Uvod: Crkva otvorenih vrata radosno svjedoči i naviješta
Zašto je Papa pisao ovu pobudnicu? On odgovara kako je osjetio živu želju pozvati sve vjernike neka nošeni misijskom radošću krenu u evangelizaciju (br. 1). To je poziv Crkvi i njezinim članovima da s novim žarom ‘iziđu iz vlastite udobnosti i pođu na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja’ (20). Obrazlažući svrhu i cilj pisanja pobudnice papa Franjo u prvom poglavlju govori o ‘misijskoj preobrazbi Crkve’. U drugom poglavlju objašnjava izazove suvremenog svijeta i iskušenja s kojima se susreću pastoralni djelatnici. U trećem piše tumači da su svi, Božji narod i kler pozvani navješćivati evanđelje, a u četvrtom obrađuje socijalnu dimenziju evangelizacije. Tu posebice ističe kako siromasi moraju imati povlašteno mjesto u pastoralu. Pobudnica završava poglavljem ‘Duhom ispunjeni evangelizatori’ u kojem Papa upućuje žarku molitvu Duhu Svetom neka ‘siđe i obnovi Crkvu, neka je protrese i potakne da odvažno iziđe iz sebe i krene svim narodima naviještati Radosnu vijest’ (261).
Pobudnica pape Franje prožeta je riječju ‘radost’ koju često zaodijeva različitim pridjevima kao ‘nova, duhovna, stvaralačka, duboka, intimna, beskrajna, vječna, eshatološka radost’. On njome najavljuje kakvu Crkvu želi. Ne želi Crkvu koja će se ograditi zidovima, već zajednicu koja će tražiti način susreta i posredovanja Radosne vijesti. U pobudnici su sadržane i brojne misli koje je izrekao u opširnom razgovoru, objavljenom u časopisu ‘Civilta Cattolica’ (rujan 2013). Naslov podsjeća na dva dokumenta Pavla VI. od prije 40 godina (1975.): ‘Gaudete in Domino’ (19. svibnja 1975.) i ‘Evangelii nuntiandi’ (8. prosinca 1975.). Ova posljednja plod rada opće sinode biskupa održane 1974. Ta je sinoda pokušala odgovoriti na pitanja: Što je s onom skrovitom snagom Radosne vijesti koja je kadra potresti ljudsku savjest i preobraziti čovjeka našeg vremena? Te koje metode valja slijediti da bi bila djelotvorna? (EN 4). Pavao VI. je napisao kako ‘živo osjeća potrebu na ta pitanja odgovoriti pošteno, ponizno i hrabro’ (EN 5). Jer, to je od goleme važnosti za Crkvu i navještaj evanđelja suvremenim ljudima. Isus je, naime, obvezao svoje učenike neka idu i navješćuju Radosnu vijest kako bi ljudi povjerovali i spasili se. U tom vidu valja gledati i na snažnu poruku i poziv pape Franje današnjim kršćanima izražen u rečenici: ‘Ne dopustimo da nam se ukrade radost evange-lizacije’ (83)
San o misijskoj preobrazbi Crkve
Zbog toga on potiče i poziva neka se ‘rekupera’ svježina evanđelja i neka se traže novi načini i putovi. Neka kršćani trče i ne sustaju, hode i ne more se (Iz 40, 31), jer Bog je očitovao beskrajnu ljubav u Kristu koga ne smijemo ‘zarobljavati u naše uske i dosadne sheme i okvire (11). U tom vidu smatra da je potrebna ‘pastoralna i misionarska obnova i preobrazba’ koje ne mogu ostaviti stvari da teku kako teku (25). Valja reformirati i crkvene strukture kako bi postale više misionarske (27), pri čemu misli i na reformu Papinstva kako bi što više ‘bilo vjerno zadaći koju mu je Krist dodijelio’ (32), pa zagovara ‘zdravu decentralizaciju (16). Ne treba se plašiti revidirati neke crkvene običaje, propise ili uredbe koje su svojevremeno bile učinkovite, ali ‘danas nemaju istu odgojnu moć oblikovanja ljudskih života’ (43). Budući da ‘svi imaju potrebu da ih dotakne utjeha i poticaj spasenjske ljubavi Boga’, papa upozorava svećenike kako ‘ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s milosrdnim Gospodinom’ (44).
Oni pak koji Boga traže ne bi smjeli naići na ‘hladnoću zatvorenih vrata’. ‘Pa ni vrata sakramenata ne bi trebala biti zatvorena zbog bilo kakvih razloga’. Euharistija napr. nije ‘nagrada za savršene, nego lijek i hrana za slabe, što nas prisiljava činiti mudro odvažne pastorale korake’. Jer, ‘često se ponašamo kao kontrolori milosti’, a ‘Crkva nije carinarnica, nego očev dom gdje ima mjesta za svakoga, s njegovim životnim tegobama’ (47). U tom vidu piše papa Franjo kako mu je draža i ‘prljava Crkva koja je izišla na ulicu, nego kad je obuzeta mišlju kako mora biti u središtu, pa završi u nekim protokolarnim uzlovima’. Ono pak što bi nas trebalo uznemiriti jest činjenica da je još puno naše braće koja su ‘izvan dometa Isusova prijateljstva’ (49).
Neki izazovi današnjeg svijeta
Papa hvali sve dobro što se čini i postiže na polju zdravstva, odgoja i komunikacije, ali upozorava i na ‘porast patologije straha i očaja’. Jer, životna radost često je ugušena, a nedostatak poštivanja i nasilje su u porastu (52). Zbog toga on smatra kako valja reći ‘ne ekonomiji novog idolopoklonstva novcu‘, kao o ‘socijalnoj nejednakosti koja rađa nasiljem’ (59). Pred problemima suvremene kulture, posebice one urbane (71-75), Papa potiče kršćane neka promatraju gradove ‘kontemplativnim očima vjere’ i neka ‘otkrivaju Boga u kućama, na ulicama i po trgovima’ (71). Izazovi modernoga svijeta tjeraju Crkvu da bude odvažna i da se ne da nadvladati ‘pastoralnim mrtvilom’ koje stvara ‘psihologiju groba’, a to onda malo po malo ‘pretvara kršćane u mumije iz muzeja’. Svima koje obuzima melankolija ili beznađe i slabljenje apostolskog žara, Papa ponavlja: ‘Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije!’ (83).
Suvremene pak ‘napasti pastoralnih djelatnika’ on opisuje s tri riječi: Individualizam, kriza identiteta i opadanje žara (78). No, najvećom opasnošću smatra ‘sivi pragmatizam crkvene svakodnevice’ gdje sve na izgled funkcionira normalno, a zapravo vjera djeluje ‘potrošeno’ (83). Zbog toga poziva i potiče kršćane neka budu ‘znakovi nade’ i neka ostvaruju, kako on veli, ‘revoluciju nježnosti i dobrote’ (88). Mnogi, naime, traže kontakte i veze s drugima preko sofisticiranih uređaja. Evanđelje i logika utjelovljenja poziva na rizik susreta licem kada se dijele boli i radosti drugih. To je ta ‘revolucija nježnosti i dobrote’. Papa Franjo (u svom stilu) govori i o onima koji se osjećaju ‘superiornima’, jer su ‘trajno vjerni svojoj katoličkoj tradiciji’ te umjesto da evangeliziraju oni druge ‘svrstavaju’, ili pak ‘hvale se kako brinu o liturgiji, nauku i ugledu Crkve, a ne interesira ih koliko je evanđelje stvarno prisutno u potrebama ljudi’ (95). To je duhovnost koju Papa naziva ‘svjetovno’ jer na sve gleda s visoka, otklanja proročki glas braće, neprestano ističe pogrješke drugih’. To je prema Papi ‘strašna iskvarenost koja je prerušena u dobro’. Neka nas Bog poštedi te crkvene svjetovnosti pod pastoralnim ili duhovnim zastavama’ (97). Takvu zagušljivu duhovnost može se liječiti ‘udisanjem čistoga zraka Duha Svetoga koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe.
Papa Franjo šalje poruku i crkvenoj zajednici neka ne padne u ralje zavisti i ljubomore: ‘Koliko je samo ratova u okrilju Božjeg naroda u raznim zajednicama’ (98). Koga se to ‘želi i može evangelizirati s takvim ponašanjem?’ (100). Posebice ističe potrebu kako valja učiniti da i laici preuzimaju odgovornost, te da ih se ‘ne drži na rubovima odlučivanja’ pred ‘pretjeranim klerikalizmom’. Zbog toga je ‘vrlo važan zadatak izobrazba vjernika laika’ (102). Papa dodaje kako bi valjalo proširiti za žene prostore djelovanja u Crkvi, posebice gdje se ‘donose važne odluke’ (103).
Čitav narod je pozvan naviještati evanđelje
Treće poglavlje ove pobudnice usredotočeno je na evangelizaciju, a ona je srž dokumenta. Budući da je evangelizacija zadaća Crkve, papa Franjo nastoji odmah objasniti dvije sastavnice koje obilježavaju Crkvu: kao narod Božji u hodu, na putu (LG 12), te kao ‘sveta Majka hijerarhija’. Crkva je, dakle, sakrament spasenja koja ‘surađuje kao oruđe božanske milosti’ (112), te kao ‘narod u hodu’ koga je Bog izabrao i sazvao u Crkvi svojoj (113). ‘Biti Crkva znači biti Božji narod, u skladu s velikim naumom Očeve ljubavi’ (114). Suočen s problemom inkulturacije evanđelja Papa podsjeća kako ‘kršćanstvo ne poznaje samo jedan model kulture’, te da lice Crkve ima ‘više kulturalnih oblika’ (116). I ‘ne može se očekivati da svi narodi u oblikovanju kršćanske vjere koriste modele kojima su se služili europski narodi u nekom određenom povijesnom razdoblju’ (118). Ističući ‘evangelizacijsku snagu pučke pobožnosti’ (122) Papa potiče teološku znanost neka ima uvijek na pameti svrhu i razloge evangelizacije i neka se ne zadovoljava ‘uredskim mentalitetom’ (133).
Dio pobudnice Papa posvećuje i homilijama za koje veli kako ne smiju biti ‘konferencije ili predavanja’, nego kratka razmišljanja koja su kadra ‘zapaliti srca’ izbjegavajući da propovjedi budu samo moraliziranje ili naukovanje. Podvlači potrebu priprave za homilije. Ako se to ne čini, veli Papa takav propovjednik ‘nije pošten i neodgovoran je’ (145). Dobra pak propovijed mora sadržavati ‘ideju vodilju, mora je pratiti osjećaj srca, te mora biti izložena i uz pomoć slike i primjera’ (157). Ona uz to mora biti intonirana s pozitivnim nabojem kako bi budila ‘zapretanu nadu’, a ne da ostavlja dojam kako smo trajni ‘taoci negativnih događaja’. Evanđeoski navještaj zapravo mora nositi pozitivna obilježja: ‘Bliskost, otvorenost dijalogu, strpljivost i srdačno prihvaćanje koje ne prijeti i ne kažnjava’’ (165).
Ispovijed vjere, socijalni angažman i mir
Govoreći zatim o suvremenom svijetu Papa se ne ustručava opisati suvremeno ekonomsko stanje kao ‘nepravedno u svojim korjenima’, a zlo je ‘kristalizirano u nepravednim društvenim strukturama’ (59). To je ‘ekonomija koja ubija’, piše Papa, jer ‘vlada zakon jačega’. Proživljavamo ‘nevidljivu tiraniju tržišta koje se divinizira’, a u njemu vladaju ‘financijske špekulacije’, ‘razgranata korupcija’ i ‘sebična fiskalizacija’ (56).
Objašnjavajući kako postoji intimna povezanost između evangelizacije i ljudskog promaknuća (178) Papa traži da se prizna pravo pastirima ‘izricati svoje mišljenje i stavove o svemu što se tiče života ljudi’ (182). ‘Nitko, dakle, ne može tražiti od nas da religiju smjestimo negdje u intimni dio duše bez ikakvog utjecaja na društveni život’. Ne može se ostati na rubovima borbe za pravednost, pisao je bl. Ivan Pavao II. Jer, ‘opredjeljenje Crkve za siromahe nije samo sociološka, nego još više teološka kategorija’, veli papa Franjo, pa traži da ‘Crkva bude siromašna i za siromahe koji nas imaju puno toga poučiti’ (198). I sve dotle dok se ‘radikalno ne riješi pitanje siromaha, neće se riješiti problemi svijeta’ (202). Papa žarko moli Gospodina neka udijeli svijetu što više političara koji će imati na srcu i u pameti život siromaha. A onda opominje kako će ‘svaka zajednica u okviru Crkve propasti, ako bude zaboravila sirotinju’ (207). Zbog toga poziva da se vodi osobita briga o onima koji su u društvu najranjiviji, a to su beskućnici, ovisnici, prognanici, nerođena djeca, stari i napušteni, selioci (210). Zbog toga apelira na poštivanje svega stvorenoga i poziva sve neka ‘brinu oko najranjivijih dijelova čovječanstva i svijeta u kojem živimo’ (216).
Četiri temeljna principa za izgradnju društva
Gledom na pitanje i temu mira Papa veli kako je ‘potrebna proročka riječ’ kad je govor o lažnom primirju koje ušutkava siromašne, dok se drugi ne žele ‘odreći svojih privilegija’ (218). Za izgradnju društva ‘mira, pravde i bratstva’ on naznačuje četiri principa (221). Prvi glasi kako je vrijeme važnije od prostora (222). To načelo omogućuje da radimo polako i ‘na duge staze’, bez opsesivne želje da se vide rezultati (223). A ono je prikladno i za evangelizaciju, jer Isus je govorio učenicima kako ‘postoje stvari koje se još ne mogu razumjeti, te da valja čekati silazak Duha Svetoga’ (Iv 16, 12-13). U drugom principu, u kojem jedinstvo prevladava nad konfliktom, Papa tumači kako se konflikte ne smije ignorirati, niti skrivati (226). Istina, neki se pred konfliktom ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, dok se drugi upuštaju pa postanu taocima konflikata. Ispravno je, veli Papa, suočiti se s konfliktom i riješiti logikom mironosnog Govora na Gori’ (227). To onda stvara ozračje ‘zajedništva u različitosti’, a ono je plod Duha koji ‘usklađuje različitosti’ (230).
Budući da postoji opasnost da ljudi ‘žive u stvarnosti u kojoj postoji samo riječ, slika i retorika’, Papa uvodi treće načelo kojim ističe kako je ‘stvarnost važnije od ideja’. A to znači kako valja izbjegavati ‘praznu retoriku, diktaturu relativizma, etičke sustave lišene dobrote, intelektualne rasprave lišene mudrosti’ (231), kako se ne bi dogodilo (što se, nažalost, često događa) da političare, a nerijetko i vjerske vođe, narod ne razumije i ne slijedi. Jer, zapali su, veli Papa, ‘u carstvo ideja pa politiku i vjeru sveli na retoriku’ (232). Tako dolazimo do četvrtog principa koji glasi da je ‘cjelina veća od sastavnih dijelova’ (234). Uz ovaj princip Papa naglašava kako je važno uskladiti ‘lokalno s globalnim’ jer ćemo u protivnom upasti u dvije krajnosti: Postati dio ‘slijepih putnika iz posljednjeg vagona’, ili pak dio ‘folklornog muzeja’ koji ponavlja uvijek iste stvari’. Cjelina je, naime, veća od dijela, ali ujedno je i nešto više od pukog zbroja dijelova’ (235). Temeljem ovih principa Papa pristupa odnosu između vjere, razuma i znanosti, potiče na ekumenizam i međureligijski dijalog, te posebice na socijalni dijalog u kontekstu vjerske slobode.
Crkva suputnica onih koji Boga traže
Pobudnica ‘Radost evanđelja’ puna je poticaja kojima papa Franjo želi pokazati put Crkvi, eda bi bila suputnica onima koji Boga traže. Riječ ‘radost’ spominje se ne samo u naslovu, nego i u testu 59 puta. Papa je napisao pobudnicu na španjolskom nakon povratka sa susreta mladih u Rio de Janeiro. Moglo bi se reći kako je ona nastavak onoga što je Pavao VI. pisao u svojoj pobudnici Evangelii nuntiandi (1975.). Prožeta je pozitivnim duhom koji se ne plaši opisati krutu realnost problema i teškoća. Osnovna misao koja se provlači kroz njezina poglavlja jest ‘reforma Crkve koja ima biti misionarska’. Papa, naime, želi ‘od birokratskog, statičnog i administrativnog načina pastoralnog rada prijeći u onaj koji je obilježen misijskom perspektivom’, a to znači ‘reforma Crkve u duhu misija i trajnog pastoralnog obraćenja’. Govor je vrlo jasan i neposredan. Ide u srce problema s kojim se susreću današnji ljudi. Papa traži da Crkve ne bude jednostavno samo nazočna, nego da obnovljenim snagama aktivno evangelizira. A evangelizacija uključuje i ‘put dijaloga’ i to na tri razine:
– s državom,
– s društvom po kulturi i znanosti,
– te s onima koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi (238).
Uz naglašenu potrebu ekumenizma s ‘kršćanima na drugi način’ i dijaloga s drugim religijama, Papa ističe zdravi pluralizam koji poštuje druge i drugačije, ali ne zagovara ‘povlačenje religija u privatnost’, a još manje u ‘zatvorene ograde crkava, sinagoga i džamija’.
Poštivanje koje se iskazuje ‘manjini agnostika i nevjernika (ateista) ne smije se svojevoljno nametati na način da se zatome uvjerenja većine vjernika ili ignorira bogatstvo različitih vjerskih tradicija’ (255). To ne bi bio doprinos ni miru i toleranciji, nego novi oblik diskriminacije i autoritarizma (ibid.).
Posljednje poglavlje nosi naslov ‘Duhom ispunjeni evangelizatori’. Tko su takvi navjestitelji? To su blagovjesnici koji se ‘bez straha otvaraju djelovanju Duha, kako bi poput apostola navješćivali čudesna Božja djela’ (259). Puni snage i smjelosti oni su kadri plivati i protiv struje. Zato Papa žarko moli neka Duh Sveti dođe ‘obnoviti, protresti i dati poticaj Crkvi da odvažno iziđe iz sebe kako bi svim ljudima navijestila radosnu vijest’ (261). U tom vidu on podsjeća na razdoblje prvih kršćana ‘punih radosti i nepokolebive hrabrosti, koji su bili neumorni u naviještanju i ustrajni u aktivnostima’ (263). Valjalo bi u tom vidu, veli Papa, učiti nešto od svetaca koji su se uspješno hrvali s izazovima i teškoćama svoga vremena. Zbog toga predlaže da se zaustavimo malo i promotrimo neke razloge koji bi nam mogli pomoći da ih nasljedujemo.
Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije
Osnovne razloge takvom stavu zauzetog evangeliziranja Papa nalazi u Isusovoj ljubav koju smo primili. Ona nas tjera da o ljubljenoj osobi zborimo, da je predstavljamo i druge s njom upoznajemo. Naše je poslanje ljubiti ne samo Isusa, nego i njegov narod (268) i svijet ‘komu smo poslani pružati razloge nade’. Ne kao ‘neprijatelji koji prstom upiru i osuđuju’ (271), nego kao Božji ljudi koji se ‘ne umaraju činiti dobro’ (Gal 6, 9). Kako bismo bili trajno svježi tu ljubav drugima prenositi, potrebno je svakog dana ‘moliti njegovu milost i tražiti da nam otvori naše hladno srce i prodrma našu mlakost i površnost’ (264). Pravi misionar, naime, ‘ne prestaje nikada biti učenikom‘ jer zna da ‘Isus kroči s njim, govori, diše i radi s njim’ (266). Ako smo u jedinstvu s Kristom, onda ‘ljubimo ono što on ljubi, te živimo i djelujemo na hvalu slave njegove milosti (Ef 1, 6). I neovisno od naših sklonosti, interesa i želja, shvaćanja i motiva, mi evangeliziramo na sve veću slavu Oca koji je na nebesima’ (267). Jer, poslanje ‘nije privjesak koji mogu skinuti’, već nešto što ‘ne mogu iščupati iz svoga bića, a da ne uništim samog sebe’. Dapače, Papa dodaje kako smo ‘opečaćeni poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tješimo liječimo i oslobađamo’ (273).
Pobudnica pape Franje, koja ima 223 stranice, raspoređene u 288 brojeva s pet poglavlja i uvodom, obilježena je radosnim stilom i brojnim poticajima. Ona je u pravom smislu riječi pobudnica; želi u nama nešto pobuditi i probuditi. U njoj papa Franjo poziva, potiče, preporučuje i predlaže. Ovih nekoliko zadnjih rečenica koje navodim, posebice iz prvog i drugog poglavlja kojima Papa završava pojedine dijelove pobudnice, mogu najbolje osvijetliti njegove nakane i poticaje: ‘Ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos!’ (80); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije’ (83); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade nada’ (86); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade zajedništvo’ (92); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade evanđelje’ (97); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi’ (101); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade misionarska snaga’ (109).
Usuđujem se dodati i završiti rečenicom: Ne dopustimo da nam pobudnica ‘Radost evanđelja’ završi na policama naših biblioteka. Uvrstimo je u naše pastoralne programe i zadatke kao ideal evangelizacije, bratske ljubavi, nade i misijskog zanosa. I neka se tako ostvaruje ono što je Gospodin započeo na našem krštenju.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 10. veljače 2014.
na blagdan bl. Alojzija Stepinca