osobito u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Ona je u svijet boli, žalosti i siromaštva unosila ljubav Krista koga je zavoljela još od svoje mladosti kad joj je sv. Krševan, kao mladi kateheta, tumačio istine vjere. Toliko je zavoljela Krista da je ‘ništa nije moglo rastaviti od njega. Ni progonstvo, ni pogibao, ni mač, ni smrt. Ništa. Ama baš ništa’ (Rim 8, 18).
Nije se plašila ni prijetnji koje joj prefekt Ilirik uputio i predbacivao da ispovijeda vjeru Galilejca i da pomaže utamničene kršćane. Uvijek je poticajno i ohrabrujuće čitati njezin iskaz, gotovo njene zadnje riječi koje je izrekla, kako je činila – da je s ljubavlju ‘cjelivala noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljeni ne bi klonuli’. Poput Isusa koji je prošao zemljom čineći dobro, Stošija je shvatila da je milosrđe izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjemu“ rekao je mons. Puljić.
Tragom apostola Pavla koji je rekao kako nas od Krista ne može rastaviti nijedno beznadno stanje: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač, kao ni više tajanstvene, nadljudske sile, koje su u tom vidu također nemoćne: smrt, život, anđeli, vlasti, sadašnjost, budućnost, sile, dubina i visina, niti ikoji drugi stvor, lakše je shvatiti zašto je i sveta Stošija išla na lomaču s pjesmom na usnama, rekao je mons. Puljić. Naglasio je kako je Stošija u teškim danima progona snagu i utjehu nalazila u euharistijskoj hrani, a vjernici je časte pred oltarom na kojem se slavi žrtva novog Saveza. Kao osobita Božja izabranica, ušla je u molitvu Prvog Rimskog kanona gdje molimo da i nama Gospodin podari mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Felicite, Agneze, Cecilije i Anastazije (Stošije), čije ime znači Uskrsnica.
Duh Stošije na njenu svetkovinu oslikavaju i navješteni ulomak iz Sirahove Knjige mudrosti i psalam 126, hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva. „Izraelci su imali istančan sluh za pjesnički način govora, za slikovito izražavanje. Takav stil nalazimo osobito kod proroka. Religiozna lirika svoj najjači izričaj nalazi u zbirci Davidovih psalama koje nazivamo i hvalospjevima.
Sv. Augustin za psalme kaže da su oni evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu. ‘Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo’. Među poganima se tada govorilo kako im silna djela učini Gospodin“ rekao je mons. Puljić, u tom kontekstu podsjetivši na povijesni datum međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. g.
„Naviru sjećanja i na naše dane stradanja i sužanjstva. Ali u duši odzvanjaju i divni prizori naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, kao i protestnih pisama koje smo slali po Europi i svijetu. U tom vremenu muke i neizvjesnosti, plača i stradanja mi smo Davidove prozbene psalme učinili svojima, prilagodili ih našim potrebama i vapajima“ rekao je mons. Puljić, dodavši i da stihovi pjesme ‘Moja Domovina’ otkrivaju kako su ljudi tadašnjeg naraštaja sebe nazvali generacijom koja ne spava, ‘jer nemir je u srcima, a ljubav u nama’.
Na početku mise, nadbiskup i svećenici koncelebranti su se poklonili pred moćima sv. Stošije u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale gdje u kapeli u mramornom sarkofagu iz 9. st., dar zadarskog biskupa Donata, počivaju relikvije sv. Stošije. Stošijine moći biskup Donat dobio je na dar od bizantskog cara Nicefora u zahvalnosti za posredovanje u miru između Franaka i Bizanta.
Ines Grbić