Zadarski nadbiskup Želimir Puljić, na poziv episkopa dalmatinskog Fotija, u srijedu 19. kolovoza sudjelovao je u svetoj arhijerejskoj liturgiji proslave 400. obljetnice Bogoslovije Sveta tri Jerarha, u manastiru Krka pokraj Kistanja, koju je predvodio patrijarh Irinej, vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve, u prisutnosti mnogih mitropolita i episkopa SPC-a te više stotina vjernika. Bogoslovija manastira Krka, najvećeg i najpoznatijeg pravoslavnog manastira u Hrvatskoj, osnovana 1615. g., najstarije je bogoslovsko učilište Srpske pravoslavne crkve. Bila je prva organizirana škola s programom i nastavnicima koja je imala veliki značaj u cijeloj povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj i izvan nje, a sve kasnije škole Srpske pravoslavne crkve potječu od krčke bogoslovije. Patrijarh Irinej je rekao kako je ta bogoslovija simbol opstanka Srba u Dalmaciji, a njegova sedmostoljetna povijest svjedok i čuvar pravoslavlja u tim stradalničkim krajevima. Kao izaslanik kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa, u proslavi je sudjelovao i mons. Nedjeljko Pintarić, u službi nadbiskupskog vikara za kulturu. Uz don Rolanda Jelića, tajnika mons. Puljića, u liturgiji kojom se ujedno slavio blagdan Preobraženja Gospodinova, sudjelovali su i župnik i župni vikar Kistanja, mons. Nikola Dučkić i don Ivan Perković; njih dvojica su sudjelovali i večer prije na Svečanoj akademiji u manastiru Krka.
U izjavi za medije nakon bogoslužja, nadbiskup Želimir Puljić je rekao da je ta velika godišnjica rada bogoslovije važan događaj, ne samo za narod koji to obilježava, nego i za kraj gdje taj narod živi, a to je Zadarska nadbiskupija. „Drago mi je da sam mogao ugostiti patrijarha Irineja i da smo zajedno pošli pred moći sv. Stošije u zadarskoj katedrali. Godišnjica bogoslovije pokazuje da su kršćani ovdje i diljem Europe uistinu dali svoj osobiti doprinos na planu školstva, odgoja i kulture. Moja nazočnost na Krki čestitka je svim generacijama koje su u tom pogledu dale svoj obol da naš hrvatski narod i srpski narod koji tu živi, bude napredan u kulturi, da ne zaostaje za drugima. U Zadru je, upravo zahvaljujući djelovanju Crkve i dominikanskog reda, osnovano najstarije sveučilište u Hrvatskoj i ubraja se u velika učilišta koja su u to vrijeme u 14. st. nastajala. U tom kontekstu, mislim da i ova odgojno-obrazovna institucija ima razloga za ponos, zbog toga što je nastala prije četiri stoljeća“ rekao je mons. Puljić.
Na pitanje o puno netrpeljivosti koje su se tu događale, mons. Puljić je rekao: „Pa to je, nažalost, sudbina ovog područja. Nisu samo pravoslavci trpjeli od zatvaranja i otvaranja, nego su i hrvatske škole i brojne institucije bile ugrožene ratovima, okupacijama ili nekim drugim stavovima, počevši od netrpeljivosti prema Mlečanima i Turcima koji su tu dolazili. To je naša sudbina ovdje, da smo uvijek bili u nekoj opasnosti, ali dizali smo se kao feniks iz pepela. Mislim da ne treba tako crno gledati na ono što je bilo, ali treba gledati unaprijed i misliti na ono što je pred nama. Mislim da ovdje Hrvati i Srbi mogu i dalje zajednički živjeti, zajednički se nadati i zajednički stvarati svoju budućnost“ rekao je nadbiskup Puljić.
Patrijarh Irinej u propovijedi bogoslužja podsjetio je na četiri krčka sabora poznata u cijelom pravoslavlju. Pozdravio je pravoslavne vjernike na svim kontinentima, a „pogotovo one koji su silom prilika, ili bolje reći neprilika, morali, bili prinuđeni napustiti ove divne i svete krajeve. Vjerujem da su oni danas, iako nisu tijelom s nama, duhom i svojim mislima prisutni ovdje. Sjećaju se tih divnih i slavnih dana, kada su u zajednici Kristovoj slavili ime Božje“. Tri manastira podignuta u Hrvatskoj u 14. st., Krka, Krupa i Dragović, „znači da mi Srbi nismo ovdje došli s Turcima, kako to mnogi žele reći. Ovo je srpska postojbina, kao i svih drugih. Nisu manastiri podizani radi nekoga, nego za narod kojem ti manastiri pripadaju. Što znači da je ovdje bio veliki broj našeg naroda u 14. st. koji je nažalost silom kasnijih prilika i neprilika, zbog turskoga ega i onoga što su nam Turci donijeli, puno puta bježao, napuštali su to mjesto, ali su se i vraćali ovdje, jer ih je svetinja mjesta privlačila. I dolazili su ponovno, mnogi na svoje porušene domove, crkve, manastire i groblja. Nažalost, kako se to dogodilo i u posljednje vrijeme“ rekao je patrijarh Irinej. Upozorio je kako je to naše vrijeme lišeno pridjeva ponosno, „jer su zla koja su se dogodila u našem vremenu veća nego možda što su se ikad događala. Nikad jedan narod nije činio drugome i drugi onome, što se događalo u našem vremenu. Ono što je najtragičnije, to se dogodilo u kršćanskom narodu. Ne s nekim narodom, koji pripada nekoj religiji, nepoznatoj, ispovijeda nepoznatog Boga. Nego narodu koji je puno godina imao istu Crkvu, koji se hranio Božjom riječju iz iste svete knjige evanđelja, imao iste svete tajne i gotovo sve isto. I dogodilo se ono što Bogu nije milo; da su se braća posvađala, podijelila i pokazala takva zločinstva jedna prema drugom, da se vjerujem i samo nebo stidjelo onoga što ljudi rade. Tako je to kad se čovjek odvoji od Boga. Sve ono što je činjeno, ma koliko pričano da se to čini u ime Božje, u ime neke Crkve, to nisu bili Božji ljudi niti je to bilo u ime Crkve. Bilo je to u ime pada ljudskoga, dubokog moralnog i duhovnog pada. To je posljedica ljudskih grijeha, posljedica čovjeka odvojenog od Boga, istine“ rekao je patrijarh Irinej, dodavši da čovjek Crkve i evanđelja radije trpi, podnosi i spreman je podnijeti nepravdu i zlo, nego ih učiniti.
„To je osobina kršćana. Zato, oni koji su činili zla, činili su to naši susjedi, činili smo to djelomično i mi, naši prema njima, u mnogo manjoj mjeri. To se ne može nikad opravdati, niti naći razloga za to. Ali sada, moramo se okrenuti budućnosti. Da to što se dogodilo ostane daleko iza nas, i da se to nikad i nigdje ne ponovi, ni u našem narodu ni kod drugih“ rekao je patrijarh Irinej, istaknuvši da kao kršćani trebamo kršćanski misliti i živjeti. „Kršćanstvo nije znanje dogmi i ispovijedanje jezikom. Kršćanstvo je život po evanđelju, Kristu, svetim ocima. Zato, kao narod, moramo oprostiti sve ono što nam je činjeno i moliti i druge da oproste ono što su poneki iz našeg naroda činili. Crkva je jedini put i način da prebrodimo, premostimo, pobijedimo zlo koje je i u našem vremenu prisutno. Ono što se danas događa, nije dobro. Svatko će požeti ono što je posijao. Zato se trudimo sijati dobro sjeme, da bi izabrali dobre plodove. Neka Gospod pomogne da od zlih postanemo dobri, a od dobrih još bolji i najbolji. Za to imamo velike primjere, učitelje puta koji vodi u život, da se na njih ugledamo“ zaključio je patrijarh Irinej u propovijedi.
Na početku bogoslužja, episkop dalmatinski Fotije rekao je da je, prosvijetljena svetoduhovskom taborskom svjetlošću koje gleda preobraženog Krista i jedni druge kao braću, kao ciljem bila rukovođena i Jelena Šubić, sestra cara Dušana silnog, kad je podizala taj manastir, „da bi se pravoslavni Srbi Bukovice i cijele Dalmacije mogli moliti Bogu. Nadahnut istim duhom, mitropolit dabrobosanski Kir Teodor, koji je u to vrijeme stolovao u manastiru Rmnju, 1615. g. podiže bogoslovsko učilište, da bude rasadnik svjetlosti, svećenstva i monaštva koje će s narodom tog kraja nositi krst pravoslavnog svjedočenja kroz povijest“ rekao je episkop Fotije, istaknuvši kako je od svoga osnivanja krčka bogoslovija postala jedno s Eparhijom dalmatinskom. „Kad je živjela bogoslovija, živjela je i eparhija. Kad se gasila i zatvarala bogoslovija, gasio se i život u toj eparhiji. To je najčešće bilo u vrijeme velikih stradanja, kada su moćne imperije koje su vladale tim prostorima, Venecija, Mleci, Austrija i Turska, progonili pravoslavne Srbe, da bi provodili svoju zemaljsku politiku i interese, u čemu se ne može prepoznati duh preobraženja, nego duh tame i destrukcije“ rekao je episkop Fotije. Zbog toga se krčka bogoslovija često selila; 1832. g. u Šibenik, a 1841. g. u Zadar, tadašnje središte Eparhije dalmatinske, gdje je bila do kraja Prvog svjetskog rata, 1920. g. „Nakon Drugog svjetskog rata, vladika dalmatinski Stefan Boca vraća bogosloviju u manastir Krku u svoje povijesno sjedište, gdje će raditi sve do novog progona Srba u Dalmaciji, u tragičnom ratu od 1991. g. do 1995. g. Rad bogoslovije je obnovljen 2001. g. te je opet postala znak nade i preobraženja srpskog naroda u drevnoj i apostolskoj Dalmaciji“ rekao je episkop Fotije, podsjetivši na imena vezana za manastir i bogosloviju Krka: Nikola Tesla, Vuk Karadžić, Dositej Obradović, Vladan Desnica. Iz nje je izašlo približno tisuću svećenika, vladika, igumana i duhovnih radnika koji su na svim kontinentima.
Nakon bogoslužja, u izjavi za medije episkop Fotije je rekao: „Po našim podacima, na prostorima Dalmatinske eparhije, koja pokriva Zadarsku, Šibensko-kninsku i Splitsko-dalmatinsku županiju, trenutno živi između 25 000 i 30 000 stanovnika, prema popisu iz 2011. g. A prije rata, koliko možemo sigurno tvrditi, bilo je od 100 000 do 120 000 stanovnika. Dakle, jedna petina predratnog stanovništva je tu ostala živjeti. To su većinom stariji ljudi, od 50 godina starosti nadalje. Mi očekujemo, zato ova patrijarhija postaje blagoslov za nas, da se to izmijeni, da ljudi mogu živjeti na ovim prostorima gdje su stoljećima živjeli. Ako ne budemo to prepoznali, možda nam dođu azilanti i treći ljudi s kojima ćemo teže komunicirati. Ne u smislu… mogu živjeti svugdje, oni su ljudi nevoljnici. Ali trebaju živjeti ljudi koji su ovdje stoljećima živjeli. I to prvenstveno trebaju biti ljudi s ovih prostora, znači Srbi, Hrvati; predstavnici vlasti srpske, hrvatske, Vlada, Skupština, Sabor, da to učine, da se to normalizira. To očekujemo. Ova patrijarhija ide u tom pravcu. Patrijarhija postaje na ovim prostorima sveopća poruka mira, kršćanske ljubavi i razumijevanja. I podrška našem lokalnom srpskom stanovništvu da ovdje ostanemo i opstanemo“ rekao je dalmatinski episkop Fotije.
Patrijarh Irinej je u izjavi medijima nakon bogoslužja rekao: „Bila mi je želja posjetiti ovaj manastir koji uživa veliki ugled ne samo u ovim prostorima, nego u cijeloj našoj Crkvi i našem narodu. Zatim, da ohrabrimo naš narod koji je ostao pored svih nevolja koje su se tu događale, ostao je tamo gdje se stoljećima živjelo. Želio bih da ovaj posjet bude poseban povod svima koji su silom prilika napustili ove prostore, da se vrate svojim domovima, jer ovi su prostori od davnina bili prostori gdje su živjeli i Srbi, zajedno sa svojom braćom Hrvatima, jedno dugo vrijeme. To življenje je bilo onakvo kako je i priličilo kršćanskom narodu. Ovo što se dogodilo u posljednje vrijeme, to nije samo veliko zlo koje je naš narod doživio, iskušenje, to je veliko iskušenje i za hrvatski narod. To je bilo najmanje kršćanskog odnosa i postupaka, što sigurno ničim ne doprinosi historiji ovog naroda. To je zaista bio moment kakav se ne može pozdraviti i kakav bih želio da se više nikad ne dogodi, ni nama ni nekim drugim narodima“ rekao je patrijarh Irinej.
Na pitanje novinara za komentar toga što je rekao u propovijedi bogoslužja, da su Srbi učinili manje zla, patrijarh Irinej je rekao: „To najbolje govore događaji. Ono što je bila najveća tragedija, što je naš narod pod velikim pritiskom morao napustiti ove krajeve. I ono što je opet posebno tragično, jest ono što se događalo na tom putu bježanja od smrti, što ne služi na čast nikome i što bismo željeli da se više ne ponovi“. O događanjima uz ćirilicu u Vukovaru patrijarh Irinej je rekao: „Pa mi smo iznenađeni. Svaki narod ima svoj identitet. Jedna od osobina tog naroda je i njegovo pismo. Beograd je prepolovljen latinicom. Nama to ne smeta. Zašto u Vukovaru smeta ćirilica? Ja to ne mogu sebi objasniti, niti se to može objasniti. To je pravo jednog naroda. I ne samo to. To je pismo koje je nama jedno vrijeme bilo zajedničko pismo. Mi prihvaćamo latinicu, ali imamo svoje pismo i normalno je da srpski narod, tamo gdje je, ima pravo na svoje pismo. Vjerojatno će to buduće vrijeme demantirati. To neće biti nimalo na čast našeg vremena“.
Ines Grbić
