Liturgijska glazba oblikuje zajednicu i stvara blagdansko ozračje
1. Sveto pjevanje sastavni dio svečane liturgije. Kad sudjelujemo u nekom svetom liturgijskom činu, osjećamo kako se ”tamo u svetištu” nešto osobito zbiva. Pratimo pobožno svete čine, slušamo riječi i pjevamo, te pri tom sjedimo, klečimo ili stojimo. I plodonosno slavimo. A u sakralnom prostoru drugačije se ponašamo nego na ulici. Ne hoda se i ne razgovara kao na tržnici ili u gostionici. Poklicanjem do zemlje i naklonom glave odajemo počast oltaru i Kristu koji je nazočan u svetohraništu. Večeras dok se klanjamo euharistijskom Kristu u pokaznici na oltaru, duhom i srcem priključujemo se molitvi Crkve pa pobožno i sabrano govorimo: ”O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”. Budući da su naši združeni zborovi upriličili uoči Tjelova ovu meditativnu večer, učinilo mi se prikladnim usmjeriti večeras našu pozornost prema svetoj glazbi koja je, kako piše u konstituciji SC ”sastavni dio svake svečane liturgije” (br. 112), a “sveto pjevanje združeno s riječima tvori njezin potrebiti i sastavni dio”. Liturgijsko pjevanje tako doprinosi rastu i očitovanju vjere, Božjoj slavi i posvećenju vjernika. A to i jest svrha svete glazbe.
Prije nekoliko godina čitao sam interesantnu studiju Aurelija Porfirija koja odgovara na pitanje ”koje su to odlike liturgijske glazbe”. Proučavajući crkvene dokumente o tom pitanju autor je došao do zaključka kako je liturgijska glazba obilježena s deset pridjeva koji počinju slovom ”E”. Zašto upravo to slovo? Porfirije veli kako je negdje pronašao da slovo ”E” u semitskom mentalitetu označava čovjeka u stanju molitve. A to je čini mu se preuzeto iz egipatske mitologije. Porfirije je to posvojio pa je nabrojao deset pridjeva koji započinju sa slovom ”E” a obilježavaju jednu od dimenzija liturgijske glazbe. On kaže da su to pridjevi: Ecclesiale, Eccellente, Eccedente, Estatica, Estetica, Espressiva, Edificante, Elegante, Educante i Espandente. Po tim obilježjima možemo prepoznati radi li se o liturgijskoj glazbi ili kakvom drugom glazbenom obliku. Kad se napr. veli kako liturgijska glazba ima obilježje crkvenosti (”ecclesiale”) na prvi mah se to čini sasvim u redu i razumljivo. Jer, pravi crkveni liturgičar zapravo dok stvara i izvodi liturgijsku glazbu ”suosjeća s Crkvom” kako je pisao sveti Ignacije Lojolski. On polazi od činjenice kako nismo mi ti koji liturgiju stvaramo. Ona nam je darovana, a Crkva je garant njezinoga autentičnoga slavlja. No, baš u toj se stvari često lome koplja liturgičara. Problemi nastaju kad neki u ime ”svoje kreativnosti” unose nešto ili pak tako modificiraju glazbu i liturgiju da ona ne može nositi obilježje ”crkvenosti”. Stoga je prava i glavna odlika liturgijske glazbe da je ona ”ecclesiale”, prožeta crkvenošću.
2. Spomenut ću još dva pridjeva kojiam Porfirije obilježava liturgijsku glazbu, a to su ”eccellente” i ”eccedente”. Prva riječ dolazi od latinskog ”ex-cellere” što znači ”ići naprijed, prema ”savršenstvu”. Liturgijska glazba mora težiti prema boljemu, prema ”savršenstvu” jer je u službi savršenog Oca koji je na nebesima. Druga riječ ”eccedente” dolazi također od latinskog glagola ”ex-cedere” što znači ”izići”, ”prekoračiti”. A to znači da liturgijska glazba nije ”obična” koju svakog dana slušamo. Ona nju nadilazi i zato je ”eccedente”. O svakoj od spomenutih riječi napisane su dvije do tri stranice. I bilo bi dobro kad bi to netko preveo jer to bi bio dobar ”vade mecum” za svakog glazbenika, s posebice za voditelje zborova, skupina i pokreta koji glazbom uljepšavaju svete čine. Poznato je ono o svetom Augustinu koji je plakao dok je slušao liturgijsko pjevanje psalama. A Paul Claudel, glasoviti pjesnik i dramaturg, obratio se u pariškoj katedrali Notre-Dame kad je slušao hvalospjev “Veliča duša moja Gospodina”. Možemo samo nagađati kolike je osobe dirnula sveta glazba, i kolike je poput Claudela ljepota liturgijske glazbe privukla k Bogu.
Veseli me stoga što su naši združeni zborovi u ovoj euharistijskoj godini htjeli dati svoj osobni obol euharistijskoj pobožnosti. Vaša je uloga u liturgijskim slavljima vrlo važna, dragi pjevači i glazbenici. Trudite se stoga uvijek poboljšavati kvalitetu liturgijskog pjevanja. Vrjednujte veliku glazbenu tradiciju Crkve koja, kako veli spomenuta Konstitucija ”u gregorijanskom pjevanju i u polifoniji ima svoj najuzvišeniji izražaj” (SC 116). Tri su temeljne sastavnice liturgijske glazbe: zvuk riječi, zvuk glazbala i zvučnost razumijevanja, koje ujedinjuje riječ, otajstvo i glazbu. Stoga je sveti Jeronim pisao kako treba ”pjevati sapienter”, a to znači ”razumljivo u svim dimenzijama, ne samo intelektualno, nego i srcem” (F. K. Praßl). A sveti Bazilije tumači kako ”vrsno pjeva onaj tko je tako pozoran na tekst kao što je osjetilo pozorno na okus” (Regula, 110), pa se u tom vidu govori o ”glazbenom blagovanju Riječi”. U duhu psalmiste koji to slikovito ovako opisuje: ”Kako su slatke nepcu mome riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim” (Ps 119,103).
3. Liturgijsko slavlje oblikuje zajednicu i stvara blagdansko raspoloženje. Radost, molitva i zahvalnost nazočna je i u glazbenim uradcima kojima se očituje blagdansko raspoloženje zbog silnih djela koje nam učini Gospodin. Zato je pjevanje u liturgiji oduvijek bilo izvrstan način sudjelovanja naroda Božjeg u bogoslužju. Ono stvara unutarnju povezanost vjernika i izražava što srce osjeća, a riječi ne mogu izreći. Ono je na umjetnički način u službi božanskog nacrta o kraljevstvu Božjem. A to je veličanstveni Božji plan s čovjekom i sa svijetom koji se u Kristu i po Duhu Svetom ostvaruje u povijesti. Dolazak Božjeg kraljevstva predstavlja najvišu čežnju i “utopiju ljudskog srca” (LG 1). ”Glazbena baština Crkve blago je od neprocjenjive vrijednosti, a sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori sastavni dio svečane liturgije”. (SC 112) Stoga Sabor nalaže neka se “najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe” (SC 114) koja je oduvijek u službi božanskog nacrta o kraljevstvu Božjem i predstavlja najvišu čežnju i “utopiju ljudskog srca” (LG 1) koju samo glazba može dati naslutiti. To je kraljevstvo započelo Isusovim rođenjem, a završit će ”jednog dana” u nebesima gdje “korovi anađela i arkanđela pjevaju bez prestanka himan koji smo i mi maloprije pjevali: Svet, svet i Presvet”.
U tom duhu apostol Pavao u zanosu kliče: ”Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim, u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas predodredi prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim” (Ef 1, 3-4). ”I obznani nam Otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem: Uglaviti u Kristu sve –na nebesima i na zemlji” (Ef 1, 9-10). To se otajstvo, braćo i sestre, i danas događa i ponavlja kada Crkva slavi euharistiju, jer euharistija izgrađuje Crkvu. Ona, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo (Ef 1, 22; 4, 15-16), Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Neka nas Uskrsnuli ispuni sve radošću i obdari duhovskim zanosom kako bismo svojim pjevanjem liturgijsko bogoslužje približili srcu današnjeg čovjeka. Jer, naša je budućnost započela i počiva u Isusu Kristu, nadi našoj. I trajat će sve dok ne završi u nebeskoj slavi gdje “korovi anađela i arkanđela, prijestolja i gospodstva sa svom nebeskom vojskom pjevaju bez prestanka”.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Katedrala, uoči Tijelova, 3. lipnja 2015.