Čovjek, biće dijaloga – Homo dialogans
Uz definiciju da je čovjek religiozno biće koje vjeruje i ljubi, a za filozofiju čovjek je biće koje misli, važna sposobnost koja ga čini bićem je da opaža, osjeća, govori i sporazumijeva se. Riječ ‘dijalog’, grčkog porijekla (dijalogos), znači razgovor dviju ili više osoba. U razgovoru se izmjenjuju misli, uvjerenja, stavovi, pogledi i čuvstva. Sve te psihološke kategorije bi valjalo poznavati i razumjeti jer postoje i određene psihološke poteškoće u dijalogu. Govoreći o psihološkim smetnjama u komunikaciji, jer nije lako umješno i korisno razgovarati, nadbiskup je tumačio petrificiranje stavova, obrambene mehanizme i proces ‘ispiranja mozga’ – manipulaciju. „Kao što ljudi izbjegavaju susrete suprotnih uvjerenja, isto tako traže susrete s osobama sličnima sebi po shvaćanju i stavovima. U sredini svojih istomišljenika pojedinac osjeća podršku za vlastite stavove i uvjerenja“ rekao je mons. Puljić. U stanju stresa, napetosti i frustracija ljudi se služe obrambenim mehanizmima. Tim nesvjesnim procesima iskrivljivanja stvarnosti čovjek želi smanjiti tjeskobu i frustraciju. Obično se spominju četiri grupe: mehanizmi agresije ili napada, potiskivanja, reinterpretacije stvarnosti (racionalizacija) te mehanizmi promijene ciljeve (sublimacija, kompenzacija, identifikacija). Racionalizacija se sastoji u tome da se neki oblici vlastitog ponašanja ili mišljenja opravdavaju ‘dobrim’ razlozima. Npr., izgubljena utakmica se opravdava lošim suđenjem ili neprikladnim vremenom. Nepoloženi ispit učenik opravdava profesorom koji je bio loše volje ili zlonamjeran. „Mehanizmom racionalizacije obmanjujemo ne samo okolinu, već i same sebe, jer s vremenom počinjemo vjerovati u svoju racionalizaciju“ upozorio je nadbiskup. za društvo i ljude još opasnije «pranje mozga». A ono se zbiva na mnogim područjima: od reklame i politike do škole i tvornice, kao i na mnogo različitih načina: od prinude i sile do nagrađivanja i zavođenja. A namjera je, ne dijalogizirati i izmjenjivati mišljenja i stavove, već utjecati na uvjerenja i ponašanje ljudi, kako bi ih se usmjerilo prema svojim uvjerenjima, stavovima i vrijednostima. To se događa na ekonomskom polju putem reklame, na političkom u obliku propagande, na pedagoškom u formi indoktrinacije, te na području slobodnog vremena industrijom zabave. Najzagonetnije je kod tog procesa da ljudi većinom toga nisu ni svjesni. Onaj tko želi drugome oprati mozak, nastoji drugoga navesti da misli vjeruje i vrednuje onako kako on to čini. Tko manipulira, svjesno širi laži. Pretpostavka stvaranju zajedništva jest autentična komunikacija u kojoj smo kadri drugoga saslušati i reći mu nešto o sebi. Tim dvjema tračnicama putuje vlak zajedništva.
a. Umjeti i htjeti drugoga saslušati
Upozorio da ljudi često jedno drugoga ne slušaju. A trebalo je samo pokazati razumijevanja kako vas se čuje, shvaća i prihvaća; kako vam se dopušta priopćiti sve što vas tišti bez osude i predbacivanja. Na konkretno povjerenje, a iznošenje svojih muka i problema znak je toga, trebalo je odgovoriti povjerenjem. Koliko smo samo puta mi bili taj «drugi» koji je gluh, okovan, koji nema srca, vremena i razumijevanja za drugoga?! Posebice u odnosu prema najbližima: ocu, majci, mužu, ženi, djeci, braći sestrama..
A čuti drugoga, razumjeti i dati mu priliku neka se izgovori s povjerenjem i bez straha često je jače i mudrije odgojno sredstvo od mnogoga govorenja. Stoga, budimo ljudi koji će ne samo govoriti, već i slušati. Jer, tko samo sluša u opasnosti je da se prenapuni, a tko samo govori da se brzo isprazni. Valja alternativno govoriti i slušati, kao udisati i izdisati zrak. Važno bi bilo pri tome imati ljude u koje imamo povjerenja i pred kojima možemo slobodni iznijeti svoje probleme i odložiti svoje oklope. Stoga je važno biti osjetljiv za muke drugih i dati im prostora u našem srcu. A to mogu samo ljudi koji nisu uskogrudni, koji posjeduju nutarnju širinu i snošljivost. Ispravno znati saslušati drugoga znači prihvatiti poziv: «Dođi i pohodi me. Pogledaj moj stan da vidiš kako mi je u duši. Istina, ti ne možeš ovdje stanovati jer svatko od nas ima svoj stan, svoj život, stavove i uvjerenja. No, možeš li znati kako mi je, ako me nikad ne posjetiš»?!
b. Umjeti i htjeti reći nešto o sebi
Čovjek je društveno biće, te kao takvo upućeno na druge. Čovjek bez drugog ne može živjeti, a niti preživjeti. Njemu je drugi potreban, ne kako bi postao taj drugi, već kako bi postao svoj. Stoga mu je potreban drugi koji će imati vremena za njega te biti voljan čuti ga i saslušati. A u tom susretu dvojice može nastati nekoliko kombinacija.
Ljudsko sporazumijevanje često je uvjetovano brojnim izvanjskim i unutarnjim činiteljima. Nerijetko se krivo ili nedovoljno predstavljamo. Pričamo o kiši, sportu, snijegu i Markovim konacima i vukodlacima, a valjalo bi otvoreno i bez straha izreći što nas tišti, što proživljavamo i osjećamo. I kad drugi imaju krivu sliku o nama, i mi smo sukrivci jer se nismo potrudili ispravno predstaviti. Htjeli smo se možda pokazati boljima, pametnijima, ljepšima nego u stvari jesmo. Ako to isto čini i naš sugovornik (a najvjerojatnije čini), onda nije čudo što u međuljudskoj komunikaciji i razgovoru dolazi do nereda i međusobnog nerazumijevanja.
A razgovor s drugima može imati nekoliko oblika: površni način razgovora, pričanje o drugima (trač), iznošenje osobnih nazora, uvjerenja i stavova, te iznošenje vlastitih doživljaja.
Trač – U tim susretima i razgovorima mi niti što velimo o sebi, a niti što saznajemo o sugovorniku. U trač-razgovorima čovjek ništa ne daje od sebe, a niti što prima od drugoga.
Reći drugome kako je pametan, znači izreći sud o njegovoj inteligenciji. Popratiti međutim taj sud onim što pri tom osjećamo, nije baš tako jednostavno. Za takvo nešto potrebna je iskrenost, uljudnost, hrabrost i spontanost. No, to je zapravo i jedini ispravni put kako sresti drugoga bez «rukavica», «maski». Potiskivati te osjećaje bilo bi nezdravo. A govoriti drugačije nego osjećamo bilo bi nepošteno i neiskreno. To nije vrlina koju se stječe rađanjem, nego umijeće koje se stječe svakodnevnim nastojanjem što bolje shvatiti vlastite osjećaje kako bi se moglo razumjeti druge.
Stoga ne valja se predstavljati, a niti ljude prosuđivati u crno-bijeloj tehnici «dobar – zao» «anđeo – krampus». Svatko, naime, ima i svijetlih i tamnih stranica. Ne treba nikoga prikivati za nebesa, ali ga ne treba ni pokapati u ponore ispod zemlje (dok na zemlji živi). Nije dobro drugome prepuštati neka čita naše misli. Valja mu priopćiti i pomoći steći ispravnu sliku o nama. No, to ne znači jednostavno govoriti spontano i bez obzira na našeg sugovornika. Naprotiv, to znači priopćiti drugome što nam je na srcu, što je važno za naš odnos, te pri tom naći način i ton razgovora kako bi nas drugi mogao pratiti i shvatiti.
c. Važni stavovi za komunikaciju
Stoga je potrebno o tome govoriti, buditi svijest i odgajati ljude za dijalog. To nije lako, ni jednostavno, jer zahvaća cijelog čovjeka. Njegove misli, čuvstva, stavove i uvjerenja. Zanimljivi su u tom vidu radovi dvojice američkih psihologa: Carla R. Rogersa (1951) i R. R. Carkhuff – B. G. Berensona (1967). Carkhuff – Berenson tvrde kako u svezi s međuljudskim odnosima i pružanjem pomoći drugim ljudima, postoje samo «dvije skupine ljudi:
Oni koji pomažu i stimuliraju rast i onih koji to odmažu i blokiraju». Oni koji pomažu, razumiju i cijene druge, te se pozitivno odnose prema njima. Zanimljivo bi bilo proučiti koliki je postotak ljudi završio na psihijatrijskim odjelima, u sanatorijima, lječilištima, zatvorima ili u popravnim domovima samo zato što su bili odgajani, živjeli i radili «u ozračju problematičnih međuljudskih odnosa».
Stoga je za uspjeh dijaloga vrlo važno kako kao osoba djelujemo. Kakvi su naši odnosi s drugima i koje odlike posjedujemo. Rogers i Carkhuff su neumorno ponavljali kako terapeut «mora posjedovati» određene kvalitete. A takve su kvalitete potrebne svakome, jer svi smo terapeuti jedni drugima: otac sinu, žena mužu, susjed susjedu, učitelj đaku, svećenik vjerniku, prijatelj prijatelju. Rogers je u tom smislu opisao «trostruki stav» koji je potreban za razgovor, a prepoznaje se u empatiji, respektu (poštivanju) i autentičnosti.
Empatija je sposobnost uživjeti se u situaciju drugoga. «Obuti cipele drugoga», kako se slikovito veli i uživjeti se u njegovu situaciju. Ona reflektira osjećaje sugovornika bez «prosuđivanja i tumačenja». Visokim stupnjem empatije sugovornicima uspijeva izraziti jasno ono što često izgleda konfuzno i nejasno. Kad empatije nema, malo se razumije, površno prosuđuje i slabo «komunicira». Stoga «Mali Princ» komentira na jednom mjestu kako su «riječi (koje su stvorene za sporazumijevanje) često izvorom nesporazuma».
Respektom (poštovanjem) pokazujemo povjerenje prema drugima i cijenimo njihovo dostojanstvo i vrijednost. Stavom poštovanja izražavamo vjeru kako je svatko sposoban i može se ostvariti. Nažalost, ima puno ljudi koji nemaju toga i vladaju se «protektivno», s malo ili nimalo obzira i pažnje prema drugima. Oni donose odluke umjesto njih, ili nude savjete kao neke «umirujuće recepte». Takvo protektivno ophođenje blokira pojedince. Dijaloška komunikacija, naprotiv, popraćena empatijom i poštovanjem, otapa led nepovjerenja i stvara podlogu razumijevanja.
Treća kvaliteta, koju Rogers traži za terapeute, jest «autentičnost». To je sposobnost «biti slobodan i svoj». Pojedinci obdareni ovom kvalitetom ne predstavljaju se krivo i ne zatvaraju se u neke uloge. Autentični sugovornik je «naivan» i «iskren». U njega nema raskoraka između onoga što kaže i onoga što osjeća. Kad autentičnosti nema, onda se govori jedno, a čini drugo. profesionalno se obavlja posao i najamnički ponaša. Tu prave komunikacije nema. I to je problem ovog našeg doba. Nema istinske komunikacije. Iako se mnogo govori, malo se kaže. Ljudi se često sastaju, ali malo povezuju. Događa se dijalog bez volje, razgovor bez dubine, riječi bez osjećaja. A dijalog je «susret dviju duša». On nije samo razgovor. Još manje rasprava ili dokazivanje. U dijaloga ja ne dokazujem. Još manje napadam. Jednostavno izlažem i slušam drugoga. Ali, ne zato kako bi mu našao neku pogrešku, već s iskrenom željom čuti ga i shvatiti njegovu točku gledišta, osjetiti što on osjeća. Kušam hodati u njegovim cipelama i gledati njegovim naočalama. To je profinjena ravnoteža. Jednostavno izlažem, tumačim i opisujem. To su mostovi kojima kruži dah života, različitosti, pluralizma i bogatstva. Pluralizam je napredak, a dijalog njegovo gorivo.
Što se više trudimo voditi iskren dijalog, to smo bogatiji. Dijalog nas odgaja i obrazuje. Čini nas osjetljivima i slobodnima priopćiti, slušati i ponizno pitati. Učiti, vidjeti i reći. A kad sam spreman vidjeti i revan zapaziti, onda postajem pronicav otkrivati i voljan nešto učiti. To me onda čisti od mojih stereotipa, predrasuda i krivih sudova. Gledati u lice i osjetiti raspoloženje. Otkriti poruke koje se ne izriču riječima. To znači imati osjećaj za dijalog. Ako je čovjek u dijalogu toga svjestan, te se pri tom ponaša «obazrivo» i sa «strahopoštovanjem», on sugovorniku pomaže, shvaća ga i prihvaća. Uočiti, dakle, što je rečeno, razumjeti što je skriveno, prihvatiti što je ponuđeno, te pri tom ne iskrivljivati stvari i ne suditi, već s poštovanjem i voljom drugom izreći iskrenu «dobrodošlicu», dobar je znak i početak korisnog dijaloga.
Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, Sjemenište, Susret mladih svećenika, 11-13. ožujka 2105.