Trodnevni studijski susret svećenika Zadarske nadbiskupije zaređenih u zadnjih deset godina počeo je u srijedu 11. ožujka u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Voditelji susreta su prof. dr. Josip Bošnjaković, stručni voditelj u psihološkom i psihoterapeutskom području djelovanja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Ana Uranija, psihologinja u Obiteljskom savjetovalištu Caritasa zadarske nadbiskupije. Svećenici razmatraju važnost dušebrižničkog razgovora i u svjetlu teoretskih i praktičnih poteškoća, npr., zašto ljudi teško razgovaraju, ne razumiju se ili se krivo razumiju. Uvodno izlaganje održao je zadarski nadbiskup, mons. dr. Želimir Puljić, o temi ‘Humanistički pristup u psihologiji i psihoterapiji’. „Ako itko treba biti ekspert komunikacije, to je Crkva. Nekad znamo biti siromašni u komunikaciji, ali taj ideal ostaje pred nama“ rekao je mons. Puljić, govoreći o čovjeku kao biću dijaloga. Istaknuo je značaj činjenice da se drugoga umije i želi saslušati. „Pretpostavka stvaranju zajedništva je autentična komunikacija u kojoj smo kadri drugoga saslušati i reći mu nešto o sebi. Tim dvjema tračnicama putuje vlak zajedništva“ rekao je mons. Puljić, upozorivši da ljudi često jedno drugo ne slušaju, a čuti drugoga, razumjeti i dati mu priliku da se izgovori s povjerenjem i bez straha često je jače i mudrije odgojno sredstvo od puno govorenja. „Tko samo sluša, u opasnosti je da se prenapuni, a tko samo govori, da se brzo isprazni. Valja alternativno govoriti i slušati, kao udisati i izdisati zrak. Važno je biti osjetljiv za muke drugih i dati im prostora u svom srcu. To mogu ljudi koji nisu uskogrudni, koji posjeduju nutarnju širinu i snošljivost“ rekao je nadbiskup. Čovjek je društveno biće upućeno na druge. „Čovjek bez drugog ne može živjeti. Njemu je drugi potreban, ne kako bi postao taj drugi, već kako bi postao svoj“ istaknuo je mons. Puljić. Upozorio je kako se često krivo ili nedovoljno predstavljamo. Trebalo bi bez straha izreći što nas tišti, što proživljavamo i osjećamo. „Kad drugi imaju krivu sliku o nama, i mi smo sukrivci jer se nismo potrudili ispravno predstaviti. Htjeli smo se možda pokazati boljima nego jesmo. Ako to čini i sugovornik, nije čudo što u međuljudskoj komunikaciji dolazi do nerazumijevanja“ upozorio je mons. Puljić.
Nadbiskup je opisao sadržaj razgovora s drugima koji može imati nekoliko oblika: površni način razgovora, trač o drugima, iznošenje osobnih stavova te iznošenje vlastitih doživljaja. „U trač razgovorima niti što kažemo o sebi, niti što saznajemo o sugovorniku. Tu čovjek ništa ne daje od sebe, niti što prima od drugoga“ upozorio je nadbiskup. Istaknuo je važnost odgoja ljudi za dijalog. To nije jednostavno, jer zahvaća cijelog čovjeka, njegove misli, čuvstva, stavove i uvjerenja. Nadbiskup je pritom naveo radove američkih psihologa, Carla R. Rogersa i Carkhuffa – Berensona. Oni tvrde da u međuljudskim odnosima i pružanju pomoći drugima, postoje oni koji pomažu i stimuliraju rast i onih koji to odmažu i blokiraju. „Oni koji pomažu, razumiju i cijene druge, te se pozitivno odnose prema njima. Zanimljivo bi bilo proučiti koliki je postotak ljudi završio na psihijatrijskim odjelima, u liječilištima, zatvorima i popravnim domovima, zato što su bili odgajani i živjeli u ozračju problematičnih međuljudskih odnosa“ rekao je mons. Puljić.
Trostruki stav potreban za razgovor je empatija, poštovanje i autentičnost. Empatija je sposobnost uživjeti se u situaciju drugoga. Kad nema empatije, malo se razumije, površno prosuđuje i slabo komunicira. Poštovanjem pokazujemo povjerenje prema drugima i cijenimo njihovo dostojanstvo i vrijednost. „Nažalost, puno ljudi nema to i vladaju se s malo ili nimalo obzira i pažnje prema drugima. Oni donose odluke umjesto njih ili nude savjete kao neke umirujuće recepte. Takvo protektivno ophođenje blokira pojedince. Dijaloška komunikacija popraćena empatijom i poštovanjem otapa nepovjerenje i stvara podlogu razumijevanja“ rekao je mons. Puljić. Autentičnost je sposobnost biti slobodan i svoj. Pojedinci obdareni tom kvalitetom ne predstavljaju se krivo i ne zatvaraju se u neke uloge. Kod autentičnog sugovornika nema raskoraka između onoga što kaže i osjeća. „Kad nema autentičnosti, govori se jedno, a čini drugo. Profesionalno se obavlja posao i najamnički ponaša. Tu nema prave komunikacije. To je problem našeg doba. Nema istinske komunikacije. Iako se mnogo govori, malo se kaže. Ljudi se često sastaju, ali malo povezuju. Događa se dijalog bez volje, razgovor bez dubine, riječi bez osjećaja“ upozorio je mons. Puljić, istaknuvši da je dijalog susret dviju duša. On nije samo razgovor, još manje rasprava ili dokazivanje.
„U dijalogu ne dokazujem, još manje napadam. Izlažem i slušam drugoga, ne kako bih mu našao neku pogrešku, već sa željom čuti ga i shvatiti njegovu točku gledišta, osjetiti što on osjeća. Kušam hodati u njegovim cipelama. To je profinjena ravnoteža. Jednostavno izlažem, tumačim i opisujem. To su mostovi kojima kruži dah života, različitosti, pluralizma i bogatstva“ rekao je nadbiskup, poručivši, što se više trudimo voditi iskren dijalog, to smo bogatiji. „Dijalog nas odgaja, čini nas osjetljivima i slobodnima priopćiti, slušati i ponizno pitati. Učiti, vidjeti i reći. Kad sam spreman vidjeti i zapaziti, postajem pronicav otkrivati i voljan nešto učiti. To me čisti od mojih predrasuda i krivih sudova. Gledati u lice i osjetiti raspoloženje. Otkriti poruke koje se ne izriču riječima. To znači imati osjećaj za dijalog. Ako je čovjek u dijalogu toga svjestan, te se pritom ponaša obazrivo i sa strahopoštovanjem, on sugovorniku pomaže, shvaća ga i prihvaća. Uočiti što je rečeno, razumjeti što je skriveno, prihvatiti što je ponuđeno, te pritom ne iskrivljivati stvari i ne suditi, već s poštovanjem drugom izreći dobrodošlicu, dobar je znak i početak korisnog dijaloga“ zaključio je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić