Crkva slavi euharistiju i od euharistije živi
1. Kad je prije tri godine papa Benedikt XVI. proglasio je Godinu vjere uz obilježavanje pedesete obljetnice otvorenja Drugog vatikanskog sabora, odredio je neka to razdoblje posluži vjernicima da otkrivaju sadržaj vjere koju ispovijedaju i slave. Na poseban način on je poželio da to vrijeme bude prigoda za ‘intenzivnije slavljenje euharistije koja je ‘vrhunac djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 9). Zbog obilja materijala za Godinu vjere Svećeničko vijeće i Dekani Zadarske nadbiskupije složili su se da to razdoblje potraje jedno trogodište kako bi se po župama moglo planirati duhovne obnove, pučke misije, euharistijske dane i dekanatske euharistijske kongrese. Razdoblje od tri godine omogućilo nam je razmišljati o važnosti i daru dviju božanskih ustanova, Crkvi i obitelji, te osobito o daru euharistije kao središtu našeg kršćanskog života.
Crkva, naime, u koju smo ušli sakramentom svetoga krštenja, nije utemeljena na nekom mitskom događaju, nego ukorijenjena u osobi Isusa Krista, utjelovljenoga Bogo-čovjeka iz Nazareta. Zato je misija i poslanje Crkve (LG 1) posve drugačija od civilnih društvenih zajednica. Crkva kao otajstvo nadilazi granice kulture, prostora i vremena. Ona nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga, nego zajednica vjere božanskoga porijekla. Ona je božanska i ljudska stvarnost kojoj je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Rođena je u krvi na križu, pa nastavlja u vremenu i prostoru, kao ‘produljeno Isusovo utjelovljenje’ živjeti među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus izabire i šalje.
2. Crkva, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo, Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Duljina pak i širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere (Ef 1, 17-18). Danas, u ovoj župi ”Gospe od Ružarija” u Ražancu, slavimo ovo svečano misno slavlje u sklopu dekanatskog euharistijskog kongresa svjesni toga velikoga otajstva koje ne znamo dovoljno. Ali, čvrsto vjerujemo i ispovijedamo da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života, pa ljubomorno čuvamo i branimo taj predragocjeni dar. Crkva slavi euharistiju i od euharistije živi. I dok su kroz povijest mnoge kulture nestajale, filozofski i politički sustavi se smjenjivali, u Crkvi je, nešto ostalo netaknuto i nepromjenjivo: njezina vjera u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, kao i vršenje spomen – čina u vjernosti onome “što je primila od Gospodina” (1 Kor 11, 23). Pred tom velikom i nedokučivom tajnom s Tomom ponavljamo: “Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu!”
Dragi štovatelji Presvetog Sakramenta. Mi ispovijedamo i vjerujemo da je euharistijski Krist središte našeg obiteljskog i kršćanskog života. To nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri rekao je: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja se za vas prolijeva”. Od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao žrtvovano i uvijek živo “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29).
3. Zahvalni smo Bogu Ocu što je njegov Sin umro za nas. Ali, samim time mi još nismo spašeni. Nije, naime, dovoljno što postoji lijek protiv neke bolesti. Treba lijek popiti ako hoćemo ozdraviti. Nešto slično je i s euharistijom. Krist je umro i uskrsnuo da nas spasi. Ali, ta Kristova žrtva mora postati dio mene kako bih bio spašen. A ona se nalazi u sv. Misi na otajstven način. To je ona ista žrtva s križa koja nam se daje kao poputbina na našem putovanju. Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna je neprolazna hrana. Jer, i naše će putovanje jednom završiti. Nemamo ovdje trajnog prebivališta. Putujemo u kuću Očevu. Ne daj nam Bože okasniti. Još ima vremena dok putujemo. Prolazi, naime, svijet i slava njegova. Gospodin je blizu. Hranimo se, dakle, Božjom riječju i euharistijom. I ne umarajmo se pružati svojom vjerom i dosljednošću ”razloge nade koja je u nama” (1 Pet 3, 15). Posebice zbog Isusa Krista koji je pravo i istinsko ”svjetlo naroda” (LG 1).
Vjerujući kako je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”, mi svaki puta nakon podizanja jednoglasno molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Njemu, koji je jedini otkupitelj čovjeka, i danas kličemo i molimo: Dođi Gospodine Isuse! Jer, on nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Ražanac, 2. svibnja 2015.