„Euharistijska kateheza u napetosti između obitelji i zajednice, vjere i života“ tema je 39. katehetskog dana Zadarske nadbiskupije održanog u srijedu 2. rujna u dvorani pastoralnog centra župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Dr. don Ante Mateljan, dekan KBF-a u Splitu i pročelnik dogmatskog bogoslovlja na splitskom KBF-u, izlagao je o temi ‘Teološke premise za euharistijsku katehezu’, ukazujući na međuovisnost teologije, kateheze, liturgije i pastorala, te vjerskog znanja, vjerničke pripadnosti zajednici i sakramentalnog slavlja Crkve.
Glede teološkog temelja doživljavanja euharistijskog slavlja, predavač je rekao da je euharistija osobna prisutnost Isusa Krista, ali i uprisutnjenje njegovog djela spasenja. Euharistija je ostvarivanje sakramentalnog zajedništva s Bogom po Kristu i učinkovito sredstvo spasenja. „Svrha i smisao čovjekova postojanja je spasenje, a to je konačno osobno zajedništvo s Bogom. Čovjek nije pozvan na apstraktno, nego na realno, osobno zajedništvo s Bogom. Kršćanski pojam spasenja u sebe uključuje odnos. Čovjek je odnosno biće koje se ostvaruje po odnosu i kroz odnos te se oslanja na vjeru da je i Bog odnosno biće, u sebi kao Trojstvo, što se naizvan u povijesti očituje kroz objavu, prisutnost i milost“ rekao je Mateljan. Spasenje je posredovano u Isusu, a Kristova prisutnost u svijetu je višestruka: u njegovoj riječi, zajedništvu, siromasima i sakramentalnom otajstvu.
„Euharistija je Kristova, božanska prisutnost u svijetu, u povijesti, prostoru i vremenu, i to na sakramentalni način. Razlog euharistije je komunikacija, uspostava odnosa s Kristom, sada i ovdje. Ta komunikacija se događa na stvaran i realan, ali malo nesvakidašnji način – sakramentalan“ rekao je Mateljan. Govorio je o euharistiji kao otajstvu Božje blizine u kristološkim dimenzijama.
„Iskonska vertikala nije prvenstveno uspinjanje, nego kenozis, sniženje, poniženje, spuštanje. Vertikala dolazi odozgor, od Boga i spušta se dolje, k čovjeku. Takvo kristološko shvaćanje vertikale upućuje na dimenziju da je to nadasve darovanost, život i duh. Horizontala je čovjek koji traga za Bogom i kojeg Bog traži. Otajstvenost proizlazi iz činjenice odijeljenosti i potrebe za susretom, rađa se iz pokušaja traženja i želje da se susretne. Kršćanska vjera ispovijeda da Bog ozbiljno drži do čovjekove horizontalnosti, radi njenog uzdignuća“ rekao je Mateljan. Tumačio je i temu Božje blizine i prisutnosti.
„Blizina zahtjeva prisutnost. Intuitivno osjećamo ako nešto slavimo, trebamo biti blizu. To je susret s Bogom koji je prisutan u snazi Duha kroz Kristovo čovještvo. Bog je prisutan, Jahve znači ‘Ja sam ovdje i sada za tebe, prisutan’ i očituje prisutnost i zajedništvo, prebivanje u narodu i zauzetost za narod. Vrhunac je u Emanuelu, što znači Bog s nama. To kršćanstvo razlikuje od drugih religija“ rekao je Mateljan, dodavši da čovjek nije dovršen. Bogosličnost je u otvorenosti, da se čovjek ostvari kao slika Božja, a element ostvarivanja je ljubav. „Bog je Bog jer je u neprestanoj komunikaciji darivanja samog sebe. Prava prisutnost raste u zajedništvo. Ona teži ostvarenju. Ostvarenje ljubavi je u srastanju u jedno. Zajedništvo je stvaralačko. Naše mogućnosti rastu sa zajedništvom“ istaknuo je Mateljan.
Govorio je i o upućivanju u euharistijsko otajstvo koje se vrši činom (djelom, tvari, zbivanjem, slavljem) i rječju (tumačenjem, govorom) koja na način forme oblikuje tu materiju, određujući je u njenom značenju. U euharistijskom slavlju riječ je konstitutivni dio, sve je posredovano u dinamici Riječi i geste. Euharistija postaje poziv, odaziv i susret koji se postavlja u temelj.
„Teološki gledano, euharistija je susret s Kristom u slavlju i po slavlju Crkve, u kojem Krist pro-vocira (doziva) i u kojem e-vocira (spominje već dogođeno) na način da con-vocira (okuplja) zajednicu, uprisutnjujući se ne samo po riječi u tvar, nego po riječi i tvari u tjelesno-duhovni život vjernika su-slavitelja. Stoga puno sudjelovanje u sakramentu znači aktivno dioništvo u slavlju kojeg se poosobljuje upravo činom pričesti, primajući Krista k sebi, u svoj život, sada i ovdje“ rekao je Mateljan, upozorivši kako Crkva mora biti svjesna da nije dovoljno dati komad kruha, nego treba i poučiti o Kruhu života, ukazati na Put do Kruha i potaknuti čovjeka da tim putem krene. Tada će ono što Crkva posreduje i slavi postati i osobni čin, korak ususret Gospodinu. „Da bismo postali svjesni i željni spasenjskog susreta s Kristom, Bogom i čovjekom, u euharistiji, potreban nam je rast u vjeri i upućivanje u otajstvo. To je razlog i zadaća Crkve, svih koji je tvore, a osobito onih koji su od Boga pozvani i kanonskim načinom poslani poraditi na djelu spasenja, na ostvarenju zajedništva s Trojedinim Bogom“ rekao je Mateljan, upitavši s tim u vezi, može li upućivanje u euharistijsko otajstvo biti masovni događaj; kada se euharistija kao slavlje pretvara u masovni događaj, može li za sve sudionike biti pravi susret s Kristom. To je pitanje autentičnosti onoga tko predslavi i tko poučava, smatra Mateljan, upitavši koliko držimo do euharistije i koliko nam znači.
Govoreći o odnosu religioznog i euharistije, predavač je rekao da se mnoge nedoumice rađaju iz čudnog shvaćanja općereligioznog stava, nerazlikovanja religioznosti od vjere. „Iz površnih pojednostavljenja proizlaze i teške posljedice, koje kao učinak imaju nekršćansku interpretaciju euharistije i pokušaje da je se desakralizira, odnosno svede na simbolizam. Religiozno označava čovjekovo traženje usmjereno na vertikalu, kao i dosege tog traženja, dešifriranje znakova nadnaravnoga u naravnome. Vjera se odnosi na prihvaćanje dara odozgor. Ona je utemeljena na Objavi i darovana snagom Duha. Vjera ima svoj objavljeni sadržaj, svoj Put, Istinu i Život, a to je Isus Krist. Vjera posredovana u i po Crkvi nije tek podatak, nego odnos s Bogom. Vjera je odgovor Bogu koji nam se javio. Taj odnos ima izvor u Bogu, odnos je snagom Duha konkretno posredovan po Kristu i dovršenje ima u eshatološkom zajedništvu stvorenja i Stvoritelja, Spasitelja“ zaključio je Mateljan.
O temi ‘Obredne i glazbene nepravilnosti u euharistiji’ izlagao je don Dario Tičić. Liturgijskom obnovom Drugog vatikanskog sabora otvorene su nove mogućnosti djelatnijeg i plodonosnijeg sudjelovanja u misi koja je postala najčešći način i najredovitiji vid susreta Boga i čovjeka u međusobnom djelovanju. „Na taj način, Bog se približava čovjeku do mjere da mu postaje hranom, a čovjek postaje dionik božanskog života. Čovjek i za taj međuodnos i akciju traži način kako što boljim izričajem obreda doći do punine bogatstva. Upravo iz čovjekove mogućnosti prilagođavanja i modeliranja vlastitog izričaja obrednosti, nastaju neke zamke i opasnosti da pod vidom vlastite slobode i nazovimo kreativnosti, uništi obrednu zbiljnost i dovede do banalnosti i nakarade“ upozorio je don Dario, istaknuvši da su po snazi svetog reda svećeniku predane u ruke svete tajne vječnog života.
„Nitko od nas, od vrha prema bazi, nema pravo ni ovlast mijenjati i prilagođavati obredni izričaj Crkve koju je ona oblikovala. Liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora dala je veliki spektar mogućnosti raznih liturgijskih slavlja, prilagodivši izričaj i obrednost čovjeku današnjice. To ipak ne znači da po našoj, nazovi kreativnosti, uništimo ljepotu i dostojanstvo liturgijskog čina, koji bi nas uvijek, u svojoj jednostavnoj uzvišenosti, trebao oblikovati i preobražavati. Litrugija ne smije biti ohola, u smislu da se naprežemo i mučimo nekakvom usiljenošću i krutošću postizati tzv. ozbiljnost slavlja. Naša najbolja ozbiljnost slavlja će se očitovati u našem vlastitom poimanju reda i obreda“ istaknuo je don Dario, naglasivši da ljepota liturgijskog slavlja nije u pompoznosti i sjaju svega što čini dio samog čina, nego u snazi vjere i ljepoti duhovne snage i poruke koju obred u sebi nosi. Radi toga, za takvo što treba odgajati i preodgajati, učiti i truditi se da kroz znakove i geste dolazi do Nevidljivog i Svetog.
Don Dario je govorio i o poimanju zadane obrednosti euharistijskog slavlja. S obzirom na događanja u praksi, iznio je praktične upute, da se obred ne optereti svjetovnošću i banalnošću. Oltar treba biti prekriven samo platnom, a ne još najlonom ili staklom, kao da smo u muzeju. Pozdravi čelnika na misi tebali bi biti prije ili nakon slavlja, ambon treba izbjeći za takva obraćanja. Uvod u misu nije prva propovijed, nego treba kratko i jasno uvesti u slavlje. Slavlje mise započinje za ambonom ili kod sedesa, a ne za oltarom, jer se tako uništava diptih Službe riječi i euharistijske službe. I na izvanjskom načinu obreda mora se vidjeti da postoji prvi i drugi dio službe. U misi bi trebale prevladavati skladbe iz našeg crkvenog kantuala. „Problem je zadiranje u nepromjenjivi dio mise, pa se umjesto Gospodine, Slava, Svet i Jaganjče Božji, pjevaju druge pjesme. To osobito dolazi do izražaja u božićno vrijeme, što je utjecaj sjevernih krajeva Hrvatske. To nije naša tradicija i kosi se s redom i obredom misnog slavlja. Izbjegavajmo to“ rekao je don Dario. Smatra da mlade treba poučavati da spoznaju ljepotu obreda mise, bez udaračkih instrumenata koji unose svjetovnost u prostor svetoga.
„Ako isto slušaju kod kuće i u crkvi, kako će osjetiti spasonosnu promjenu. Posebni ritmovi mladima gode, a ako je Crkva već dala mogućnost i tom glazbenom izričaju, neka ne guši svetost čina koji mora biti različit od svagdanjega“ rekao je don Dario. Potaknuo je na čuvanje glagoljaškog pučkog pjevanja kao odjek generacija predaka koji su nas zadužili; pjesma Zdravo Tilo je izraz vjere puka u Kristovu trajnu prisutnost u euharistiji. „Najveća je odgovornost na nama da bdijemo nad čistoćom i redom onoga što nam je predano u ruke bez ikakvih zasluga. Budući da dar daleko nadilazi našu zemaljsku stvarnost, time nam je odgovornost veća i nasušna potreba za većim trudom i naporom da dostojno slavimo svete tajne. Otajstveno smo povezani najvećim redom i zakonom, pa neka naš život i djelovanje bude tome sukladan“ zaključio je don Dario Tičić.
Zadarski nadbiskup Želimir Puljić u pozdravnom govoru rekao je kako je euharistija srž kršćanske vjere i života, vjernika i zajednice župe, biskupije i sveopće Crkve. U svojoj višeslojnosti ima teološki, liturgijski, duhovni i pastoralni kontekst. „Euharistija je i otajstvo svjetla koje osvjetljava put vjere, kako to prikazuje evanđelist Ivan u opisu dvojice učenika na putu u Emaus. Taj biblijski prizor prikladna je ikona euharistijske godine u vidu navještaja i kateheze. U liturgiji se prinosi Kristova žrtva, pa je važno učiniti sve kako bi se svete tajne slavilo dostojanstveno i u prikladnom ambijentu“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Katehetski dan završio euharistijskim klanjanjem u crkvi, da kao štovatelji svete tajne budemo spremni živjeti jedni za druge, darivati se i služiti braći u nevolji, podnositi križeve i teškoće koje donosi život u zvanju, poslu, kući, na svakom mjestu i u svako vrijeme.
„Nema mjesta tuzi i malodušju kad je Krist među nama. To ne znači da hodamo s glavom u pijesku i ne vidimo boli kojima su ljudi izloženi. Naprotiv, euharistijski Krist nas tješi u svakoj nevolji. S pravom se tu božansku hranu koju primamo na našem putovanju naziva poputbinom. Poput hrane koju je prorok Ilija dobivao na svom putovanju, da kroz četrdeset dana i noći izdrži na putu prema Horebu te izvrši poslanje koje mu je Jahve povjerio. Tako i mi na našem putu i zadatku imamo euharistijsku hranu. Obnovimo svijest o tom blagu koje je Krist povjerio svojoj Crkvi“ potaknuo je mons. Puljić.
U uvodnoj riječi mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, rekao je da Pavao u Kološanima 1, 24-29 povezuje euharistiju i poslanje u misionarskom i pastoralnom smislu: treba dovesti čovjeka do savršenosti pred Boga, opominjući i poučavajući. „Kao vrhunac odgojnog djelovanja, kateheza se brine pripremiti vjernicima slaviti euharistijsku tajnu, izvor i vrhunac kršćanskog života. Vjera u euharistiju otkriva najviše autentični mentalitet kršćanina“ rekao je don Gašpar, istaknuvši da odgojna sposobnost crpi snagu iz kruha života.
„Njezina će nas živost osposobiti za življenje i djelovanje s ljudima, spremnih žrtvovati se za opće dobro u izgradnji bratskog i pravednijeg društva. Osnaženi euharistijom, započnimo trajno prožimanje između otajstva koje slavimo i naše svakodnevice. Neka svakodnevni život bude mjesto duhovnog bogoštovlja, da Bog po Kristu bude u središtu našeg života. Ne živi čovjek samo o kruhu, nego od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih. Mi živimo od poslušnosti toj Riječi koja je živi kruh. Želim svima da budete uvijek gladni toga kruha“ zaključio je don Gašpar Dodić.
Ines Grbić