Na rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 11. ožujka u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru izlagao je prof. dr. Ivan Karlić, pročelnik Katedre dogmatske teologije na zagrebačkom KBF-u, o temi „Novozavjetni temelji euharistije i svećeničko služenje“. Izraz euharistia, grč. zahvaljivanje, ima korijen i u hebrejskom izrazu berakkah, također u značenju zahvaljivanje i hvala Bogu. Govoreći o euharistiji u Novom zavjetu, dr. Karlić je istaknuo da Novi zavjet često izvješćuje kako se Isus susretao s ljudima, s njima jede i pije. „To kazuje da Isus nije tu tek da utaži glad i žeđ, ili kao učitelj koji širi svoje naučavanje, nego on traži zajedništvo s ljudima. Išao je u tome tako daleko, da je na čuđenje suvremenika blagovao i s grešnicima. Za istočnjake i njihov mentalitet zajedništvo stola ima dublji smisao nego za zapadnjake. Zajedništvo stola je jamstvo mira, povjerenja, bratstva, praštanja. Takvo vrednovanje zajedničkog stola je živjelo u židovstvu, kasnije je produbljeno molitvom za stolom te postaje okupljanje zajednice pred Bogom. U tom svjetlu treba promatrati i Isusovo sudjelovanje na gozbama“ rekao je dr. Karlić.
Euharistija je povezana s Kristovom pashalnom žrtvom, tj. njegovom smrću i uskrsnućem. Ali treba je povezati i s povijesnim Isusom, s njegovim životom prije križa i uskrsnuća. Govoreći o ustanovljenju sakramenta euharistije od strane Krista, dr. Karlić je opisao trostruke korijene euharistije u Novom zavjetu: Posljednja večera, zajednički bratski objedi o kojima govore novozavjetni spisi te zajednički objedi uskrsnulog Krista s njegovim učenicima. „U zajedničkim objedima s Isusom mogli su svi sudjelovati, što znači da Isus prihvaća sve ljude. Baš to je sablažnjavalo njegove suvremenike, jer se Isus družio za stolom s carinicima i grešnicima. Prema ondašnjem židovskom shvaćanju, i njega je stoga trebalo smatrati grešnikom. No, time Isus uprisutnjuje Boga koji oprašta grijehe, dolazi ususret ljudima. Svaki objed koji je Isus upriličio bio je znak nastajanja novog Božjeg naroda, eshatološki, anticipacija objeda spasenjskog vremena“ rekao je dr. Karlić. Po blagoslovu i dijeljenju kruha pak, učenici su nakon uskrsnuća prepoznali Isusa, imali su iskustvo Kristove prisutnosti među njima i nakon njegove smrti i uskrsnuća.
Predavač je istaknuo i povijesno teološki kontekst; činjenica da je Isus ustanovio euharistiju za vrijeme hebrejske pashalne večere važna je za razumijevanje značenja euharistijskog slavlja. „Kao što je židovska pashalna večera bila žrtvena gozba i Posljednja večera, odnosno euharistija, je žrtvena gozba, no sad se ne blaguje žrtveno janje, nego Isus daje blagovati samog sebe. Po toj novoj žrtvi sklapa se Novi savez u njegovoj krvi. Izrazi tijelo i krv, prema semitskom mentalitetu, odnose se na cijelu osobu: tijelo je sinonim za Isusa koji se žrtvuje na križu za spasenje ljudi. I krv znači život, proliti krv znači dati život za druge“ rekao je dr. Karlić. Euharistijsko slavlje uprisutnjuje Isusa i njegovo predanje kao spasenjski dar. Isusov život i njegova smrti na križu su služenje do kraja, u davanju života. Tumačeći naglaske o euharistiji u Ivanovom evanđelju, dr. Karlić je istaknuo kako u novozavjetnoj objavi Isus objavljuje Boga koji služi, koji se u Isusu učinio slugom, poslužiteljem. „Prihvaćajući Boga novozavjetne objave, Boga Isusa Krista, čovjek prihvaća Boga koji se učinio slugom. Ako se promatra Krista koji drugima pere noge, shvaća se da je Bog sluga, da se učinio čovjekovim služiteljem. Sukladno tome, prihvatiti Boga koji se u Kristu ponižava i postaje slugom, znači moći prihvatiti zahtjevno dostojanstvo: ako se prepustim da mi Bog služi, tada ne mogu svoje životne odluke postaviti drugačije nego kao služenje. Ako je Gospodin i Učitelj prao noge učenicima, i oni su dužni prati noge jedni drugima“ istaknuo je dr. Karlić, poručivši da je značenje toga: Budući da ste služeni, onda ste i služitelji. Primili ste, trebate i davati – služeći. Budući da postojite kao kršćani, vjernici, svećenici, samo zahvaljujući služenju Isusa Krista, možete i trebate živjeti logikom služenja. Predavač je upozorio, koliko god se takav govor čini apsurdnim i dalekim od svakodnevice kršćana, laika i crkvenih pastira, obveza služenja ostaje moguća, ali i uzvišena i plemenita – ako je u temelju vjera u Boga kao našeg služitelja. „U tom slučaju naše služenje postaje oslobađajuća snaga. Ako ne postoji prihvaćanje i vjera u takvog Boga, služenje postaje teret koji guši i uništava čovjeka. Isusova logika služenja treba postati poziv, poslanje, zadaća koju ostvaruje pojedinac, ali i kršćanske zajednice, unutar kojih se nose bremena jedni drugih. U tom služenju nitko ne može biti pošteđen“ istaknuo je dr. Karlić. Spoznavanje Krista i prihvaćanje kristološke dogme mora dovesti do nasljedovanja Isusa, kristoprakse. „Kristologija i kristopraksa moraju se podudarati. Kristološko razmišljanje uključuje se u sve segmente života. Isus nije odjeljivao skrb za duše od skrbi za tijelo. Stoga se i Crkva ne može posvećivati samo brizi za duše, nego se zauzimati na svim životnim područjima kako bi obranila svijet i čovjeka te aktualizirala poruku Krista“ poručio je predavač, istaknuvši kako u novozavjetnim tekstovima Isusovog učenika ne obilježavaju pojmovi ‘učenje, naučiti’ (kao kod židovskih rabina kod kojih su učenici dolazili kako bi naučili ono što zna njihov učitelj), nego izraz ‘nasljedovati’, koji stvara poseban odnos i povezanost između učenika i Učitelja. „Ta posebnost znači: učenik nazaretskog Učitelja ne živi kao on, nego živi ovisan o njemu i s njime. To podrazumijeva i pozivanje na Isusovu povijesnu stvarnost: na njegovo djelovanje i ponašanje, na njegov odnos prema Bogu i ljudima, na vrednote koje je živio, načine na koje je stajao uvijek uz čovjeka kojemu služi, oslobađajući ga i braneći njegovo dostojanstvo pred religijskim i društveno-političkim moćnicima. Nasljedovati Isusa znači odreći se samog sebe i uzeti svoj križ. Isusa se nasljeduje kada se u svoj život uvodi njegovo poslanje i služenje, pa i kad je obilježeno križem“ rekao je dr. Karlić, naglasivši da nasljedovanje Isusa stvarno označava vjeru u njega. Vjera pak obuhvaća egzistencijalno sjedinjenje teorije i prakse. „To znači da se kršćanska vjera ne može svesti samo na vanjski izričaj, pobožnost, nego mora biti stvarna i konkretna. To vodi vjeru u Krista prema kristopraksi osobito obilježenoj služenjem“ poručio je predavač.
Euharistija je središnji sakrament od kojeg svi drugi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moć. Crkva je poglavito euharistijska zajednica, ona se ostvaruje slaveći euharistiju, rekao je dr. Karlić. Taj sakrament sakramenata naziva se večera Gospodnja, lomljenje kruha, agape, sveta žrtva, žrtva zahvalna. Izraz euharistija uobičajen je od kraja 1. st., tragom Isusove zahvale na Posljednjoj večeri. od 5. do 6. st. prevagnuo je termin misa (lat. poslanje, otpust), iako nije najprimjereniji za označavanje euharistijske žrtve, rekao je predavač. Riječ potječe od đakonskog poziva ‘Ite, missa est’ koji bi đakon uputio nakon službe riječi onima koji nisu mogli pristupiti pričesti, da napuste sastanak.
U drugom dijelu izlaganja, dr. Karlić je opisao liturgijsko-pastoralne naglaske sakramenta euharistije, protumačivši znakove i simbole kojima obiluje, a upućuju na Božje otajstvo kako bismo ušli u zajedništvo s njim i drugim vjernicima. „Po sakramentu euharistije Krist stvarno želi biti u i među vjernicima, kao onaj koji se do kraja daje u obliku riječi, kruha, vina, znaka, geste, simbola. Sudjelovanje na misi nije tek vršenje obveze, ispunjavanje neke zapovijedi i zakona, nego angažiranje cijele osobe: njene savjesti, srca, radnji, svijesti, kako bi taj susret bio izvor snage za daljnji kršćanski život“ rekao je dr. Karlić, istaknuvši da je euharistija sakrament istinskog susreta Boga i čovjeka. „Svaka sveta misa označava ponovno predanje Krista na križ, za nas, a treba označavati i našu zahvalu Bogu na tome te naše predanje Kristu. Na poseban način taj se susret ostvaruje na nedjeljnoj misi. Nedjelja je dan susreta s uskrslim Gospodinom i dan kad se kršćani više susreću, obilaze rodbinu, prijatelje, bolesnike. Onaj tko shvati tu dubinu sakramenta euharistije i nedjelje kao dana posebno posvećenog Bogu i ljudima, može otkriti ljepotu vjere i vrijednost pripadnosti Katoličkoj Crkvi“ zaključio je dr. Karlić.
Rekolekcija je počela pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio don Domagoj Kelava, župnik Sukošana i Debeljaka, a u obraćanju svećenicima, uz godišnjicu njegove smrti, zadarski nadbiskup Želimir Puljić osobito je istaknuo veličinu uzornog svećeništva blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. „Hrvatska se prepoznaje po svom povijesnom tropletu. Upotrijebit ću tu riječ pa reći kako je Zagreb u 20. st. prepoznatljiv po kardinalskom tropletu: Stepinac, Šeper, Kuharić. Svaki je od njih dao svoj osobni obol koji je bio uočljiv. ‘Kardinalu Stepincu svi su se divili, kardinala Šepera svi su poštovali, uzoritog kardinala Kuharića, svi su voljeli!’, rekao je jednom mons. Vladimir Stanković. Ali, i kardinal Kuharić je volio sve. Kako u svojoj nadbiskupiji, tako i u svim biskupijama hrvatskog naroda, i diljem svijeta gdje su Hrvati živjeli. Stoga je bio najugledniji Hrvat u Domovini i u inozemstvu, a po ugledu i karizmi odmah uz bok bl. Alojzija Stepinca kojeg je zapravo on i doveo do proglašenja blaženim“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Kuharić, uronjen u sakramentalnu zbilju Crkve, govorio jezikom zagovornika malenih i obespravljenih. „Bio je odlučan navjestitelj spasenja i neumorni branitelj istine i slobode. U duhu prokušane hrvatske mudrosti, ‘tuđe poštuj, a svojim se diči’, bio je prepoznatljiv kao iskreni hrvatski domoljub. Dizao je glas kad je trebalo. Obilazio je iseljenike i promicao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Osobnim zalaganjem dao je izniman doprinos ostvarenju prava hrvatskog naroda na samostalnu državu. Zahvalni Bogu za velikog sina našeg naroda, sjećamo ga se s posebnom radošću što mu se kao sluzi Božjem možemo utjecati, preporučivati naše ljude i Domovinu koju je iz duše volio“ zaključio je mons. Puljić.
Ines Grbić