1. Nekoliko puta sam nazočio liturgijskim svečanostima u ovoj prvostolnici i jedanput predvodio misu za svetkovinu svete Stošije. Danas to činim u ulozi domaćina pa mi je ugodna dužnost i radost sve vas od srca pozdraviti i zahvaliti za vašu nazočnost na liturgijskom obredu svoga uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa.
Uzoriti gospodine kardinale Josipe, preuzvišeni apostolski Nuncije Mario Roberto, poštovani Predsjedniče Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupe Marine, preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, mnogopoštovani oci provincijali i sestre provincijalne poglavarice, poštovani izaslanici nadbiskupa i biskupa, braćo svećenici, redovnice i redovnici; poštovani izaslaniče Predsjednika Republike Hrvatske, gospodine Gradonačelniče, gospodine Župane, saborski zastupnici, gradonačelnici i načelnici općina, dragi bogoslovi i sjemeništarci, braćo i sestre u Kristu!
Ovaj znakoviti obred odvija se u ozračju nedjelje Dobroga Pastira, a u svećeničkoj godini koju je papa Benedikt XVI. otvorio povodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya. Ivanove riječi da je “svećeništvo ljubav Isusova srca” ušle su u Katekizam Katoličke Crkve i pokazuju koliko je arški župnik cijenio sakrament svećeništva. Toliko ga je cijenio da je govorio: “Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi…” U toj ljubavi, a u kontekstu ovog obreda, slušali smo dirljive Petrove izraze naklonosti na obali Tiberijadskog jezera gdje ga Isus pita o njegovoj ljubavi: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Ovo Isusovo pitanje trajna je konstanta našeg svećeničkog poziva, braćo biskupi i svećenici. Odjek Petrova odgovora osobito je aktualan za nas svećenike u ovoj godini koja je u znaku Kristove i svećeničke vjernosti.
Ovo pitanje posebice intenzivno osobno proživljavam, dok preuzimam službu pastira ove časne nadbiskupije. I čujem u srcu njegov odjek: Želimire, voliš li ovu nadbiskupiju, ovaj patnjom i krvlju natopljen komad zadarski zemlje Hrvatske, njezine ljude, Crkvu i povijest? I kao što su Toma, Natanael i sinovi Zebedejevi (Iv 21, 1-2) bili jako znatiželjni što će Petar Isusu odgovoriti, osjećam kako su danas sveta Stošija i drugi sveti zaštitnici ovoga grada uprli svoj pogled i uho prema ovoj propovjedaonici kako bi čuli što ću odgovoriti. Preuzimajući službu pastira ove Crkve Zadarske ponavljam u skromnosti Petrove riječi, pa javno i bez pridržaja velim, da ću svim srcem i dušom svojom voljeti zemlju i ljude u povjerenoj mi nadbiskupiji. Stoga, ponovno izražavam svoj sinovski posluh i ljubav Petrovom nasljedniku Benediktu XVI. koji me prije 40 dana imenovao nadbiskupom nakon nenadane smrti dragog brata Ivana, vrijednog i nezaboravnog pastira ove krajevne Crkve.
Preuzvišeni apostolski Nuncije! Dok ovih dana slušamo o lažnim i neutemeljenim napadima na Svetoga Oca, molim Vas, prenesite mu našu ljubav, poštovanje i molitvenu potporu. To smo mi biskupi i svećenici učinili prošlog tjedna u Zagrebu, s našeg svećeničkog hodočašća na grob blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjega oca Ante Antića. To isto činimo i s ove svečanosti iz katedrale svete Stošije u Zadru.
Svjestan sam da preuzimam nadbiskupiju s bogatom poviješću koja je imala dične pastire, od Feliksa i Donata, do Zmajevića, Pulišića, Garkovića, Oblaka i Prenđe. U sklopu svojih mogućnosti nasljedovati ću njihovu zauzetost i služiti svima kojima sam poslan. Zbog toga mi je potrebna molitva, pomoć i podrška, pa se iznova obraćam vama svećenici, redovnice i redovnici, i zauzeti vjernici laici, obitelji i mladi, stari i bolesni. S psalmistom danas ponavljam: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!“ Živo se nadam kako mi neće nedostajati vaša ljubav, poštovanje i molitvena potpora kako bih izvršio poslanje, što mi ga je u svitku životne knjige Svemogući odredio.
2. Nakon što smo čuli Petra kako svome Učitelju odgovara, te svoju ljubav i vjeru ispovijeda, pođimo malo do Efeza i Mileta čuti zanosnog apostola narodâ kako moli i propovijeda. U prvom današnjem čitanju slušali smo Pavlovo oproštajno slovo u Miletu od suradnika koje je poznavao i pozvao u službu, zaredio za đakone, prezbitere i biskupe i s njima proveo tri pune suzne i mučne godine. Sada pak njima, koji su mu bili vjerni prijatelji, mora pružiti ruku na pozdrav i lice na poljubac. U tom oproštaju, koji je pravi biser Novoga zavjeta, Pavao daje očinske savjete suradnicima i pokazuje što je cilj života.
U mislima i sjećanju ovoga trenutka pružam ruku oproštajnog pozdrava svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima dubrovačke biskupije, u koju me je Providnost poslala prije 20 godina. Dok svima zahvaljujem za suradnju, ljubav i poštovanje, sve ih „povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi ih i dati im baštinu među svima posvećenima.“ Nosit ću trajno u srcu i molitvama Grad s njegovim kamenim mirima i sve ljude tog krajnjeg Juga Lijepe Naše.
Prije samog rastanka u Miletu čuli smo kako Pavao upozorava starješine neka paze na stado koje im je povjereno. A ono nije njihovo vlasništvo, nego u najam dano. Oni nisu birali stado, nego su Duhom Svetim izabrani i poslani. To starješine ne smiju nikada zaboraviti. Pavlove upozorenje o opasnostima izvana i iznutra i danas je aktualno. Zadnjih godina, a osobito ovih posljednjih mjeseci Crkva se našla na udaru mnogih, koji ne štede ni pastire, ni stado. Napadi izvana uvijek su je činili hrabrijom i jačom. Međutim, razarana iznutra, po pojedincima koji su neodgovornim ponašanjem zasjenili ljepotu mističnoga Tijela Kristovog, Crkva mora proći kroz bolno iskustvo čišćenja. No, dok s Papom dijelimo tugu zbog žalosnog ponašanja tih pojedinaca, ne zaboravljamo vjerno i predano služenje tolikih svećenika, redovnika i redovnica, koji nesebičnim životom i nepodjeljenom ljubavlju odgovorno pasu povjereno im stado i izgaraju u radosnom navještanju Evanđelja.
Braćo svećenici, redovnici i redovnice, da bismo do kraja mogli ostati vjerni svojem zvanju i poslanju potičem vas danas, dok preuzimam službu nadglednika povjerenog mi stada Crkve zadarske: Bdijte nad sobom i čuvajte svoje ljudsko dostojanstvo! Bdijte i čuvajte svoju krsnu milost! Budite vjerni svojim svećeničkim i redovničkim obećanjima! Bdijte, molite i vjerni budite!
Kad je papa Benedikt XVI. otvorio Svećeničku godinu, dao joj je naglasak i značenje: Kristova vjernost – svećenička vjernost. Samo vjernošću, ustrajnošću, bdijenjem i molitvom, u duhu Pavlovih preporuka starješinama u Miletu, moći ćemo očuvati čistim lice Crkve, koju Krist sebi steče krvlju svojom.
3. Pavao je ne samo lijepo zborio, nego i lijepo pisao. A puno je toga napisao. Danas smo čuli kratki odlomak iz poslanice Efežanima za koju vele da je ‘pismo zrelosti Pavlove misli’, snažna homilija pashalnog slavlja o otajstvu spasenja u Kristu, a posebice o otajstvu Crkve. Pred tajnom Crkve on se osjeća uzbuđen, zanesen, govori žarom ljubavi i ushita. I sve nas potiče da živimo dostojno svoga kršćanskog poziva. U tom vidu Pavao spominje dva bitna preduvjeta: podnositi jedni druge u ljubavi i truditi se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!
Na podnošenje jedni drugih u ljubavi smo pozvani svi! Vi, dragi roditelji, koji ste svetim sakramentom ženidbe vezani u narazrješivu zajednicu ljubavi, pozvani ste danas pružati to svjedočanstvo u zajedništvu bračne ljubavi. Ljubeći se uzajamno, otvoreni novom daru života, postajete znakom Božanske ljubavi prema svima nama.
I vi, stari i bolesnici, pozvani ste u strpljivosti podnositi dane osamljenosti i trpljenja. Uprite svoj pogled u nebo i suobličujte se Kristu patniku. Ali i slavnom licu Krista Uskrsnuloga! Tako će vaše patnje postati izvorom blagoslova za Crkvu i za narod.
Za dva tjedna okupit će se ovdje veliki broj mladih. Okupit će se kako bi u zajedništvu vjere i radosti svoje srce otvorili Uskrslom Gospodinu, koji jedini ima „riječi života vječnoga“. Dok već sada izričem svoju dobrodošlicu svima, koji su odlučili pohoditi naš grad i nadbiskupiju našu, potičem sve vas, dragi mladi, s povjerenjem gledajte u život i u svoju budućnost. Ne bojte se izazova, koje svijet i život stavljaju pred vas! Ne bojte se svojih mladenačkih traženja, lutanja i padova! Uskrsli Krist je s vama, sa svima nama! On je pobijedio svijet, zlo i grijeh! Budemo li crpili svoju snagu iz životnih sokova njegovih sakramenata, možemo sigurno i bez straha koračati naprijed. Kad nam korak postane nesiguran, a cilj pred očima manje vidljiv, Uskrsli će nam se pridružiti, kao ono dvojici učenika na putu u Emaus, te svojim svjetlom biti putokaz našem životu.
Draga braćo i sestre! Po krštenju smo postali „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta sila djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnomu svjetlu svome!“ Svakom od nas dana je milost za ispunjenje životne zadaće u svijetu u kojem živimo. Budimo poput prve kršćanske zajednice jednog srca i jedne misli, pružajući svima svjedočanstvo nade koja je u nama! Ugrađujmo sebe i svoje darove u rast Crkve, Tijela Kristova! Stoga, danas svoje oči upravljamo prema Kristu – prijatelju i jedinom otkupitelju čovjeka; prema svetoj Stošiji i drugim zaštitnicima grada i nadbiskupije, moleći njihov zagovor.
A Marija, najvjernija odvjetnica naša i početak svijeta boljega, neka svojim majčinskim zagovorom prati ovo što danas započinjemo u ime Krista Gospodina. Njemu slava i čast u vijeke vjekova. Amen!
mons. Želimir Puljić
nadbiskup zadarski