Sprovod don Emila Bilavera
Čitanja: Tuž 3, 17-26; Lk 12, 35-40
1. Okupljeni smo danas u ovom mjestu gdje se pokojni don Emil rodio, u župnoj crkvi gdje se vodom krštenja preporodio. Duboko smo potreseni događajem koji je mnoge ožalostio, a zbio se prekjučer, 14. rujna 2014., prije podne. Mrtvačka su zvona toga dana objavila tužnu vijest o njegovoj smrti. Prije mjesec dana s teškim opeklinama lica bio je primljen najprije u zadarsku bolnicu, a onda je daljnje liječenje i oporavak nastavio u Zagrebu. Povrede su, čini se, ostavile velikoga traga na njegovoj duši i tijelu, pa je shrvan učinio korak koji kao ljudi ne možemo do kraja razumijeti. Preostaje nam duboka bol zbog njegova gubitka, kao i žarka molitva kojom preporučujemo Božje milosrđe njegovu plemenitu dušu.
Dijelimo žalost s njegovom majkom Ljubicom i rodbinom, s ovom župom gdje rodio i odrastao, s vjernicima župe Bibinje gdje je zadnjih godina pastoralno djelovao, kao i drugih župa gdje je pokojni don Emil zauzeto služio. Dok u ovoj prigodi Bogu zahvaljujemo za sve dobro što je za svog svećeničkog života učinio, njegovu dušu toplo preporučujem Božjem milosrđu. Neka mu naše molitve pomognu da ga Svemogući pridruži uskrsnuću Krista Gospodina. A svima koji tuguju neka Uskrsnuli Gospodin bude potpora i snaga. I neka sve ispuni svojom nadom i utjehom.
2. Zapala me teška dužnost oprostiti se od svećenika don Emila i biti navjestiteljem Božje nade i utjehe. A u isto vrijeme na ovom rastanku od njegovih zemnih ostataka biti prijenosnikom i tumačem njegove poruke bez oporuke. Moram vam priznati, braćo i sestre, kako se kao njegov nadbiskup osjećam i žalosno i nemoćno. Žalostan sam i potresen poput njegove mame Ljubice, njegovog brata i sestara kojima još jednom izražavam svoju blizinu i duboko susojećanje. Osjećam se i ljudski nemoćno poput pisca ove knjige Tužaljki iz koje smo maloprije čuli kratki odlomak. Pisac je, naime, u teškim trenutcima potištenosti zabilježio kako je “duši njegovoj oduzet mir i više ne zna što je sreća..” Zbog toga i prigovara Jahvi zašto mu je “molitvu odbijao kad je vikao i zapomagao”, zašto ga je “u bespuća vodio, razdirao, gorčinom ga hranio i pelinom napajao?” Zašto? Nemamo odgovora na ta teška pitanja osim slutnje kako je i on poput našeg don Emila duboko čeznuo za mirom Božjim. Zato pisac, kako smo čuli u današnjem odlomku, nastavlja s molitvom Bogu pa veli kako “bez prestanka misli na njega”; i uvjeren je da “dobrota Jahvina nije nestala, niti milosrđe njegovo presušilo”. “Jahve je dio duše njegove i zato se u nj pouzdaje. Jer, dobar je Gospodin onomu koji se u nj pouzdaje” (Tuž 3, 17-26).
3. Upravo s tim pouzdanjem u milosrđe Božje obraćam se i ja vama, braćo i sestre, u ime pokojnog don Emila koji je već na putu prema Božjem sudištu. Obraćam vam se i molim vas u njegovo ime: Oprostite mu. Prenosim zamuckujući tu njegovu žarku molbu prije nego dođe pred lice Svevišnjega.
– Oprosti, draga moja majko Ljubice, za ovu pretešku bol koju sam ti nanio svojim nesmotrenim činom.
– Oprostite mi drage moje sestre, brate, rodbino i prijatelji.
– Oprostite mi, oče Nadbiskupe i kolege svećenici što sam svojom posvećenom rukom učinio što nisam smio.
– Oprostite, dragi vjernici, koje sam ovih godina hranio Božjom Riječju i Tijelom njegovim, što sam vas ovim ludim činom sablaznio i možda u vjeri pokolebao.
– Sve vas danas još jednom usrdno molim: Oprostite, ako možete. Ponavljam oprostite jer mi je vaše oproštenje nužno za vječno spasenje.
Dragi don Emile. Šutnja i potresenost okupljene zajednice pozitivan je odgovor na tvoj vapaj. Na ovom posljednjem ispraćaju u tvojoj rodnoj župi od srca ti praštamo. I dok ti pružamo ruku pomirnicu, molimo i tvoje oproštenje, te svi skupa upućujemo žarku molitvu Svemogućemu neki tebi, preminulom sluzi svome, iskaže svoje obilno milosrđe.
4. Mi znamo da su ‘duše pravednika u ruci Božjoj’, te da je ovozemni život samo djelić onog vječnog života koji nakon prolaza smrti vječno traje. Okupili smo se ovoga poslijepodneva slaviti nekrvnu žrtvu koja objavljuje i navješta takvu besmrtnost. Sa žarkom vjerom i molitvom dolazimo Bogu koji je pravi Put, Istina i Život. I kad za umrle molimo mi s Pavlom ponavljamo: ‘Bog, koji je uskrisio Gospodina Isusa, uskrisit će i nas zajedno s njime’. To je nada naša. To je okrjepa vjere koju i u ovoj prigodi zajedno ispovijedamo u hvalospjevu predslovlja kad velimo: ‘Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima’.
S takvim raspoloženjem molit ćemo Svemogućega neka dobrostivo privede i ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti; ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. A nakon što smo uzajamno jedni drugima oprostili u kontekstu one nekrvne žrtve Novoga Saveza, pokojni don Emil nas poziva da mjesto njega s vjerom i danas ponavimo: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo!’ Dođi Gospodine Isuse! Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Škabrnja, 16. rujna 2014.