Dvodnevni 34. Međunarodni simpozij profesora teologije i filozofije u srijedu 7. travnja u dvorani hotela ‘Alan’ u Starigrad – Paklenici otvorio je prof. dr. Josip Oslić, dekan KBF-a u Zagrebu. Zagrebački KBF je organizator tog skupa koji je okupio 60 teologa iz Hrvatske i BiH. Od 14 katedri zagrebačkog KBF-a, prošle godine izlaganja su bila iz prvih sedam katedri, a ovogodišnji simpozij obrađuje teme iz preostalih sedam: ekumenske i pastoralne teologije, katedre za liturgiku, crkvenu povijest, kanonsko pravo, katedre religiozne pedagogije i katehetike te socijanog nauka Crkve. Prvog dana izlagali su Jure Zečević o temi “Ekumensko stanje i glavne teme ekumenske teologije danas”, Josip Baloban i Josip Šimunović ‘Kretanje crkvenosti u hrvatskom društvu u posljednjih 20 godina’, Ivica Žižić i Ante Crnčević ‘Red ili obred. Teološka problematika u raspravama o dvostrukosti ‘obreda”, Valerija Macan i Slavko Slišković ‘Stanje i glavne teme crkvene povijesti u Hrvata’. Pozdravnu riječ uputio je dr. Oslić koji je prije otvaranja simpozija u župnoj crkvi sv. Jurja u Starigradu za sudionike predvodio misno slavlje. Izrazio je uvjerenje da će simpozij kritički osvijetliti najaktualnije teme suvremene teologije. Pokazalo se vrijednim na razini katedri organizirati simpozij jer su profesori najbolje upućeni u specifičnu problematiku koja se istražuje u sklopu dotične katedre, rekao je dr. Oslić istaknuvši da bi teologija trebala kritički propitivati mjesto i poslanje Crkve u suvremenom društvu. Na tom putu treba ući u dijalog sa znanošću, kulturom i u tom dijalogu vjernicima progovoriti jezikom koji razumiju ali i autentičnošću koja Evanđelje čini privlačnim i vjerodostojnim. Premda se u postmoderni ističe interdisciplinarnost istraživanja, važno je istaknuti da teologija treba sačuvati i svoju autonomiju istraživanja usmjerenu na kritičko vrednovanje cjeline koja se odnosi na božansku objavu, ali i na razumijevanje i tumačenje čovjekova poziva i odaziva u sklopu te objave. Ta tražena autonomija daje teologiji pravo govoriti čovjeku u izvornim znakovima koji u potrošačkom društvu postaju autentični znakovi vjere po kojima suvremeni čovjek može prepoznati vjerodostojnost spasenjske poruke. Sudionike je Pismom pozdravio i imenovani zadarski nadbiskup Želimir Puljić, rekavši da teolozi sustavnom analizom i promišljanjem žele pridonijeti boljem pristupu i razumijevanju znakova vremena. “Profesori su pozvani istraživati, izgrađivati, odgajati i graditi mostove dijaloga u drugim znanostima i između Crkve i društva. U društvu, unatoč svemu, postoji interes za religijske i teološke teme. Uvijek iznova valja ukazivati i utvrđivati pravo mjesto teologije u suvremenoj kući znanosti i jasnije promisliti mogućnosti većeg angažmana teologa laika u pastoralnom djelovanju unutar crkvene zajednice” poručio je mons. Puljić.
O ekumenizmu koji pogađa opću i partikularnu Crkvu, a baviti se njime znači ostvarivati ideje II. Vatikanskog sabora, govorio je dr. Jure Zečević. Predstavio je i razvoj za naš ekumenizam značajne Srpske pravoslavne Crkve. Postoji samo jedna Crkva Kristova koja se mora ostvarivati u pluralnosti lokalnih Crkava. Tu se radi o bogatstvu različitosti koje su u skaldu i pomirene. Time jedinstvo nije narušeno. “Problem obično nastaje onda kad pojedine mjesne Crkve, iz raznih, često necrkvenih razloga i sporova (političkih, strateških, nacionalnih, ekonomskih) prekidaju međusobno zajedništvo” upozorio je Zečević dodaši da je to izobličenje kršćanskog identiteta, jer se svevremena i primarna pripadnost Kristu podređuje vremenitim i sebičnim interesima pojedinaca ili skupina, pri čemu se legitimne razlike i specifičnosti zloupotrebljavaju kao elementi otuđenja i razdvajanja, argumenti da druga Crkva nije u pravu. “Ne radi se o tome da se uspostavi sada nepostojeće jedinstvo, nego da se već postojeće jedinstvo živi i ostvaruje kroz primjerene stupnjeve međukršćanskog zajedništva te da se to jedinstvo upotpuni, usavrši do mjere da među Crkvama bude moguće i vidljivo zajedništvo oltara (euharistije i pričesti) i propovjedaonice (navještaja). Jedinstvo postoji – treba ga prepoznavati. Jedinstvo nije potpuno – treba ga upotpunjavati. Nepotpuno jedinstvo omogućuje nepotpuno zajedništvo u sakramentima, u svetome” rekao je Zečević istaknuvši: preduvjet bez kojeg puno jedinstvo neće biti ostvarivo je ‘duhovni ekumenizam’, ekumenizam duhovnog iskustva i istinskog prianjanja svih kršćana uz Krista. “Pripadnici drugih Crkava nisu odijeljena braća nego samo braća s kojom nismo u punom sakramentalnom i jurisdikcijskom jedinstvu, poručio je Zečević. Temeljno jedinstvo postoji prvenstveno zahvaljujući milosnoj povezanosti s Kristom po sakramentu krsta i po ispovijednaju temeljnih istina vjere, sadržanih npr. u Credima stare Crkve, Nicejskom, Nicejsko-carigradskom, Apostolskom. Zečević je rekao da se prema ekumenskom pitanju postavlja između krajnosti: od fobičnosti i isključivosti do relativizacije svih razlika. “Danas se ne govori da jedinstvo ne postoji, nego da temeljno jedinstvo među Crkvama postoji, ali postoje i zasjekline, uleknuća i rane koje narušavaju njegovu cjelovitost. Umjesto o raskolu i odijeljenoj braći, nepostojanju jedinstva, primjerenije je govoriti o stanju nepotpunog i nesavršenog jedinstva. Ono je najpotpunije na doktrinarnoj razini budući da istočni i zapadni kršćani prihvaćaju sve sadržaje Nicejsko-carigradskog vjerovanja, a najoskudnije je, u većini slučajeva čak nepostojeće, na jurisdikcijskom i kanonskom području odnosno području vremenitog upravljanja Crkvom” rekao je Zečević istaknuvši da je ono što kršćane povezuje veće od onog što ih razdvaja.
Prvog dana održavanja 34. Međunarodnog simpozija profesora teologije i filozofije u srijedu 7. travnja u dvorani hotela ‘Alan’ u Starigrad – Paklenici Josip Baloban i Josip Šimunović izlagali su o ‘Kretanju crkvenosti u hrvatskom društvu u posljednjih 20 godina’, a Ivica Žižić i Ante Crnčević o temi ‘Red ili obred. Teološka problematika u raspravama o dvostrukosti ‘obreda”. Baloban i Šimunović su predstavili rezultate empirijskih istraživanja: Vjera i moral u Hrvatskoj 1997, te Europsko istraživanje vrednota 1999. i 2008. g. Izlagali su o crkvenosti kao višedimenzionalnoj stvarnosti koja obuhvaća konfesionalnu pripadnost, ritualnu i dimenziju vjerskih istina, iskustvenu, moralno etičku, dimenziju biti kršćanin u društvu te dimenziju povjerenja u Crkvu. Za hrvatsko društvo u zadnjih deset godina tipično je opadanje povjerenja u sve vrste institucija. Povjerenje je na istoj razini jedino u ustanovu socijalnog osiguranja. Povjerenje u Crkvu kontinuirano pada, no svaki peti građanin ima vrlo veliko povjerenje u Crkvu, rekao je Baloban. Razlozi su izvancrkveni i unutarcrkveni. Zadnjih godina putem sredstava javnog priopćavanja Crkvu se etiketira zastarjelom koja priječi napredak. “Crkva ne koči modernitet, iako je nekad spora u njegovu praćenju, ali Crkva ne odustaje od načela prema kojem nije sve podložno tržištu” rekao je Baloban. U ritualnoj dimenziji Baloban je upozorio na proturječnost. Visoki postotak ljudi želi da im ključni trenuci života, rođenje, sklapanje braka, smrt, budu i religiozno popraćeni, no motivi traženja sakramenata su kod većine sekularno i kulturološki uvjetovani, umjesto evanđeoski i otajstveno. Proturječnost se događa i u moralnoj dimenziji: čak 80 %, misli da dijete za sretno i zdravo odrastanje treba imati oba roditelja, a isti ti ispitanici odobravaju da žena ima dijete bez stabilne veze s mužem i ocem djeteta. “Crkveno vodstvo i pripadnici Crkve ne moraju se bojati određenog smanjenja broja onih koji se izjašnjavaju pripadnicima Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Ipak, članovi Crkve se moraju zamisliti nad kontinuiranim opadanjem povjerenja u Crkvu u zadnjih 15 godina” upozorio je Baloban, zaključivši da hrvatski građani od Crkve očekuju da bude moralno-etički korektiv u društvu, a manje politički korektiv.
Crnčević je izlagao o temi koja se naslanja na novu obrednu i liturgijsku situaciju predloženu na Motu Propriem Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. iz 2007. Tema o legitimnosti dvaju obreda u pastoralnoj praksi Crkve u Hrvatskoj je malo raspravljana, a predstavlja teološki problem koji se ne rješava u području liturgijskog promišljanja nego zadire i u druga teološka područja, rekao je Crnčević. Papin Motu Propriem iz 2007. daje legitimnost i pastoralnu opravdanost vraćanja na snagu predsaborskog Misala iz 1962. g. Sveti Otac je želio očuvati i obnoviti jedinstvo Crkve, aktivnu zajednicu, koja se zbog drugih disciplinskih razloga našla izvan zajedništva KC-a, ponovno privesti u zajedništvo s njom. No poteškoće nastaju kad se povlastice kojima se želi postići ti ciljevi prošire na cijelu Crkvu odredbom da više nije riječ o povlastici koja se daje nekima nego o izvanrednom obliku slavljenja liturgije koji se treba prihvatiti i omogućiti gdje zainteresirani vjernici to zatraže, rekao je Crnčević. Govoreći o dvostrukosti obreda unutar jedne zajednice vjernika te relativizaciji obreda i forme unutar slavljenja vjere, Crnčević je rekao da različiti povijesni izričaji povijesnog Ritusa Romanusa nikad nisu poimani kao novi ritus nego kao novi ordo, novi red, novi ustroj, obredni izrijek koji izražava novi teološki, ponajprije dogmatski i ekleziološki red, novu samosvijest Crkve u određenim povijesnim razdobljima. “I kad su bile radikalne reforme unutar jednog obreda, nikad nisu bile nazivane novim obredom nego novim redom slavljenja. Zato nakon II. Vatikanskog sabora govorimo o novom redu slavljenja. Nazivanje terminom ritus onoga što pripada značenju tehničkog poimanja ordo nosi opasnost od krivog tumačenja i usmjerenja svake obnove Crkve” upozorio je Crnčević dodavši da je povijesni razvoj liturgije na Zapadu u svim reformama išao za ciljem čuvanja prepoznatljivosti rimskog obreda. “Ako se današnja obnova Crkve, koja se ogleda u obnovi liturgije, shvati kao novi obred, u opasnosti smo izgubiti zacrtani put eklezijalnog kontinuiteta i predaje. Tako se jedan povijesni red, nevažno koji, sakralizira i izdiže na razinu autentičnosti i nepromjenjivosti kršćanskog nauka, daje mu se značenje obreda, nepromjenjivosti. Kako je moguće imati istovremeno dva legitimna i teološki prihvatljiva, ali različita ordines, ako red shvaćamo kao razvojni izrijek istog obreda i jedinstveni izrijek vjere i nauka Crkve? Je li moguće govoriti o jedinstvu u istoj kršćanskoj tradiciji ako istovremno imao dva reda” upitao je Crnčević. Obredni čin se nalazi u začetku očevidnosti vjere jer je obred čin vjerovanja. “Dvojbe oko jedinstva ili dvostrukosti obreda uvelike počivaju na teološkoj tematici prvenstva obreda pred istinom vjere, tj. oslanjaju se na ključno pitanje je li liturgija drugotni i sporedni izraz vjerovanja ili je ona čin vjerovanja. Fenomenologija religija obredu pridaje utemeljujući značaj, a teološke dicipline, osim fundamentalne teologije, nisu još došle do jasne spoznaje o utemeljujućoj ulozi obreda u iskustvu očevidnosti vjere. Posljedice se uočavaju u pastoralnoj i široj praksi” rekao je Crnčević upozorivši da se obred često smatra proizvoljnim izrazom nečijih teza, želja i pastoralnih projekata. Upozorio je i na napast tumačenja obreda kroz spiritualizaciju, ne dajući prostora njegovoj doživljajnosti kao mjestu objektivnosti vjere. “Obred je Božje djelovanje spram čovjeka. Zahtjev za povratkom na staru obrednu formu pokušava se opravdati željom za spašavanje liturgijske sakralnosti i mističnosti, da se liturgijom povrati izgubljeni osjećaj za sveto. No to se ne očituje samo u zajednicama koje to izrijekom traže, nego i kod redovitih zajednica. Liturgijski formalizam koji danas dobiva predznak misticizma i estetizma najradikalniji je pokazatelj zaborava i krivog shvaćanja obredne forme” rekao je Crnčević. Sva izlaganja praćena su raspravama a sudionici Simpozija u popodnevnim satima posjetili su Nacionalni park ‘Paklenica’.
Ines Grbić