Bogojavljenje, Epifanija ili Vodokršće – Odgovor neba tajanstvenoj čežnji čovjeka za Bogom
1. Božićno liturgijsko vrijeme uskoro završava. Rimljani su svojevremeno na 25. Prosinca, a Egipćani 6. siječnja, obilježavali zimski solsticij te slavili Nepobjedivo Sunce koje se ‘rađa’. Kršćani su tom uhodanom slavlju dali novi sadržaj: Počeli su slaviti dan rođenja pravog sunca, Isusa Krista. Prije desetak dana proslavili smo rođendan Spasitelja ljudi, a danas obilježavamo njegovo objavljivanje svemu svijetu. I zato ga i zovemo Bogojavljenje. Današnji je blagdan poznat i kao dan blagoslova vode kojom Krist izljeva svoje milosti na sve stvoreno. Njome se škrope naši domovi, polja, tvornice i sve što služi čovjeku. Blagdan Bogojavljenja, Epifanija ili Vodokršće, na zoran način objavljuje Sina Božjega po kojemu smo spašeni i posvećeni. I postali ‘sveti puk, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta silna djela Gospodnja’ (1 Pt 2, 9).
Svetkovina Bogojavljenja uz to pokazuje kako je sve u pokretu. Naime, otkad je Bog odlučio sići na zemlju i poći ususret ljudima, i ljudi su krenuli prema njemu. Tako nalazimo skupinu pastira koji žure u Betlehem pokloniti se malom djetetu Isusu. Njihova je uloga jasno definirana: Oni vode brigu za ispašu, hranu i vodu svoga stada; bdiju i čuvaju stado od opasnosti i vremenskih neprilika. Oni se stoga budni i u iščekivanju. A onda u stavu divljenja sposobni su vidjeti i onkraj svoga privida. Prosvijetljeni anđeoskom pjesmom i hvalom oni idu u Betlehem gdje se klanjaju i iskazuju čast Novorođenom Kralju.
2. Uz pastire tu su i biblijski likovi Mudraca s istoka koje nazivamo i kraljevima. Oni stižu izdaleka nošeni čežnjom susresti novorođenoga kralja. A nose i tri znakovita dara: smirnu, zlato i tamjan. Smirna čuva tijelo od raspadanja i simbol je preoblikovanja života. Zlato je simbol prosvjetljenja. Treći dar, tamjan simbolizira miris koji nosi prema nebu naše zazive i molitve. Tamjan spaja nebesko sa zemaljskim, jer je u tajni Utjelovljenja očima naše duše sinulo novo svjetlo Božje slave. Pa dok u božićnom djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama čežnja za nebeskim dobrima.
Katekizam Katoličke Crkve veli kako je ta tajanstvena čežnja za Bogom “upisana je u čovjekovo srce” (br. 27). Jer, čovjek samo u Bogu pronalazi pravu istinu i blaženstvo, kako je to svojevremeno pisao sveti Augustin: ”Nemirno je ljudsko srce dok se u Bogu ne smiri”. Znam kako u današnjoj sekulariziranoj kulturi ova misao može zvučati kao provokacija. Mnogi naši suvremenici, naime, vele kako ne osjećaju tu čežnju, te da su oni zbog toga nevjernici ili agnostici. Ne ulazeći u razloge takvih izjava, nas zanima otkuda ta čežnja u srcu čovjeka o kojoj Katekizam zbori? ”Ljudskom srcu uvijek nešto treba”, pjevao je naš Preradović i zaključio kako i onda kad dođe do cilja ”sto mu želja iz tog srca klije”.
3. No, ne može se doći do spoznaje Boga polazeći samo od čovjekove čežnje. Čovjek, naime, ostaje misterij i trajni tražitelj Apsolutnog za kojim traga malim i nesigurnim koracima. Međutim, to iskustvo čežnje “nemirnog srca” kako je pisao sveti Augustin vrlo je značajno. Ono nam potvrđuje da je čovjek, u svojoj dubini, religiozno biće (KKC, 28). On je poput “Božjeg prosjaka” koji nosi želju da upozna svjetlo, koje obasjava svijet i pobuđuje osjećaj ljepote. Dakle, i u ovom našem dobu koje je nesklono i neosjetljivo za transcendentalnu dimenziju moguće je otpočeti hod traganja za smislom života koji pokazuje da vjera nije apsurdna i iracionalna. U tom vidu današnja trojica Mudraca ili Kraljeva s istoka nude i promiču svojevrsnu pedagogiju čežnje koja nam pomaže otkrivati radosti života i traženja onoga na koga nas zvijezde upućuju. Ta nam pedagogija čežnje pomaže ojačati djelotvorna antitijela u nama koja su od velike pomoći u borbi protiv banalizacije duhovnog svijeta u nama i oko nas. A ta banalizacija duhovnih vrjednota, priznat ćete, uzima sve više maha.
Dopustimo li toj čežnji da raste i da se ostvaruje, mi ćemo sve više težiti dobru koje možemo graditi vlastitim snagama i nećemo se dati obeshrabriti zbog napora i prepreka koje stoje na putu prema nebeskoj domovini. A kad se u toj čežnji otvori prozor prema Bogu, to je znak prisutnosti vjere i milosti Božje koja nam daje osjetiti kako smo na tome putovanju braća i suputnici s onima koji vjeruju, kao i s onima koji istražuju, provjeravaju i ispituju. Molimo, neka Novorođeni, koji je radi nas ljudi došao na zemlju, pokaže svoje lice svima koji ga iskrena srca traže.
4. Završit ću ovo razmišljanje riječima Psalma 23. koji zrači velikim pouzdanjem. A u njemu je izražena radosna sigurnost: “Gospodina je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam”. Slika pastira govori o povjerenju, prisnosti i nježnosti. Jer, pastir poznaje svoje ovce, brine se za njih i čuva ih kao dragocjeno blago. “Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju”. I mi, poput psalmiste, ako idemo za “Pastirom dobrim”, ma koliko se teškim, mukotrpnima ili dugima mogu činiti puti našega života, sigurni smo da su oni “pravi” i da su nam bliski. Zato psalmist s povjerenje veli bez straha: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni”.
Ako vidljivost smanjena, normalno je da su ovce nemirne, jer postoji opasnost da posrnu ili da se udalje i izgube. Nije isključen i strah od mogućih napadača koji se skrivaju u tami. Božja blizina međutim preobražava tamnu dolinu smrti pa ona prestaje biti opasna. Jer, putnika prati Božja zaštita na njegovu putu: “Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge”. Taj put sada dobiva novo značenje i postaje putovanje prema hramu Gospodnjem, svetom mjestu u kojem molitelj želi “trajno” prebivati. Trojicu Mudraca dovela je zvijezda do Betlehema gdje su prepoznali u djetetu Isusu onog “Dobrog Pastira” koga je Otac Nebeski poslao na zemlju da spasi i otkupi raspršeno stado. On je onaj pravi put koji nas vodi u život. On je svjetlost koja prosvjetljuje mračnu dolinu i pobjeđuje svaki naš strah. Obnovimo i mi danas svoje pouzdanje u Boga i prepustimo se u njegove ruke. Neka nas on vodi na “vrutke tihane” gdje ćemo se napajati na izvorima vode žive “koja struji u život vječni” (Iv 4, 14). Amen.
† Želimir, nadbiskup
Katedrala, 6. siječnja 2015.