Zbornik radova “Ivan Pavao II. – putnik, supatnik i navjestitelj” u srijedu 2. prosinca u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru predstavili su prof. dr. Iris Tićac, prof. dr. Jerko Valković, recenzent i doc. dr. Elvis Ražov, urednik zbornika. Na 177 stranica objavljeno je devet izlaganja sa znanstvenog skupa o Ivanu Pavlu II. održanog u sklopu manifestacije ‘Dani Ivana Pavla II.’ na Sveučilištu u Zadru 27. studenog 2013. g., koji je organiziran povodom desete godišnjice papinog pohoda Zadru.
Objavljeni tekstovi su: Poznavali smo sveca (Antun Badurina), Karol Wojtila – Božji putnik (Josip Faričić), Papa Ivan Pavao II. u Zadru 2003. g. (Ivan Mustać), Zadar i pape (Eduard Peričić), Europa u spisima Ivana Pavla II. (Želimir Puljić), Ivan Pavao II. protiv bezbožnih ideologija i totalitarnih sustava (Zlatko Begonja), Personalistička etika Karola Wojtile (Iris Tićac), Crtice o nasljeđu Ivana Pavla II. (Neven Šimac) i Hrvatski narod u zajednici europskih naroda u mislima Ivana Pavla II. (Davor Domazet Lošo).
„Knjiga je svjedočanstvo jedne memorije. Postoje događaji i susreti, osobe utkane u život pojedinaca i naroda koje su svojom rječju i životom snažno označile trenutak u našem povijesnom hodu ali i utisnule pečat cijeloj epohi“ rekao je Valković, istaknuvši aktualnost i svježinu papinih poruka i nakon više desetljeća, vidljivo i u njegovoj teologiji tijela i otvorenosti za ekumenski i međureligijski dijalog.
„Temeljni pojam njegovog pontifikata je osoba, kako je rekao, ‘Držim da je ugaoni kamen mog pontifikata tumačenje transcedentne vrijednosti ljudske osobe’“ istaknuo je Valković. Bio je voditelj Press centra u Rijeci za papinog pohoda Hrvatskoj 2003. g. te je distribuirao papine govore koje je dobivao iz Vatikana. Istaknuo je kako je papin govor u Zadru doživio najviše promjena prije nego je bio izgovoren.
„Taj govor nije bio pripremljen danima prije, nego ga je papa ono jutro pripremao. Dakle, to je bio i njegov osobni doživljaj Hrvatske i Zadra odakle se opraštao od Hrvatske, gdje je opisao dojam nakon pet dana provedenih u Hrvatskoj“ rekao je Valković.
Sadržaj Zbornika po poglavljima
U svom tekstu o. Badurina iznosi bitne čimbenike ljudskog i vjerničkog oblikovanja Wojtile, životopis i njegovo poimanje Isusa Krista, osobe, molitve, naroda, Crkve, kao i hrvatsku dionicu papinstva Ivana Pavla II. Dr. Faričić s religijsko-geografskog motrišta promatra papina putovanja kojih je bilo 103 izvan Italije.
Mons. Mustać kao predsjednik Organizacijskog odbora opisuje ozračje priprema za papin dolazak u Zadar. Mons. Peričić govori o povezanosti Zadra i rimskih prvosvećenika od starog do novog vijeka. Zadarski nadbiskup Puljić tematizira kakvu Europu želimo, što je zapravo Europa, opisujući duhovnu krizu Postdamske i Jaltske Europe.
Dr. Begonja opisuje narav totalitarnih ideologija 20. st.: komunizam (najdugovječniji totalitarizam 20. st.), fašizam i nacionalsocijalizam i odnos pape prema njima. Upozorava na totalitarističke tendencije u globalizaciji kao opasnost za brak i obitelj u sudaru kultura života i smrti na što je papa upozoravao.
Dr. Tićac donosi glavne naglaske Wojtiline personalističke antropologije i etike koja je odgovor i na aktualne izazove. Dr. Šimac opisuje doprinos pape socijalnom nauku i djelovanju Crkve i kršćana laika u Crkvi i javnom životu. Lošo otvara širu perspektivu i opisuje društveno-ideološku situaciju Hrvatske u europskom kontekstu. Ističe da snaga evanđelja Europi može jamčiti razvoj, upozorava na militantni liberalizam koji napada Katoličku Crkvu te podsjeća na ustrajnu vjernost Hrvata Svetoj Stolici.
Personalistička etika Wojtile – dr. Tićac
Tićac je istaknula kako je novost Wojtiline etike u tome da osobu promatra kroz njen čin, polazište je iskustvo čovjeka. Razmatrajući kako čin zrcali čovjeka, Wojtila je bio ispred svoga vremena kao jaki fenomenloog sredine 20. st. Sva filozofija do tada pokušavala je dati primat čovjeku kao spoznajnom biću. „Wojtila se pita, očituje li čovjeka više njegovo spekuliranje, interpretacije ili kad se suoči s egzistencijalnim pitanjima i mora donijeti odluku koja ima i posljedice za koje odgovara, jer nitko umjesto nas ne može odlučiti. To je bio početak zašto Wojtila gradi personalističku antropologiju primjenjujući fenomenološku metodu“ rekla je Tićac, podsjetivši da je tradicija u filozofiji definicija osobe kao individualne supstance racionalne naravi.
Čin nosi biljeg osobe, čin najbolje otvara čovjeka njemu samome jer čovjek u iskustvu djeluje, donosi odluku. „Ne samo da sam svjestan da sam uzrok čina, nego da taj čin izvodi neponovljiva jedinstvena osoba koja raspolaže i vlada sobom, koja može sebe odrediti; da pri svakom izboru neke vrijednosti ili dobra, ne odlučujem samo o tom dobru ili vrijednosti, nego odlučujem i o sebi tko sam“ rekla je Tićac, istaknuvši da Wojtila kaže kako je svako izvršenje čina na neki način ispunjenje osobe, svaki čin je izraz našeg jastva, čin je personalan i nosi personalnu vrijednost.
„Ono što nas ispunjava i čini boljim ljudima nije bilo koji čin, nego moralno dobar. Moralno dobro nas usavršava. Kad nekome pomognemo, nismo samo unijeli dobro u svijet, nego smo i sami postali bolji, dobri kao ljudi“ rekla je Tićac, naglasivši da je personalistička etika Wojtile mogući odgovor i na izazov umorne Europe, za koju je papa rekao da joj treba dati dušu: „To nije samo gospodarska alijansa. Ne smiju se zaboraviti temljne vrijednosti, dostojanstvo ljudske osobe, solidarnost i pravednost. Pravdu treba upotpuniti ljubavlju kao odgovornim činom“.
U svom djelu ‘Ljubav i odgovornost’ Wojtila kaže da je ljubav odgovorni čin, čin priznanja i afirmacije drugoga, ne zato što nam koristi, nego zbog njega samoga. Kaže da ljubav igra veliku ulogu i u društvenom, javnom životu, pri čemu koristi kategoriju sudjelovanja. „Wojtila kaže, kad čovjek djeluje zajedno s drugim, kad stvara zajedništvo, i tu mora biti autor svoga čina, da ispuni sebe, da svom činu da personalni biljeg i tako doprinese zajedništvu. Wojtila kaže, sudjelovati znači angažirati se cijelim svojim bićem u čovječnosti drugoga“ istaknula je Tićac, dodavši kako je personalistička norma ljubav metodološko oruđe i za kritiku svih procesa i situacija koje nisu na razini i dostojni čovjeka, nego ga unižavaju.
„Wojtila je svjedok dva totalitarizma, ali kritizira i individualizam kao izokrenuti kolektivizam. Oboje onemogućuju čovjekovo samoodređenje i slobodu, a sloboda je uvijek u službi ljubavi, kao odgovornog čina kod Wojtile“ istaknula je Tićac. Iako kaže da čin otvara osobu, Wojtila ističe da je osoba više od čina, ostaje tajna.
„Drugome se ne pristupa da se vlada i manipulira njime, čovjek ne pripada kao stvar nekome, nego treba prići u ljubavi, kao odgovoran čin koji poštuje visoko dobro kao što je osoba sama. Wojtila je ujedinio filozofiju i teologiju i posvjedočio dostojanstvo koje čovjek ne gubi niti mu ga netko može oduzeti, osim on sam sebi. Posvjedočio je što znači da je čovjek antropološka veličina. Čovjek i u tjelesnoj nemoći pokazuje snagu svoga duha“ istaknula je Tićac, zaključivši da je Zbornik Hvala Ivanu Pavlu II. koji je glasom istine o čovjeku kao visokom dobru dosegnuo cijeli svijet.
Identitet Europe i odnos vjere i razuma – dr. Ražov
Ražov je rekao kako taj veliki papa može odgovoriti i na aktualno pitanje identiteta. I na početku svog pontifikata kad je sve pozvao da otvore vrata Kristu, osjetio je zdvajanje u dogovoru što je identitet Europe. I tada je bilo jasno da se Europa okreće protiv sebe. Upozoravao je da se Europa predaje kulturi smrti kroz strah pred životom koji se želi onemogućiti. „Kultura koja se odriče kulta kao svoje unutarnje životne snage slična je stablu s odrezanim korijenom od kojeg se ne može očekivati plodove, nego samo suho lišće. To je antikultura, jer je upravo kult srce svake kulture“ rekao je Ražov, upozorivši da se kristijanizirana Europa ne može dekristijanizirati a da time ne bude ugrožena sama njena opstojnost.
„Princip sekularnosti koji je u početku tražio autonomiju postao je posvemašnji sekularizam koji ne želi priznati nikakvu javnost i društvenu ulogu kulta te je postao gotovo nova religija ili antireligija. Papin odgovor je poziv na reevangelizaciju starog kontineta kao povratku na izvore“ istaknuo je Ražov. Europa je kontinent koji izumire te bi se svetac zapitao kako ono što je napredno i progresivno može voditi u vlastitu smrt. Papa odgovara na to u svoje dvije enciklike, Redemptor Hominis i Evangelium Vitae.
Važan je i papin govor o odnosu vjere i razuma i upozoravanje na opravdavanje nasilja u ime religije. Na početku enciklike Vjera i razum koja je nastavak prethodne enciklike Sjaj istine, papa kaže da su vjera i razum kao dva krila kojima se ljudski duh uzdiže u promatranju istine. Bog je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju isitnu. „Papa upozorava na opasnost da razum, lišen objave, odlazi na stranputicu. Kaže, pogrešno je misliti da je vjera pred slabim razumom moćnija: naprotiv, ona dospijeva u opasnost da postane bajkom ili praznovjerjem. Kao teologalna krepost, vjera oslobađa razum od pretjeranog samopouzdanja. To je napast kojoj znanstvenici naginju. Razum nikad ne smije izgubiti sposobnost da se propitkuje i ispituje, svjestan da sam po sebi nije apsolutan ni isključiv“ istaknuo je Ražov papine misli, dodavši da je razum lišen objave u opasnosti svesti se na instrumentalnu funkciju ukidajući nastojanje oko traženja istine.
Ražov je spomenuo pritom i Benedikta XVI. koji je rekao da se ne djelovati prema umu protivi Božjem biću. Širenje vjere silom je besmisleno jer se protivi Božjoj biti i biti duše. Bog djeluje prema umu, vjera je plod duše, a ne tijela, te se nekoga ne može prisiliti na vjeru. Zapad je ugrožen prema temeljnim pitanjima svog uma i zato može trpjeti samo štetu, smatra Benedikt XVI., te je potrebna hrabrost za širinu uma kao program s kojim teologija ulazi u rasprave.
Ražov je zaključio porukama tri papina pohoda Hrvatskoj: „U prvom pohodu za vrijeme rata 1994. g. papa se zauzeo da se svaki narod ima pravo braniti od agresije, ima pravo na svoju državu. Uz svu svoju ljubav prema hrvatskom narodu, nije mu povlađivao nego nas je pozivao da državu gradimo na temelju evanđelja života. U drugom pohodu 1998. g. za uzor stavlja Stepinca kao model za nasljedovanje. Pouzdavao se u Boga u najtežim vremenima i nije iznevjerio svoje poslanje nego je ostao utemeljen na evanđelju i princip jedinstva naroda. U trećem pohodu 2003. g. papa govori da pripadamo Europi i da nas Europa treba, kao da je hrvatski narod potrebniji Europi, nego Europa njemu“.
Ističući svevremensku veličinu Ivana Pavla II., Ražov je istaknuo da se „prava vrijednost velikih ljudi pokaže osobito s odmakom vremena. Ono što vrijedi sve više sjaji i postaje mjerodavno za buduća vremena. Osoba i vrijeme nadilaze vrijeme i povijest te postaju nadpovijesna vrednota“.
Zahvalu sudionicima nastajanja Zbornika u izdanju Zadarske nadbiskupije i Sveučilišta u Zadru uputili su i zadarski nadbiskup Želimir Puljić i rektorica Sveučilišta u Zadru dr. Dijana Vican. Kroz program je vodio dr. Josip Faričić, a nastupio je zbor A.K.A. Crescendo.
Ines Grbić