1. Svetkovina Duha Svetoga i podjeljivanje svete Potvrde vodi nas na same početke Crkve koje je opisao Luka u Djelima Apostolskim. 50 dana nakon Uskrsnuća obilježavamo taj važni povijesni događaj spasenja, posvećen Duhu Svetome. Evanđelist Ivan opisuje ga s jednom gestom i jednom odredbom. Gesta se zbiva u Dvorani gdje pozdravlja uplašene učenike riječima: ‘Mir vama. Primite Duha Svetoga’. A onda im izriče nalog i odredbu poslanja: ‘Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas’ (Iv 20,21). Opisani događaj iz evanđelja ponavlja se i danas. I vi ćete, dragi krizmanici, nakon pomazanja dobiti nalog: ‘Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas’ (Iv 20,21). Normalno je stoga da se poput Petrovih slušatelja pitate: Gospodine, što nam je činiti? Što mi konkretno možemo uraditi u svojoj okolini, obitelji, školi? Jesmo li sretni zbog ovog današnjeg slavlja? Znademo li zapravo gdje su izvori prave sreće?
Slično pitanje vrijedi i za vas, dragi roditelji. Gdje su vama izvori sreće kad razgovarate sa svojom djecom? Što oni upijaju iz vaše duše i vašeg srca? Kakav im primjer međusobne ljubavi, strpljenja, pažnje, dobrote i požrtvovnosti nudite? Na što ih potičete i upozoravate? Za što ih odgajate? Od čega ih čuvate? Kakve im tiskovine kupujete i literaturu nabavljate? Reci mi s kim se družiš, gdje zalaziš, što gledaš i čitaš, pa ću ti reći kakav si, veli narodna mudrost. -Kumovi, Vi ste danas svjedoci i “žiranti” ovih krizmanika. Oni su vas izabrali pa na taj način pokazali da imaju povjerenja u vas. Oni s pravom očekuju da ih volite, pratite, ukoravate i upućujete na pravi put spasenja. Nemojte ih ostaviti same i nemojte ih razočarati svojim ponašanjem. Potičite ih na dobro i vodite ih “stazama pravim” gdje će Gospodin okrijepiti duše njihove. Ne umarajte se napominjati kako “oko Gospodnje bdije nad onima koji se njega boje” (Ps 33, 19).
2. Čitanja o silasku Duha Svetoga i Isusovoj odredbi apostolima ‘tako i ja šaljem vas’ (Iv 20,21), protuteza su onom izvješću iz knjige Postanka koja nas vodi na početke uređenja zemlje i opisuje ljude koji su gradili svoje kuće i odlučili ‘podići toranj do neba’. Tu je opisana nakana ljudi da sagrade Babilonsku kulu i učine Boga suvišnim u njihovom kraju. Iako se taj događaj davno zbio, on ima svoju poruku za nas i za naše vrijeme. I ovo naše hrvatsko društvo, kao uostalom i brojni narodi europskog kontinenta već pola stoljeća raspravlja o ‘novoj gradnji’, o društvu i novoj zajednici. O kakvoj to zajednici govore? Na kakvim je temeljima žele graditi? Od kakvog su materijala njezine opeka kojom zidari grade današnje nebodere?
Zemlja koju izgrađujemo prolazna je kategorija. Ona je naš dom i naše prolazno gnijezdo; teren i prostor u kojem s rađamo, rastemo, starimo i umiremo. No, taj ‘prostorni plan’ koji ovdje u slobodi stvaramo, mora biti ‘ekološki obilježen’ i dati prostora ne samo biljkama i drugim živim stvorenjima na zemlji. On mora predvidjeti mjesto Bogu i anđelima njegovim. Ne smijemo protjerati Onoga koji je sve to divno stvorio i po Sinu svome obnovio. I svog nam Duh ostavio koji će nas uvesti u punu istinu. A jedna od tih istina je da se u ovom prolaznom svijetu za vječnost spremamo, što slikovito ‘nebom’ nazivamo. To nije ono nebo koje su graditelji Babilonske kule htjeli sebi ‘prisvojiti’, nego prostor kamo su apostoli na dan Isusovog Uzašašća netremice gledali kamo pred njihovim očima odlazi. A dvojica anđela ih upitali: ‘Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo. Ovaj Isus će isto tako doći kao što ste ga vidjeli da sada odlazi’.
3. A da budemo sigurni i ne izgubimo se, Uskrsnuli nam je poslao obećanog Duha i odredio da ga ‘ljubimo svim srcem svojim i svim umom svojim’, te ‘njegove zapovijedi čuvamo’. Jer, samo tako ostat ćemo u njemu i primiti snagu Duha Branitelja. ‘Dođi Duše presveti, sa neba nas posjeti, zrakom svoje milosti’. ‘Bez Božanstva Tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu’. To je molitva i pjesma Crkve u kojoj je sve rečeno. A povijest je pokazala koliko je samo tame i zla među ljudima posijano, jer se Božju pomoć i svjetlo otpisivalo. Stoga je Isus na Posljednjoj večeri žarko molio za svoje učenike: ‘Oče, sačuvaj ih u svom imenu. Svijet ih mrzi jer nisu od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga’.
Ne čini li vam se, braćo i sestre, vrlo aktualnom ova Isusova molitva. Posebice u svijetu koji se pomalo udaljava od Boga i njegovih zapovijedi. Jer, dok je stoljećima ovaj stari kontinent gradio ‘opeke’ iz biblijske riznice duhovnosti i ugrađivao ih u svoj sustav i ustav, u zakone i propise, te se trudio biti u skladu s dekalogom, moralnim vrjednotama i kršćanskim zasadama, mi smo svjedoci kako zbog utjecaja ateizma i vjerske ravnodušnosti suvremeno društvo sve više je u neskladu upravo s Božjim i kršćanskim propisima i normama. Dapače, agresivnost ponovnog ateizma je toliko očita u politici i u medijima prema kršćanskom moralu i stavovima Katoličke Crkve da je o tomu suvišno trošiti riječi. Istina, nitko od suvremenih demokrata ne brani biti vjernicima; ali privatno, u prostorima kulta, u obitelji i u krugu istomišljenika; ne na ulici, tribinama, školi, radiju ili televiziji. Tamo su, naime, nepoželjne ‘njihove opeke’, pogotovu ako su obilježene kršćanskim bojama.
4. Kako onda razbuditi žeđ za «Bogom živim i pravim» u srcima ljudi gdje je ona već u sjemenu prisutna, ali prigušena? Kako takve oduševiti neka slijede Isusa, «jedinog otkupitelja čovjeka»?! Kako unositi etiku u svijet ekonomije, politike, škole, kulture i razvoja? Kako pomoći suvremenom čovjeku da se ne plaši Krista jer on jedini zna što je u srcu čovjeka? Kako ponovno uspostaviti vezu između vjere i života, vjere i kulture? Iako su pitanja vrlo razumljiva i aktualna, odgovarati na njih nije nimalo lako. A kad je bilo?! Zar je apostolima bilo lako suočiti se s razvratnošću negdašnje Atene, Korinta i Rima?! Zar je prvoj Crkvi bilo lako u poganski svijet ondašnjeg doba unositi svetost ženidbe i monogamiju?! Zar je bilo lako obraćati silnike i umirivati razbojnike?!
Valja nam, dakle, kao kršćanima i Kristovim učenicima, društvu i kulturi koji su često zatvoreni nadnaravnim stvarnostima (uronjeni u potrošački mentalitet, robovi drevnih i novih idolopoklonstava), otkrivati i tumačiti smisao otajstva vjere i kršćanstva, obnavljati liturgijska slavlja, osiguravati prostore šutnje, molitve i razmatranja. A naše obitelji valja iznova vraćati sakramentalnom životu, posebice Euharistiji i pokori, izvorima spasenja i pomirenja, slobode i nove nade. A Bog, one koji se nadaju, nikada ne napušta.
Dragi krizmanici, kumovi i roditelji naših krizmanika, braćo i sestre u Kristu: Vjerujmo u njegovu ljubav koja spašava i milosrđe koje prašta i oživljava. Uzdajmo se u snagu Duha Svetoga koji danas silazi nad ove krizmanike. I budimo sigurni u Isusove riječi da će biti s nama do konca svijeta. Uzdajmo se i vjerujemo, jer evanđelje nade ne vara! Amen.
mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski
Zadar, 8. lipnja 2014.