1. Vjerojatno ste vidjeli ili čuli za trilogiju ‘Blaženi Alojzije Stepinac- svjedok evanđelja ljubavi’, koja ima 1872 stranice. To je kapitalno djelo hrvatske historiografije o blaženom Alojziju koje je prikupio mons. Juraj Batelja. Sabrani povijesni izvori svjedoče kako se u krajnje nepovoljnim okolnostima nadbiskup Stepinac cijelim svojim bićem i utjecajnim položajem stavio na stranu ugroženih, obespravljenih i progonjenih pojedinaca, zajednica, naroda i institucija. Upravo onako kako danas od nas traži papa Franjo. S punom sviješću o rizicima Stepinac je odabrao dosljedno, riječju i djelom zastupati vjerska i druga vrijednosna načela, posebice ljubav, pravednost i jednakost svih. O tomu najbolje govore njegove riječi koje je upućivao u raznim prigodama u tim turbulentnim godinama. Kao napr. propovijed u katedrali, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942. Dok se Europom širio nacizam koji je uvažavao samo arijevsku rasu, kard. Stepinac objašnjava kako ”svi narodi i rase potječu od Boga”. A ”rodni list svakog naroda nalazi se u knjizi Postanka” gdje Bog ”iz gliba zemaljskoga sazdaje prvoga čovjeka i udahnjuje mu životni duh” (Post 2, 7). Zbog toga ”svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka”. A svi bez razlike, ”bili pripadnici ciganske rase ili Crnci, uglađeni Europejci, omraženi Židovi ili ponosni Arijevci imadu jednako pravo da govore: Oče naš koji jesi na nebesima!” (Mt 6, 9).
”Katolička Crkva uvijek je osuđivala, a i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija”. ”Ne može se istrijebiti sa lica zemlje inteligenciju jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Zidove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još nekakva sigurnost na zemlji?” Ovo je kard. Stepnica zborio u svojoj katedrali u Zagrebu 1942. dok se Europom širio duh nacizma koji nije uvažavao nikakve druge rase osim one arijevske. Doista, jasan proročki govor kojim je izložio sebe i svoju službu.
2. Mi večeras obilježavamo obljetnicu smrti ovog odvažnog blaženog heroja kojeg su komunisti 1946. osudili na 16 godina tamnice. Izdržao je kaznu u Lepoglavi do 1951. kada je prebačen u zatočeništvo u Krašić gdje je preminuo na današnji dan 1960. s riječima predanja u ruke Božje: ‘Fiat voluntas tua’. Papa Ivan Pavao II. ga je 3. listopada 1998. proglasio blaženim u marijanskom svetištu u Mariji Bistrici. A živio je i bio nadbiskup u Zagrebu u vrlo teškom i kompleksnom povijesnom vremenu, u tri susljedne diktature. Kad je preuzeo upravu zagrebačke crkve, iz Njemačke se širio zadah nacizma i fašizma, a iz Rusije bezbožna ideologija komunizma. Žestoko se protivio i jednoj i drugoj i trećoj ideologiji braneći ljudska i narodna prava. Izložio se opasnostima i radije pošao u tamnicu i u smrt, nego prihvatiti odvajanje Katoličke Crkve od Svete Stolice. Stepinčeva hrabrost u tom teškom i mračnom razdoblju bila je izvorom nade za potlačene i ugrožene.
Što večeras reći o ovom dičnom sinu roda našega koji blista na obzorju Crkve Katoličke i hrvatske povjesnice? Što bi nama večeras u Zadru i Hrvatskoj poručio ovaj duhovni knez dvadesetog stoljeća? Vjerujem kako bi nam ponovio ove iste riječi koje je izgovorio u zagrebačkoj prvostolnici na svetkovinu Krista Kralja. Osim što je stao u obranu ugroženih naroda i rasa, on je spomenuo da je ”Crkva katolička u bližoj i u daljnjoj prošlosti imala odvažnosti podignuti svoj glas protiv zakulisnog rada internacionalne masonerije, protiv moralne degradacije, protiv zločina pobačaja… Ona bi se iznevjerila svojoj zadaći kad ne bi istom dosljednošću dizala i danas glas u obrani svih koji se žale na nepravde, bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadali”.
3. Zahvalni smo Bogu za dar blaženog Alojzija koji je bio jasan, te svakomu upućivao svoju utješnu pastirsku riječ. I očevima i majkama. Mladićima i djevojkama. Studentima i radnicima. Svećenicima i redovnicima. Kulturnim djelatnicima i političarima. Svojim nastupima, propovijedima i govorima branio je Božja prava i ljudsko dostojanstvo. Nije se plašio ni povijao pred moćnicima ovoga svijeta. Imao si osjećaj “pomazanog sluge” koji je pozvan i poslan naviješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radost, a svima proglasiti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega. “Na sve optužbe koje se ovdje protiv mene iznose odgovaram da je moja savjest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti prezir i poniženje.. i pripravan sam svaki čas i umrijeti..”
Kako bismo mogli razumjeti neslomivi stav ovog Božjeg heroja, prisjetimo se večeras potresnog pisma koje je uputio Sudu u Osjeku u prosincu 1959.: ”Osuda je bila juridičko umorstvo sa strane komunista koji poduzimaju sve da me dotuku jer za njih presporo umirem… Mogu i dalje moji istražitelji po Vašem nalogu onemogućavati moj život, ali ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršit ću je do kraja bez trunke mržnje i osvete prema bilo komu. Ali, i bez straha pred bilo kim”. U jednom drugom pismu mons. Čekadi veli kako su njegove ”bronhije sve drugo nego zdrave. Kad su liječnici zatražili od vlasti da me puste na more, odgovorili su neka podnesem molbu. Rekao sam, nikada! Volim ovdje umrijeti, negoli i za čas dati dojam da Crkva popušta i to radi kukavnog zdravlja jednog biskupa… Nanijeli su mi krvavu nepravdu i sad bih još morao moliti od njih milost i reći im da su oni u pravu, a ne Crkva, kad je dignula glas na njihove nepravde”.
4. Ovakva pisma mogao je pisati samo odabrani Kristov učenik i posebni Marijin štićenik, bez trunke mržnje i osvete prema bilo komu. Ali, i bez straha pred bilo kim. I kad se večeras pitamo što je motiviralo Ivana Pavla II da ovog Marijinog štićenika ubroji među mučenike Kristove Crkve i da to učini u svetištu Marije Bistrice u koje je Stepinac rado hodočastio, naslućujemo odgovor. Sveti Ivan Pavao II. reći će kako je u ”njegovom liku sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom XX. stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U kardinalu Stepincu blista u punini katolički odgovor: Vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvom s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom”.
Naš je blaženik ostavio osobit primjer kršćanskog svjedočanstva. Službu naviještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu. A svoju poruku vjere zapečatio je smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda; i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja. Hrvao se s moćnicima da zaštiti nemoćne. Povijest Crkve i svijeta upisat će ga u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Stoga ime Stepinac za nas je poruka: poruka Istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu i čovjeku, poruka ljubavi prema svome rodu. ”A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti”, piše na njegovom grobu u Zagrebu. Na taj grob dolaze trajno molitelji: mladi, odrasli, stari, radnici, zemljoradnici, intelektualci, svećenici, redovnici, biskupi iz domovine i svijeta. Na tom grobu uče se vjerovati, nadati, ljubiti, praštati. Uče se biti mirotvorci i mironosci. Jer, s tog groba šire se sadržajne riječi iz njegove oporuke: ”Predragi sinci, ljubite se među sobno! Vazda se bratski ljubite! I budite jedno srce i jedna duša!” Bl. Alojzije moli za nas i za hrvatski narod. Amen!
Mons. Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup
Bili Brig, 10. veljače 2015.