Prvi dio pobožnosti: Uvod
Dragi svećenici, redovnice i redovnici. Braćo i sestre u Kristu!
U listopadu smo započeli treću godinu našeg hoda u vjeri kojoj smo dali osobiti euharistijski sadržaj. Naime, tijekom prve, 2012./2013., razmišljali smo ono što se na Saboru govorilo i pisalo o otajstvu Crkve i Božjeg naroda (LG 1-12). A onda tijekom prošle 2013./2014. osobitu pozornost posvetilo se gorućem problemu promicanja dostojanstva braka i obitelji, kao i značenju Deset Božjih zapovijedi. Ove pak 2014./2015. godine želimo posvetiti otajstvu euharistije, kao i tumačenju svete Mise. Jer, euharistija je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Ona nije “tema poput drugih tema”, već srž kršćanske vjere i života; kako pojedinih vjernika tako i cijele zajednice župe, biskupije i sveopće Crkve. Zbog toga valja slaviti svete Tajne dostojanstveno i opušteno. Ne u žurbi i jurnjavi da čim prije završi. Važno je pri tome koristiti i trenutke šutnje, te njegovati crkvenu uhodanu vrstu glazbe. U tom vidu i ova godina posvećena euharistiji dobra je prigoda vidjeti što nam u tom vidu treba popraviti i poboljšati. Nije bez razloga sveti Ivan Pavao II. svojevremeno pisao kako bi se “postigao veliki napredak kad bi se bolje i zauzetije slavila nedjeljna misa u župama, te uz to pojačalo i euharistijsko klanjanje izvan svete Mise” (Ostani s nama, 29).
Budući da je prije pedeset godina, 28. listopada 1965., objavljen dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života (“Perfectae caritatis”), papa Franjo je najavio Godinu posvećenog života, koja je otvorena u Rimu na prvu nedjelju došašća (30. studenoga 2014.), i trajat će do Svijećnice (2. veljače 2016.). Mi je u našoj Nadbiskupiji otvaramo večeras ovom euharistijskom pobožnošću Godinu posvećenog života sa željom i molitvom neka članovi Bogu posvećenih osoba čuvaju i njeguju onu četverostruku vjernost o kojoj je zborio sveti Ivan Pavao II. A to je: Vjernost Kristu i Evanđelju, vjernost Crkvi i njezinom misijskom poslanju, vjernost idealima posvećenog života i karizmi osnivača, te vjernost čovjeku našeg vremena. Uz želju i žarku molitvu da nam svima euharistija bude izvor i vrhunac života i našeg poslanja, poželimo da naši redovnici i redovnice u ovoj Godini euharistije i posvećenog života ostvare ovu četverostruku vjernost, te s radošću u srcu proslavimo svi ovu godinu milosti Gospodnje.
Ovo naše zborovanje ima dva dijela. Nakon kratke molitve, mnogopoštovani fra Andrija Bilokapić, provincijal, protumačit će logo za ovu godinu. Nakon toga zapjevat ćemo jednu pjesmu, a onda ću redovnice i redovnike pozvati da obnove svoja obećanja. Nakon toga slijedi izlaganje Presvetog oltarskog sakramenta i klanjanje.
Pomolimo se,
Oče sveti, premda sve vjernike zoveš na savršenu ljubav, ipak ne prestaješ mnoge od njih poticati da odlučnije idu stopama tvoga Sina. Daj da tvoji izabranici budu znak tvoga kraljevstva Crkvi i svijetu. Po Kristu Gospodinu našem.
Drugi dio: Tumačenje uvodnih obreda u svetu Misu
Prošlog prvog petka razmatrali smo o euharistiji kao središtu kršćanskog života. Iako ne možemo dokraja shvatiti tom otajstvu širinu, dubinu i veličinu, potrebno je vraćati se njezinim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati i naše znanje o njoj. A euharistijska godina lijepa je prigoda da produbimo svijest o tom neizmjernom blagu što ga je Krist povjerio svojoj Crkvi. Citirao sam svetog Ivana Pavla II. kako nam za to nisu nužni, a ni potrebni neki izvanredni zahvati. Dovoljno je ne zadovoljiti se osrednjošću naše duhovnosti, pa oživiti i osmisliti nedjeljna liturgijska slavlja, te osnažiti i oplemeniti redovito euharistijsko klanjanje izvan mise. Ako to dostojno učinimo, pomoći ćemo sebi i onima s kojima živimo i skupa putujemo. Crkva, doista, vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. Zbog toga je stoljećima ljubomorno čuvala i branila ovaj predragocjeni dar. I ispovijedala kako euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni.
Pripovijeda se kako je neki talijanski pjesnik bio predviđen za audijenciju kod Pape koju je duže vremena tražio. A kad je saznao kad će to biti počeo se spremati. Otišao je brijaču i rekao neka ga obrije i ošiša jer ide na susret s papom. Po povratku u svoj dom obukao je novu košulju i novo odijelo, kao i cipele koje je za tu zgodu neki dan kupio. Na koncu uputio se dosta vremena prije određenog sata, te čekao u predvorju vatikanskih dvorana. Ne znam koliko je prikladno audijenciju kod pape uspoređivati s Misom koja je jedna vrsta audijencije kod Boga?! Sličnost, naime, postoji. I mi se iduću na misu pripremamo, ne samo s posebnim odijelom, nego i s posebnim raspoloženjem. Na pontifikalnim misama prije koncila, biskupi su se oblačili u crkvi kod oltara. A narod je pobožno pratio i molio. Istočna liturgija zadržala je svečano pjevanje u prigodi oblačenja patrijarha prije samog slavlja. Tada se, naime, vodi dijalog između đakona i pjevačkog zbora na koru. Đakon pozdravlja svaki komad odjeće što ga patrijarh stavlja na sebe, a zbor odgovara pjesmom.
Rekao sam maloprije kako se i mi idući na svetu misu pripremamo kao da idemo na audijencija na koju nas sam Bog poziva. Zato se na počeku kajemo i ispovijedamo. Kajemo za sve čime smo uvrijedili Boga, najveće i najmilije dobro. I molimo “Smiluj nam se Gospodine, jer smo sagriješili tebi”. I dodajemo molitvu neka nam pokaže milosrđe svoje, oprosti nam grijehe i dane nam svoje spasenje svoje daj nam. Time zapravo ispovijedamo kako nema spasenja bez oproštenja. I ne možemo se nadati nebu, ako nam Bog ne oprosti grijehe naše. Skrušena srca mi molimo: ‘Gospodine, koji si poslan izliječiti srca slomljena, smiluj se, izliječi nas i pomozi nam! Ti, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se! Pa mi smo ti jadni grješnici i zato dođi i pozovi nas!
Veliki glazbenici poput Beethovena, Mozarta, Schuberta, Gounoda, Verdija i drugi natjecali su se tko će bolje s glazbene strane dati značenje toj molitvi i tom vapaju. Kad slušamo to polifono izvođenje, osjećamo u glasovima duboku čežnju i vapaj ljudskog srca koje je ukomponirano u tom “Gospodine, smiluj se, Kyrie eleison!” Kao da je glazbenik osjetio našu nezahvalnu poziciju, odbačenih i prezrenih. Ali i moć molitve koja spašava. Kao da je vidio nebo gdje Bog kao svjetlo i spasenje naše stoluje. A ljudi otkupljeni krvlju njegovoga Sina stoje vani, na zemlji, pred vratima raja. Izvan su nebeske domovine, kao stranci i tuđinci, ali nisu bez nade. Stoga, neumorno mole i vapiju: Gospodine smiluj se. Biju ih velike nevolje. Ugroženi su sa svih strana. No, oni ne prestaju kucati i moliti: Smiluj nam se, Gospodine! Obrani nas i očuvaj od zla. To je, eto, smisao tog trostrukog zaziva: “Gospodine, smiluj se!”
Kad završi “Gospodine, smiluj se!” i “Slava Bogu na visini”, dolazi svečana molitva Crkve koja se zove zborna molitva. Zašto se zove zborna, kakva je struktura, početak i svršetak, te koji su dijelovi te molitve? Naime, u staro doba, početkom 4. stoljeća, nije bilo crkava, ni zvona. Kršćani su se sabirali u privatne kuće gdje se nekad moralo dugo čekati dok se svi skupe. A kad bi se skupili, biskup bi molio tu molitvu nad sabranim narodom, pa se zato i zove zborna molitva koja uglavnom ima tri dijela. Najprije se obraćamo Bogu Ocu riječima “Bože”, ili “Svemogući vječni Bože”. U drugom dijelu spominjemo se blagdana, kao napr. na Bogojavljenje velimo: “Bože, ti si po zvijezdi prethodnici objavio narodima svoga Jedinorođenca”. A onda dolazi treći dio koji uobličen u molbu koja izvire iz blagdanske misli: “I mi smo te već upoznali po vjeri, pa nas dovedi do gledanja tvoje uzvišene krasote”.
Na početku svećenik veli “Pomolimo se”, a to znači svi smo pozvani priključiti se molitvi, a ne samo stajati i gledati. A svršetak se moltve upravlja Bogu Ocu “po Isusu Kristu, koji s Bogom ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen”. Mi se, naime, obraćamo i molimo Boga. Ali, znamo da smo grješnici, pa nismo sigurni hoće li nas uslišiti? I Crkva je zajednica grješnika. No, mi znamo i vjerujemo da imamo pristup k Ocu po Onomu koji je postao naš brat; koji kao nevini Jaganjac nikada nije zgriješio. Ali, danas nas zagovara kod Oca u nebu. Zato, mi zapravo velimo Bogu Ocu da to “činimo po Kristu koji za nas moli, zastupa nas i zagovara. I zaključujemo neka to učini, ne zbog nas koji toga nismo dostojni, nego zbog njegovoga Sina koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja došao na zemlju.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije, 5. prosinca 2014.