Tradicionalno 32. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju 15. studenoga. Oko sedamsto hodočasnika prvo se okupilo na molitvu u nacionalnom svetištu svetog Nikole Tavelića u franjevačkom samostanu svetog Frane. Riječi pozdrava uputio im je gvardijan i rektor svetišta fra Ivan Bradarić. Svečano misno slavlje u katedrali Sv. Jakova u Šibeniku predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a propovijedao je šibenski biskup Ante Ivas.
„Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom!“
I danas, kao i svake godine na blagdan našega sveca sv. Nikole Tavelića, Crkva želi da te evanđeoske riječi, koje je Isus upravio svojim učenicima i mi, uvijek nanovo, čujemo. Da ih čujemo usred ove zaglušujuće buke svijeta, koja nam puni ne samo uši nego i srce i dušu, pa Riječ Božju sve manje čujemo i razabiremo. I sve je manje dosljedno slijedimo. I sve manje na njoj kao „na čvrstoj stijeni gradimo kuću svoga života, kao mudri ljudi“, kako reče Isus.
Isusu Kristu, Bogu koji je radi nas i radi našega spasenja postao čovjek, bilo je nadasve stalo da njegovi učenici „idu za njim.“ Ne samo po prašnjavim putovima Palestine.., nego mnogo više i dublje i dosljednije: da idu za njim tako da s njim uspostave osobni odnos. Onakav kakav je On uspostavio i živio s Ocem i s ljudima. 
Da slijedimo njegovu osobu, njegovu riječ, pouku i nauku, njegov put, Božji put ljubavi, istine i mira. Da s njime dijelimo iste osjećaje. Još više, da s njime živimo u zajedništvu njegova „Tijela i njegove Krvi“… I još više, da s njime budemo i živimo u zajedništvu njegova uskrsnuća i života vječnoga…To je Kristov put spasenja čovjeka i naroda i svijeta. „Ja sam Put, Istina i Život“ „Idi za mnom“ „Tko ustraje do konca taj će se spasiti.“ Tako je govorio Isus.“
„Idi za mnom“ to je poziv kojim Isus poziva svoje učenike. Često ga je izgovarao, ponavljao, molio svoga Oca i cijeloga života čeznuo da mu se ljudi odazovu. Zato je uložio sav svoj život. Zato je prihvatio trpljenje, osudu i prezir i raspeće na križ, smrt i grob.., pa i ono: „svi ga ostaviše!“ Ali, to je bio Kristov put u uskrsnu pobjedu, put u mir punine života. Bog je tako u Kristu „stvorio novoga čovjeka i čovječanstvo, i novu zemlju, novo Kraljevstvo kome neće biti kraja.“ To je smisao i konačni cilj Kristova Puta. To je Bož
ji dar, to je šansa koju je Krist ponudio svakom čovjeku: „Idi za mnom!“
Sv. Nikola je svom dušom i oduševljenjem prihvatio taj dar Božji, tu životnu šansu, tu ponudu i poziv da u zajedništvu s Kristom živi svoj život, da ide Kristovim putem. Od rođenja ovdje u Šibeniku, potom u Bosni, sve do mučeničke smrti u Jeruzalemu, po kojoj je ušao u život vječnoga zajedništva s Bogom Trojedinim i sa svima svetima. Tako On evo živi i među nama kao naš sveti zagovornik i svjedok Božji.
Isus nije zavaravao ljude lažnim obećanjima, niti ih je zavodio lažnim i nestvarnim nadama ili reklamama (ili kampanjama). Njegove riječi nisu bile lake ljudskim ušima ni shvaćanjima… Riječi o odricanju i križu: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ Ili riječi o dobitku i gubitku sebe: „što 
koristi čovjeku da sav svijet zadobije a sebe samoga izgubi!“ Vjerovati znači ići za Isusom , znači opredijeliti se i prihvatiti Kristovu Istinu i Kristov Put života… To znači odreći se i napustiti „istinu“ i put po kojem živimo, ako je to nespojivo ili drugačije ili suprotno istini i putu Božjemu… To znači: treba se „obratiti Gospodinu Bogu svojemu.“, kako nas Crkva često poziva.
Imamo li smjelosti priznati da mi kršćani danas sve više zanemarujemo taj temeljni Kristov poziv da kroz svoj život idemo za njim i s njim… Da olako idemo putovima koje nam nudi svijet kao „nove, moderne, suvremene putove“, pa zanemarujmo kršćanski put, jer je on, kako kažu zastario i potrošen…
Treba nam klečati i moliti Boga za našu vjeru i za vjeru našega naroda. Treba nam stajati i pred našim svecima, zagovornicima, koji su ostali postojani u vjernosti Bogu i narodu. Pred sv. Nikolom, bl. Miroslavom, bl. Alojzijem… Pred onima koji su bili svjedoci životvorne snage vjere, istine i Duha Božjega. Koji nisu popuštali pred optužbama, nisu bježali kukavički, niti ulazili u pogodbe i trgovanja sa zloduhom svijeta, nego su se postojano uzdali u snagu Božje milosti, istine i ljubavi sve do herojskog mučeništva.
Imamo li snage skrušeno priznati da sve lakše dopuštamo da nas privuče „suvremeni relativizam“ (može ovako i onako) pa se pogađamo oko životnih vrednota. Da sve više zanemarujemo kršćanski nauk i kršćanski moral i smjernice učiteljstva Kristove Crkve…Treba nam svakodnevno žarko moliti da naš kršćanski život u našim obiteljima, u profesiji.., u našoj domovini, u gradu i selu.., da naša društvena i politička zauzetost i naši izbori budu čvrsto utemeljeni pa onda i pokretani evanđeoskim načelima, a ne načelima svijeta bez Boga ili p
rotiv Boga… Ta su pitanja s velikom odgovornošću postavljali i sv. Otac Ivan Pavao, i Benedikt i sada Papa Franjo.
Ne kuca li i sve češće, pita Papa „ateizam i u našem vlastitom srcu“, pa Boga živoga više ni ne pokušavamo susresti kao Prisutnoga u svom svagdašnjem životu? Kad i u nas sve više prodire praktično ponašanje kako se može živjeti i ostvarivati bez Boga koji se objavio u Kristu i živi u svojoj Crkvi. Da se može živjeti i biti sretan bez njegova križa, tj. bez odricanja i žrtve.., bez darivanja i zauzimanja za bližnjega.., bez Crkve! Da je dovoljno imati sigurnost zemlje. Da je za kvalitetan život dostatno obilje zemaljskih stvari, proizvoda… imati ili posjedovati.., kupovati i trošiti, uživati.., što više. A Isus uporno s ljubavlju pita, što ako „sebe samoga izgubiš!?“ Svoje dostojanstvo, svoje poštenje, svoj nutarnji mir i zadovoljstvo, koje se ne može kupiti nikakvim stvarima ovoga svijeta?
„Idi za mnom!“ „Ja sam s vama u sve dane,“ govori Učitelj. Živi sa mnom u svom Nazaretu i Betlehemu, tu gdje si se rodio i gdje ostvaruješ svoj život: u svojoj obitelji, u svome braku, u svojoj djeci, u svome narodu, kako sam i ja živio. „Idi za mnom“ i budi vjeran pred carevima i vladarima svijeta, pred mudracima, pismoznancima i farizejima. „Idi za mnom“ i ostani vjeran pred nepravednim zakonima i upraviteljima. Pred zemaljskim vlastima i sucima, pred prijetvornim Pilatima, koji uvijek peru ruke pred zločinima kojima su sami sudionici… „Idi za mnom“, ostani vjeran i slijedi me i na svojoj Kalvariji i na svome križu… „Tko ide za mnom, neće hodati u
tami, nego će imati „život u izobilju“. U izobilju Božjem, koje ne ovisi o količini novca i dionica, ni o množini kapitala i vlasti, (pa ni o količini zdravlja tjelesnoga), nego o dubini pravoga mira u srcu i duši, o čistoj savjesti.., o dubini i vrsnoći usklađenosti našeg osobnog, obiteljskog i društvenog života s Bogom i njegovim zakonom. Ponajviše s onim najveći: „ljubavi prema Bogu i bližnjemu!“ O tome sve ovisi, kako je rekao.
„Idi za mnom“. Ta Isusova molba, poziv i vapaj biti će na poseban način upravljena cijeloj Crkvi i svim ljudima svijeta, u godini koja nadolazi. Po izričitoj želji svetoga Oca Pape Franje nadolazeća godina biti će „Sveta Godina Milosrđa Božjega. „Isus Krist je lice milosrđa nebeskoga Oca!“ „Božje milosrđe je postalo živo, vidljivo i dosegnulo je svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta.“ 8. prosinca u bazilici sv. Petra u Rimu, Papa će osobno otvoriti Svetu za cijelu Crkvu, a 13. prosinca će svi biskupi to učiniti u svojim katedralama za svoje biskupije.
„Milosrđe Božje je sam temelj na kojem počiva život Crkve… Crkva živi svoj istinski život kad ispovijeda i obznanjuje milosrđe. Zato, gdjegod je Crkva prisutna, ondje mora biti vidljivo Očevo milosrđe. U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko gdjegod su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa, da budemo: „Milosrdni poput Oca.“ To je geslo Svete Godine.“
Ovih dana sam čitao doživljaj jednoga liječnika: „Stariji je Gospodin, čekao u mojoj ordinaciji red za previjanje i stalno pogledavao na sat. Molio me je da ga primim što pije, jer mu se jako žuri u starački dom na doručak sa suprugom. Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima tešku (Alzheimerovu) bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni. Odgovorio mi je da ona više ne zna tko je on i da ga već 5 godina ne poznaje. Bio sam iznenađen i upitao ga: „A vi i dalje idete svakoga jutra kod nje iako ona ne zna tko ste!? Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: „Ona me ne zna, ali ja nju znam.“
Naš svijet sve manje pozna svoga Boga. Mnogi ga uopće ne poznaju… Možda se i nama dogodi da ga često ne prepoznamo. Ali, braćo i sestre, On nas poznaje, sigurno! Svakoga osobno. I dolazi nam ususret, svakodnevno!
Liječnik je zapisao: „Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam napustio ordinaciju, i rekao sam sebi. „To je ljubav kakvu želim i kakva mi treba.!“
Sveti naši mučenici, sv. Nikola, blaženi Miroslave i Alojzije, molite za nas: da u ovoj Svetoj Godini čujemo i prepoznamo Kristov poziv: „Idi za mnom!“ Da otkrijemo, iskusimo i svjedočimo svijetu Božju ljubav i „lice Boga milosrdnoga“, istaknuo je mons. Ivas.