1. Poslanica Hebrejima spominje danas da je Veliki Svećenik postao braći sličan kako bi mogao okajavati grijehe naroda. A evanđelist Marko izvješćuje nas o Isusu koji ustaje ”rano ujutro, još za mraka i povlači se na molitvu na samotno mjesto”. A onda kreće Galilejom ”propovijedati u sinagogama i liječiti ljude od raznih bolesti”. No, prije nego uputim nekoliko riječi, htio bih u ovoj prigodi obnoviti svoja obećanja dana prije 25 godina.
Tekstovi iz liturgije čitanja u kontekstu euharistijske godine i ove prigodne obljetnice daju mi povoda da se malo zadržimo na euharistiji kojoj smo postali nedostojni poslužitelji. Po euharistiji, naime, Bog je nazočan među nama. On je tu, jer «dragost mu je biti sa sinovima ljudskim». Zbog toga je euharistijski Krist središte naše vjere i svećeničkog života. Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri izgovorio je riječi: ”Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za vas”. I od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao ”zaklano i žrtvovano”, ali uvijek živo ”Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29). On stoji na žalu i čeka nas i traži ljude za velika djela. Jer, ”treba dlanove naše i srca našeg ražaren plamen”. I premda smo jadni i siromašni ljudi, on se veseli što smo spremno prepustiti svoju lađu i kormilo njemu, te s pjesmom krenuti kamo nas šalje. ”Ti i ja, krećemo skupa, loviti srca na moru života”, kako lijepo zbori ona Wojtylina pjesma ”Krist jednom stade na žalu”.
2. Obično se pojedina zvanja prosuđuju po tome koliko pridonose izgradnji društva, koliko koriste samom čovjeku i kakav ekonomski položaj osiguravaju onima koji ih vrše. A kad je u pitanju određena profesija ljude uglavnom zanima je li čovjek stručan i ispunjava li poslovne obveze. Njegov pak moralni život manje ih zanima. Tako nije sa svećeničkim pozivom! Na njega se ne može gledati mjerilima ovoga svijeta! Jer, u njemu se ostvaruje vječno svećeništvo Isusa Krista, Sina Božjega. Dok druga zvanja čovjek može vršiti dobro ako i nema vjere, u svećeničkom zvanju to je temelj. Sada razumijete ono pitanja na koje sam maloprije odgovarao. A ono vrijedi i za svećenika: Hoćeš li poklad vjere čuvati čistim i cjelovitim?! Ne samo vjeruješ li, nego hoćeš li taj poklad čuvati?! Dakle, svećeništvo ima svoje opravdanje samo iz vjere i svoj smisao samo po vjeri. Nositelj duhovnog zvanja može biti samo čovjek vjere. I narod Božji gleda nas i prihvaća uglavnom očima vjere!
Možda ponekad nismo ni svjesni velikog Otajstva koje je u našim rukama. A ono je bit života, duša i srce kršćanstva i povijesti spasenja. Euharistijska godina trebala bi nam pomoći biti toga sve više svjesni. I biti zahvalni za veliki privilegij, dar i milost koja nam je dodijeljena. Bez euharistije hramovi su ledeni i pusti. Krijeposti gube duševnu snagu i veličinu. Istina, u opasnosti smo da pretjerani aktivizam i brojni svakodnevni poslovi umanje naš idealizam i da nam svetinje nekada postanu ”stvari koje treba obaviti”. Priča neki duhovni spisatelj kako je ”svećenik organizirao procesiju s Presvetim, te brižno predvidio sve: pjevači, pjesme, ministranti, svijeće, tamjan, redoslijed u procesiji, zvonjenje i dr.. Ceremonija je započela glazbom, zvonima i orguljama kako je i planirano. Miris tamjana stvarao je ozračje svečanosti i pobožnosti. S plaštem na leđima i pod baldakinom svećenik je koracao dostojanstveno držeći u ruci svečano pozlaćenu pokaznicu. Pred završetak procesije ministrant je htio nešto kazati svećeniku. No, on ga odbijao. Ali, ministrant je bio uporan pa ga je svećenik priupitao: ”Što se dogodilo?” ”Velečasni, šapnuo je ministrant ispod glasa, zaboravili ste staviti Hostiju u pokaznicu”. Župnik je pogledao u pokaznicu i prokomentirao: ”Uvijek zaboravim neki mali detalj!”
3. Poučna je reakcija ovog svećenika, nama koji svaki dan razgovaramo s Isusom na oltaru. I dobra prigoda upitati se ”dogodi li se i nam katkada da nam Svetinja nad Svetinjama postane ”dnevni mali detalj” koji treba obaviti?! Događaj je poučan i za vjernike koji ponekad Isusu nazočnom u hostiji pristupaju kao nekoj svetoj relikviji koju se poštuje i cjeliva. A ne kao živom Bogu koji je naša hrana i poputbina. Jer, kad sam iznemogao, slab ili gladan, on me krijepi, jača i hrani. Vidi moj plač i moje trpljenje. Raširenim rukama s križa grli me i tješi: Ne boj se, ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene imat će život vječni! U tom vidu potrebno ne samo u nekim okruglim godišnjicama, nego i češće razmišljati o tom velikom milosnom daru. I upitati osjećamo li doista u duši kako je došlo spasenje duši našoj.
Za dva mjeseca napunit će se punih pet godina kako sam imenovan biskupom ove časne nadbiskupije. Uz iskrenu zahvalu Bogu za sve, zahvaljujem i vama, braćo svećenici i redovnici. Htio bih u ovoj prigodi ponoviti riječi carinika: Gospodine, budi milostiv meni nedostojnom sluzi svome. I zamoliti ga za pomoć i blagoslov. Treba mi i vaša molitvena i ljudska potpora i razumijevanje. Umoran sam od nepotrebnih i suvišnih poslova. A pred bukom svijeta i svjetovnih ponuda, željan sam duševnog odmora. Ovu misu prikazujem za vas, dragi svećenici. Uz ovu misnicu koju ste mi darovali u ovoj prigodi želim prinijeti Velikom Svećeniku i našem bratu, sve vaše nakane, molitve i želje. Sva vaša pitanje i tjeskobe. I moliti ga žarko neka dođe k nama; neka se svrati svakome od vas i donese onu radost i spasenje kako je to učinio Zakeju u domu njegovu. Sveta gozba koju dnevno slavimo kadra je to učiniti. Stoga ćemo i danas, dok smrt Gospodnju naviještamo i uskrsnuće slavimo, moliti i vapiti: Dođi Isuse pod naš krov, u našu nadbiskupiju, i u naša srca i duše. Blagoslovi nas koji radimo na terenu ove Nadbiskupije i posveti nas u ovoj Godini euharistije i posvećenog života. Amen.
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski
Zadar, Svećenička rekolekcija, 14. 01. 2015.