Gospođa Ksenija Abramović sa svojim suradnicima okupila nas je večeras na predpremijeru dokumentarnog filma “Magnum crimen 1945”. Sedamdeseta obljetnica ”Bleiburške tragedije” bila je povodom i razlogom da scenaristica i redateljica gospođa Nada Prkačin pripremi dokumentarni film o velikom zločinu koji se dogodio u svibnju 1945. Riječ ”Bleiburg” jest metafora mučenja, progona i pogibije silnog mnoštva naših sunarodnjaka. I ne može ga se izbrisati iz sjećanja i prekriti pepelom zaborava. Duboko urezan u pamćenje s križnim putovima i masovnim grobištima Bleiburg se ne smije ”zaobilaziti”, prešućivati i nijekati.
U predgovoru knjige “Čuvari bleiburške tragedije” naš uvaženi akademik iz Požege, Dubravko Jelčić piše da se od Krbave (1493), preko pogibije Zrinskih i Frankopana (1671) do Bleiburga (1945) provlači prepoznatljiva nit našeg mučeništva. Istina, spomenute tragedije dogodile su se u različitim povijesnim okolnostima i s različitim protivnicima: Krbava s Turcima, pogibija Zrinskih i Frankopana s Habsburgovcima, Bleiburg s partizanima. No, akademik Jelčić veli da one imaju zajedničko obilježje: Prijevaru. Na Krbavskom polju, naime, hrvatske su čete pod zapovjedništvom bana Derenčina navedene u zasjedu i napadnute s leđa, pa je pred okrutnošću turske sile izginuo cvijet tadašnje hrvatske vojske i plemstva. Manje od dva stoljeća kasnije hrvatski su velikaši, Zrinski i Frankopan, došli u Beč vjerujući carskoj riječi, te postali žrtve izdaje europske diplomacije i prijevare bečkog dvora. A što reći o Bleiburgu, gdje su britanski časnici nečasno i sramno, najprije razoružali hrvatsku vojsku, a onda je skupa s civilima izručili jugoslavenskim komunistima upravo na Bleiburškom polju. Zato se tamo svake godine molitvom spominjemo znanih i neznanih stradalnika po logorima i grobištima od Dravograda, Maribora i Tezna do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke do Jasenovca i Gline, od Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara.
Ta godišnja okupljanja, kao što je to bilo i prije deset dana, uvijek su u znaku vjere, molitve i poštovanja prema žrtvama kolektivnog stradanja koje su počinili partizani po okončanju Drugog svjetskog rata. Ima li se u vidu ono što je svojevremeno Tito rekao Ivanu Meštroviću, kako se ”Srbima moralo dopustiti da se zadovolje”, da se ”iskale”, ili pak često citiranu Đilasovu tvrdnju ”da se Hrvate moralo pobiti, kako bi Jugoslavija živjela” (prof. Čuvalo, Katolički Tjednik, 17. 05. 2015., str. 9.), razumjet ćemo zašto se spomen na Bleiburške žrtve desetljećima zatiralo, pravdalo i umanjivalo. A Bleiburg je zapravo razdjelnica, opomena i poziv sa zahvalnošću gledati na našu prošlost, očima vjere i pogledom u Onoga koji vodi povijest naroda gledati u svoju budućnost, te s radošću, ponosom i nadom graditi svoju sadašnjost; u miru sa sobom i sa svima s kojima danas živimo.
Budući da ovo naše vrijeme traži stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe, na potezu su angažirani kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube. Bleiburg je stoga ne samo opomena, nego i poziv novim generacijama, koje prožima duh evanđelja, da žive i svjedoče utopiju mira, ljubavi i tolerancije. Pred iskustvom netrpeljivosti zbog čega su i Hrvatska i Europa u XX. stoljeću gorjeli u plamenu mržnje i prezira, današnji poklonici Kristovoga križa i štovatelji križnih putova naše stradale braće, osjećaju se pozvanima svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja, kako bi nas Gospodin očuvao od “kuge, glada, rata i zla vremena”. A našoj Domovini udijelio trajno toliko žuđen mir i slobodu!
Zahvaljujemo producentici filma gospođi Kseniji Abramović i posebice scenaristici i redateljici “Magnum crimena 1945.” gospođi Nadi Prkačin, kao i snimatelju i montažeru Ivanu Lovriću, grafičkim dizajnerima Nikoli Uroiću i Josipu Ninkoviću, kao i autoru glazbe Željku Barbi. Primjećujete kako uz nekoliko muških uloga glavni nositelji ovog projektu jesu dvije žene. Njima ide naša osobita zahvala i pohvala. Čini se kako se na obzorju Hrvatske opet pojavljuje žene, poput negdašnje Tuge i Buge, Jelene i Katarine, Mile Gojsalić i Dive Grabovčeve kojima povijest nudi šansu i priliku. Zahvalni smo Bogu za naše očeve i majke koji su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti, te ustrajno bili ponosni na svoje kršćansko i hrvatsko ime. Zahvalni i za ovu večer kojom se sjećamo naše stradale braće u Bleiburgu i na križnim putovima, ovaj projekt stavljamo večeras pod zaštitu One koju u svibnju osobito štujemo; pod okrilje Žene i Majke koja je “nada svijeta i zora spasenja”. Neka nam svima bude ugodno, korisno i spasonosno ovo naše druženje.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zagreb, 25. svibnja 2015.