Blagdan sv. Stjepana prvomučenika svečano je proslavljen u petak 26. prosinca u crkvi sv. Šime u Zadru, nekad posvećenoj sv. Stjepanu, svečanim misnim slavljem koje je predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Tada je ujedno u kandidaturu za primanje svetog reda đakonata i prezbiterata uveo bogoslova Tomislava Končurata, rodom iz župe sv. Lovre u Kalima. Đakon sv. Stjepan bio je među sedam zaređenih da pomažu apostolima.
Istaknuo se revnošću i čudesima koja je Duh Sveti činio po njemu, zbog čega je na sebe navukao mržnju Židova. „Kad je rekao da su progonili proroke i ubili Mesiju, nisu mu dali da završi govor, nego su ga izveli iz grada i kamenovali. Apostolima su pomagali mladi đakoni, mladi ljudi, puni energije, smionosti i odlučnosti. Među njima, bio je uočljiv sv. Stjepan, zbog svoje revnosti i govorničke vještine. Upuštao se u žestoke raspave sa Židovima i nije štedio svoj žarki zanos koji je nosio“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je, za vrijeme dok su ga kamenovali, Stjepan tiho šaptao, ‘Vidim otvorena nebesa, vidim Sina Božjeg gdje stoji s desna Bogu’. Dok su ga kamenovali, molio je Gospodina neka tima što mu nanose smrt, oprosti i ne uzme to za grijeh. „Ponavlja se ista scena s Kalvarije, učenik slijedi svoga Učitelja. Tako je molio Isus na Kalvariji: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine’“ istaknuo je nadbiskup.
Luka bilježi kako je nedaleko bio mladić koji je stajao sa strane, nije bacio kamena na Stjepana. Ali se radovao što se događa, jer je on odlučio poći u Damask gdje je ostala još skupina kršćana, zatrijeti to sjeme, uništiti sektu, kako je govorio. Neće proći ni godina dana, Savao će postati glasnonoša istog tog Isusa iz Nazareta. „Kako je Bog otajstven. Stjepan je svojom mukom, svojom smrću, svojim mučeništvom, rodio Pavla. Dan nakon proslave vremenitog rođendana Krista, slavi se pobjedničko mučeništvo njegovog vojnika, njegovog učenika Stjepana. Na Božić se pjeva kako je naš Kralj sišao s neba, došao k nama u dolinu suza, a danas pratimo njegovog vjernog sljedbenika, vojnika Stjepana kako izlazi iz zemaljskog šatora i pobjednički ulazi u nebesa koja, kako Luka kaže, vidi otvorena“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da se na Božić pjeva i slavi Boga, koji se preko svake mjere ponizio i postao čovjekom.
„Slavimo Boga koji se ponizio, utjelovio i nama bijednima došao, a na sv. Stjepana slavimo njegovog vojnika koji se do neba uzvisio. Slaveći Božić i blagdan prvomučenika sv. Stjepana, osjećamo to kao divnu simfoniju koja spaja nebo i zemlju, simfoniju božanske i ljudske suradnje. Stjepanova smrt, kako pišu Djela apostolska, bio je potresan događaj za Crkvu. Ljudi su se razbježali, ostalo je par apostola. Doživjeli su to kao grom, smakoše tako vrsnog Isusovog učenika. U tom trenutku se razmišljalo što dalje. Hoćemo li se prepustiti da nas sudbina uništi, ili treba misliti kako ispuniti Božji naum koji je ostavio svojim apostolima, rekavši im, ‘Idite po svem svijetu’“ rekao je nadbiskup Puljić, dodavši kako je nakon potresnog događaja smrti revnog apostola, trebalo pronaći isto tako zanosnog glasonošu i vjesnika.
„Čini se da priprosti galilejski ribari carinici nisu bili dorasli tom zadatku. Previše su se ograničili na Izabrani narod. Previše su se mučili kako u sinagogama uvjeriti Židove da je Isus uskrsnuo. Treba se nešto mijenjati. Nisu znali dalje niti kako izaći iz toga. Zato je bio potreban čovjek koji će brazditi diljem svijeta te poput Stjepana prenositi snagu Božje riječi. Providnost je takvoga pronašla upravo u onom mladiću koji je sa strane stajao i uživao u mučeničkoj smrti sv. Stjepana. Poznavao je dobro Sveto Pismo, bio vrstan poznavatelj grčke kulture, za koga će Uskrsli reći da mu je izabrana posuda“ naglasio je mons. Puljić. Nakon Damašćanskih vrata i susreta s uskrslim Kristom, Pavao je promijenio svoju odluku i vratio se natrag u Jeruzalem.
„Poći će Petru da mu da mandat i da mu kaže što mu se dogodilo, da mu kaže, ‘Petre, želim ti pomoći. Želimo uskrslog Isusa navijestiti svim krajevima i cijelom svijetu’. Dok se vraćao natrag, kažu da se zaustavio na mjestu gdje je promatrao Stjepanovu smrt, kleknuo na tom mjestu jer ga je smatrao svetim mjestom i rekao: ‘Stjepane, ja koji nisam ni jednog kamena bacio na tebe, živo sam sudjelovao u tvojoj smrti. Obećajem, zamijenit ću te u životu’. U tome je privlačnost sv. Stjepana i veličina Božjeg vojnika“ rekao je nadbiskup Puljić, zaključivši da je Novorođeni s neba donio mir i slobodu: „On je Stjepanu dao snagu i moć da se osjeća sretnim što za Krista može nešto pretrpjeti. I nas želi obdariti istim darovima, pa nas obvezuje da posjedujemo njegov mir i slobodu te ljude oko sebe usrećujemo tim istim darom“.
Ines Grbić
