SVETKOVINA SV. JOSIPA – PROPOVIJED MONS. ŽELIMIRA PULJIĆA

P31980671. Uz blagdan svetoga Josipa slušamo čitanje iz Samuelove knjige i Matejevo izvješće o Isusovom rođenju. Samuel zauzima istaknuto mjesto u razdoblju izraelske povijesti. Rađa ga majka nerotkinja pa mu je zbog toga i ime Samuel (izmoljen od Boga). Sličan je Mojsiju jer razgovara s Bogom. Divan svećenički lik koji se ne boji stupiti pred narod da ga u ime Božje ukori. Ali on stupa i pred kralja da mu najavi Božji sud. On, dakle, sudi narodu, brani zakon i rješava spo­rove među ljudima. On je i posrednik Božjeg milosrđa, oproštenja i pomirenja. Samuel je »posrednik pomirenja« i kanal spa­senja. On je karizmatička osoba koja ostaje duhovni vođa svoga naroda. A kada Gospodin bude odbacio Šaula, Samuel će pomazati Davida za kralja, od kojeg će se devet i po stoljeća kasnije roditi Josip, muž Marijin za koga Matej veli da je bio ‘pravedan’. Samuel je, dakle, sredstvo u Jahvinim rukama.

On je bio sin Elkana i Ane koja se nikako nije mogla utješiti što je bila nerotkinja. Pisac veli kako je jednoga dana nakon objeda stupila u hram pred Jahvea. Tamo je ojađena u duši gorko i plačući molila. Svo­ju usrdnu molitvu potkrjepila je zavjetom: »Ako pogledaš na nevo­lju službenice svoje i spomeneš se mene, i ako ne zaboraviš službenice svoje te joj dadneš muško čedo, ja ću ga darovati Tebi, Jahve, za sve dane njegova života. Ana moli za sina i odmah ga se odriče. Zavjetuje ga i posvećuje Gospodinu. Majka Ana otkriva, dakle, poslanje svome djetetu: ono će biti posvećeno Bogu cijeloga života, kao svećenik i borac koji će voditi svete bitke Jahvine.

2. Tko je sveti Josip koga Crkva danas osobito časti? Što možemo naći o njemu u tekstovima svetoga Pisma? Novi zavjet ga spominje samo u dvanaest redaka, bez ijedne njegove riječi. Ali, i ta mjesta su dovoljna da pokažu odlučuju­će crte njegova života i djelovanja. Prema tim redcima on je bio pravedan muž, čovjek dobra srca koji je imao golemo pouzdanje u Boga. Bio je čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila velike žrtve. Pokazao se kao zaručnik i muž čista srca, kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsve­tije obitelji. Njegovoj slavi i čašćenju u posljednjih stotinu godina pridonijeli su dokumenti crkvenoga učiteljstva, pose­bice pape Pija IX., koji ga je 8. prosinca 1870. proglasio zaštitnikom Crkve. Krasnih misli o njemu napisali su i papa Lav XIII., Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Ivan XXIII. svojim apostolskim pismom od 19. ožujka 1961. proglasio ga je zaštitnikom Drugog Vatikanskoga sabora, a njegovo ime unio u kanon svete mise.

Tijekom povijesti bilo je puno svetaca koji su gorljivo štovali sv. Josipa, poput svete Terezije Avilske koja ga je nazivala ‘svojim ocem i gospodarom’. Kao prva žena naučiteljica Crkve ona je kod obnove karmelskoga reda od 17 ženskih samostana njih 12 po­svetila sv. Josipu. Među osobite štovatelje sv. Josi­pa ubrajaju se još i sv. Franjo Saleški, sv. Ignacije Lojolski i sv. Vinko Paulski. I naša je povijest obilježena osobitim štovanjem ovog sveca. Dubrovačka Republika je 1521. odredila neka se svetkovina svetoga Josipa slavi kao zapovjedni blagdan. Njegovom štovanju u Hrvatskoj najviše su pridonije­li isusovci. A Hrvatski Sabor izabrao je 10. lipnja 1687. svetoga Josipa za nebeskoga zaštitnika Hrvat­skoga Kraljevstva, odnosno hrvatsko­ga naroda.

P31980683. Dobro je gledom na važnost ko­ju sveti Josip zauzima u životu vjerni­ka pogledati litanijske za­zive koji su sastavljeni njemu u čast. A ima ih 25 u kojima se na­brajaju povlastice i krjeposti ovoga velikoga miljenika i Božjeg izabranika: Josipe pravedni, prečisti, jaki, poslušni i vjerni. Ogledalo strpljivosti i uzore radnika. Uresu domaćega života, potporo obitelji, ufanje bolesnih, zaštitnice umirućih i pokrovitelju svete Crkve. O Josipu, dakle, promišljamo kao o osobi koja u skro­vitosti i šutnji svoje svakodnevice pristaje biti sudionikom Božje za­misli o obnovi čovječanstva. I predstavlja se kao uzor  vjernika koji je poslušan Bogu i spreman poput Abrahama nadati se protiv nade. I krenuti tamo kamo ga Gospodin šalje: ‘Ustani, Josipe, uzmi dijete i ženu pa pođi u Egipat!’ Josip čini kako mu je Gospodin naložio. Nesiguran je u ishod putovanja. A još nesigurniji u mjesto i okruženje u dalekom Egiptu. Ali, i on je poput Abrahama siguran da ga Jahve, koji ga je pozvao, neće ostaviti sama.

Bilo bi također interesantno uz ove zazive litanija pogledati kako ga hagiografi opisuju, ili pak svratiti malo više pozornosti na slike kako ga umjetnici prikazuju. Najčešće ga se prikazuje kao radnika koji radom svojih ruku privređuje kruh svojoj obitelji. Josip je stoga uzor i zaštitnik  radnika, pa mu je posvećen još jedan dan u godini: Prvi svibnja međunarodni dan radnika. Često ga se prikazuje u kući, u domu kako s Marijom gleda u Isusa. Očima uperenim prema Spasitelju svijeta, kome je, eto, on Božjom providnošću postao skrbnikom i starateljem. U svijetu koji bježi od Boga, ili živi kao da mu Bog i Spasitelj i ne treba, ova slika Josipa koji gleda u Isusa, postaje poticajnim znakom suvremenom čovjeku i današnjim obiteljima. Simpatično je slikanje svetog Josipa kraj bolesničkog kreveta. Istina, ovaj motiv nije tako čest. Ljudi, naime, nerado misle na smrt, iako učitelji duhovnosti preporučuju da se češće misli na svršetak: ‘Memento mori!’ Sjeti se čovječe da si prah.. čuli smo na početku korizme. Sve prolazi i sve teče.. Želiš li mirne savjesti, čiste duše i bez straha poći Ocu u susret, preporuči se sv. Josipu, zaštitniku lijepe i sretne smrti.

Umjetnici, dakle, predstavljaju ovog Božjeg ugodnika kao dobra radnika i skrbnika obitelji, kao zagovornika na putu, te kao zaštitnika dobre smrti. Stoga razumijemo zašto je sveti Josip blizak, drag i suvremen svetac. Neka i nama njegov blagdan bude poticajem kako bismo bili i dobri radnici i vrijedni Božji suradnici. Otvorimo se Božjim poticajima u ovom svetom korizmenom vremenu. I pazimo jedni na druge kako bismo bili boljima i hodili putovima Božjim. Neka nas u tom hodu prati zagovor ovog Božjeg ugodnika, svetog Josipa. Amen !

 Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Obrovac/Plovanija, Zadar, 19. ožujka 2014.