Gospa od Ružarija (Preko, 4. 10. 2015.)
(1. Zah 2, 14-17; Ps Veliča; 2. čitanje: Dj 1,12-14; Lk 1, 39-47)
1. Prije 13 godina, 16. listopada 2002. sveti Ivan Pavao II. objavio je apostolsko pismo kojim je proglasio “godinu krunice” (2002.- 2003.), te predložio neka se, uz već postojećih pet radosnih, žalosnih i slavnih otajstva, uvede i pet “otajstava svjetla” koja govore o “krštenju na Jordanu”, o “svadbi u Kani Galilejskoj”, o “navještenju Božjeg kraljevstva”, o “preobraženju”, te o “Euharistiji”. Pozivajući vjernike neka moljenjem krunice razmatraju Kristovo lice, on je poželio da im na tom putu razmatranja učiteljicom bude Marija, njegova Presveta Majka.
U Sikstinskoj kapeli, negdje u sredini Posljednjeg suda paralelno s Gospinim obrisima s desne strane Otkupitelja koji sudi svijetu, upada u oči detalj mišićavog čovjeka koji u ispruženoj lijevoj ruci čvrsto drži krunicu i pruža je muškarcu i ženi kako bi im pomogao popeti se u raj. Ovo je Michelangelo oslikao tridesetak godina prije nego je papa Pio V. ustanovio liturgijski spomen BDM od Pobjede kao uspomenu na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Lepanta 7. listopada 1571. Pučka je pobožnost, naime, pripisala tu pobjedu zagovoru Djevice koju se molilo i zazivalo molitvom krunice. U ovaj blagdan ‘svetog Ružarija’ lijepo se uklapaju i godine naše molitve i neizvjesnosti iz nedavnog Domovinskog rata kad su naši branitelji, goloruki i s krunicom oko vrata ustali u obranu slobode i narodnog identiteta. I dogodilo se čudo slobode zahvaljujući moćnom zagovoru Presvete Djevice (kard. Kuharić). Krunica je bila draga molitva naših roditelja i brojnih svetaca i blaženika. Ona je postala simbolom obrane naših ognjišta i naših svetišta. Nju je stoljećima poticalo i preporučivalo Crkveno učiteljstvo, a po svojoj jednostavnosti ona se dobro uklapa u duhovni hod kršćanstva. I premda je krunica “marijanski intonirana”, ona je “molitva kristološkog srca”, “sažetak evanđeoske poruke” (br. 1), po kojoj promatramo Isusovo lice (br. 3) Marijinim očima”, veli sv. Ivan Pavao II.
2. Prije tri godine mi smo otvorili Godinu vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog sabora i dvadeset godina objave Katekizma Katoličke Crkve koji je jedan od najvažnijih koncilskih plodova. To su ta dva događaja zbog kojih je Papa objavio Godinu vjere koju je bila svečano otvorena u Vatikanu i diljem svijeta. Tijekom tri godine našeg hoda u vjeri razmišljali smo o Crkvi, o obitelji, te ove treće godine o Božjoj nazočnosti u euharistiji. Po euharistiji, naime, Krist stanuje među nama. On, koji je prošao zemljom čineći dobro, nastavlja i danas liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grešnike i praštati naše grijehe. Stoga mu hrli svatko tko ga voli i tko ga treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Naš trogodišnji hod u vjeri završit ćemo euharistijskim kongresom u Zadru, u subotu 17. listopada. Tim slavljem na starim temeljima kršćanskog Zadra (Iadera christiana), želimo ispovjediti kako nas Isus i danas svojim tijelom čudesno liječi i hrani za život vječni. Ovih se dana pripremimo za taj milosni susret.
Što se zapravo bio cilj i svrha slavlja Godine vjere? Željelo se najprije posvijestiti značenje II. Vatikanskog sabora kao najvažnijeg crkvenog događaja u XX. stoljeću. Htjeli smo također prelistati stranice koncilskih dokumenata, posebice onih koji se odnose na Crkvu, svećenike i narod Božji. Jer, Crkva nije utemeljena na nekom mitskom događaju, nego je ukorijenjena u povijesnoj osobi Isusa Krista. I ona nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja u vremenu i prostoru, kao ‘produljeno Isusovo utjelovljenje’ živjeti među ljudima. Na Duhove je s Marijom počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana.
3. Zbog toga se rado oko nje okupljamo i hodočastimo u njezina svetišta u kojima se pjeva i moli. Jer, ”tu vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka… Dočekuju nas prijazno zidovi stari, skloništa priprostih duša, ribara i mornara. Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari, mnogo je suza vidjela Gospina slika stara” (F. Alfirević). Marijina svetišta kao oaze duhovnosti i kad su suzama oblivena, ozdravljaju dušu čovjeka i donose okrjepu i blagoslov.
Crkva Isusovih učenika započela je svoj ovozemni hod s Marijom na Duhove u dvorani Posljednje večere. S Marijom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu. Marija je, dakle, uz Isusa u središtu Crkve. Stoga je pozdravljamo riječima i hvalospjevom njezine rođakinje Elizabete koja ju je prepoznala kao ženu vjere: ‘Blagoslovljena si među ženama jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina’.
Ustani Gospe i pohiti k nama, onako kako si hitila svojoj rođakinji Elizabeti. Pohiti u naše obitelji, sela i gradove. Želimo, Gospe, čuti Tvoj pozdrav i osjetiti kako nam Isusa nosiš, blagoslovljeni plod utrobe Tvoje. Neka nam duša kliče od radosti i veliča tebe, pomoćnice naša. Utječemo se pod tvoje okrilje stihovima svećenika Mirka Talajića:
“Vrati se k nama Djevice čista, ko zora što nam donosi dan.
Vrati nam nadu, vrati nam Krista, u srce naše i u naš stan!
(Mirko Talajić, Maslinski zvuci, Gospi Pomoćnici, str. 48)
Gospo od Ružarja, moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup