„Svi žele cjeloviti smisao. Čini se da smo najsmisleniji kad smo sposobni ljubiti, u smislu djelotvornog, odgovornog, etičkog čina i angažmana. Tada ćemo probuditi nadu i drugima“ poručila je humanistkinja prof. dr. Iris Tičac, predavačica kolegija Etike na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru i na Teologiji u Rijeci, na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru u srijedu 18. prosinca. Kada čovjek nešto spozna, postoji zahtjev da prijeđe na činjenje istine; da s antropologijske slike čovjeka prijeđe na čovjeka kao djelatno, ćudoredno biće, koje je sposobno za solidarnost, angažirati se, sudjelovati u čovječnosti drugoga, rekla je Tićac, istaknuvši da postoje različiti morali, jer čovjek pripada različitim kulturama, vremenima, društvima. „Ali ne znači da je moral i etičan. Treba razlikovati etiku i moral. Važna je utemeljenost moralnih normi, je li nešto zaista dobro. To treba biti argumentirano. Može se reći, ‘To je dobro jer je odobreno od društva’. No, to je pogrešno, jer nije sve što odobrava društvo i etički dobro. I totalitaristički sustavi su mislili da imaju neko dobro, pa nije bilo tako. Dolaze trenuci u životu čovjeka, kad će, ako je dosljedan barem na logičkoj razini, priznati da nešto vrijedi univerzalno“ istaknula je Tićac, naglasivši da zalaganje za nešto ne treba biti usmjereno protiv nečega.
„Valjda čovjek ima dovoljno snage, umnosti, razboritosti, da za ono što mu je vrijedno, nađe argument. Ne moram nešto uzvisiti, na način da drugoga ponizim. Referendum je oblik onoga na što Karol Wojtila poziva kad kaže da je sudjelovanje vlastitost osobe, da čovjek i u zajedničkom djelovanju i življenju s drugima mora dati svoj personalisitčki biljeg. Uvijek treba braniti čovjeka da govori i brani ono što smatra vrijednim. Kako ću se zauzeti za dostojanstvo ljudske osobe, ako se ne zalažem i ne vidim istinu o dostojanstvu svake osobe. Moram imati jasni princip, da nešto priznajem kao istinu o čovjeku. Ako toga nema, neću drugoga tolerirati ako mi se pruži prilika, ili mi to iz pragmatičnih razloga odgovara. Neću voditi računa o njegovom dostojanstvu i povrijedit ću ga. Biti osobom poziva ne poniziti drugoga, i kad govori ono što mi se ne sviđa“ rekla je Tićac.
Upozorila je da se izvitoperilo izvorno značenje pojma politike. Politika nije bila svedena samo na upravljanje, proceduru, igru moći; polis je značio sudjelovanje, da zajednica bude nutarnje smislena, da čovjek čini za što je kompetentan. „Da ne prepustimo važna i temeljna pitanja samo izglasavanju u parlamentu. Kad netko poziva ‘Postignimo oko toga konsenzus’ – oko čega? Ljudi mogu postići konsenzus oko gluposti. Konsenzus se postizao i oko zabluda. Trebamo vidjeti što nam je vrijedno, pa ćemo onda ustrajati u dijalogu oko konsenzusa, oko toga što je vrijedno“ istaknula je Tićac, poručivši da čovjek treba biti svrha, ne sredstvo, premda se u odnosima pokušava drugoga svesti na sredstvo svog probitka do karijere, zgrtanja bogatstva. „To nažalost rezultira uvjerenjem da je poštenje neisplativo ili da čovjek ne može uspjeti na pošten način“ istaknula je Tićac, dodavši da razni -izmi znače osiromašenje, redukciju. „Individualizam zatvara osobu, čini je da brine samo za svoje interese. Onemogućuje čovjekovo sudjelovanje u zajednici – individualizam je izokrenuti totalitarizam. Jer i jedan i drugi su antipersonalistički, protiv individualiteta u smislu razvijanja osobe. Čovjek je pozvan čuvati svoj individualitet i štititi ga, a ne upasti u individualizam. Individualitet je posebnost, jedinstvenost. Čovjek je društveno, biće zajedništva. Tek osobe individualiteti mogu graditi zajedništvo. Totalitarizam niječe osobu kad joj ne dopušta pravo na vlastito mišljenje. Nema vlastitog mišljenja bez individulaiteta; moramo misliti kako svi misle – znači, ne misliti“ upozorila je Tićac.
Istaknula je značaj kvalitativnog dostojanstva koje čovjek zadobiva onim kakav je, je li plemenit, hrabar. „Čovjek je osoba, ali osobnošću postajemo, aktualizirajući se moralnim i činima ljubavi, solidarnosti. I totalitarizam i individualizam niječu individualitet tj. onemogućuju osobi da raste do osobnosti – jer ne može sudjelovati u zajedništvu, ne može odgovorno oblikovati zajednicu“ rekla je Tićac. Važno je da u svakoj vrsti zajedništva gdje djelujemo ne izgubimo sebe; moramo imati mogućnost i zajedničkom djelovanju dati osobni biljeg. „To je personalističko opće dobro, u kojem se stvaraju uvjeti gdje svaki čovjek može personalnim djelovanjem obogatiti zajednicu. Ako vidi da zajednica na pogrešan način shvaća zajedničko dobro, ima pravo prosvjedovati, jer proturječje nije znak nesolidarnosti, nego je vezano s tim. To je govorio i Wojtila. Zato je govorio da je dijalog težak, jer on nije nešto pragmatično, ‘Hajdemo stišati razlike’, nego dijalog uvijek uključuje napetost“ rekla je Tićac. Napetost se javlja i između naravnog i pozitivnog prava, jer pozitivno pravo bi trebalo slijediti iz naravnog prava. „Prava koja proizlaze iz dostojanstva su naravna prava. Teško je naravno pravo prereći u pozitivno pravo. Postoji razlika etičkog i juridičkog reda. Po juridičkom redu, nekad vas mogu osuditi i osloboditi, a da to nije baš i moralno“ rekla je Tićac.
Zaključno, na susretu koji je moderirala Ines Grbić, poručila je kako neće samo ekonomija riješiti probleme. „Ističemo da je netko siromašan, osamljen, bolestan. Gledajmo osobu koju je pogodilo sve to. Kad su neki odlazili u siromašne krajeve, mislili su da idu s nekom porukom, oni će drugome nešto dati. A rekli su, ‘Mi smo više primili. Vidjeli smo radost, zahvalnost’. Zahvalnost za koji dar – za dar pozornosti. To je personalistički, wojtilijanski, ljudski pogled. Nije siromaštvo samo u odsustvu materijalnih dobara. Siromaštvo je kad si sam, a nemaš kome reći da si sam. Kada ljudi mimo tebe prolaze, a ne vide te kao osobu. Biti blizu. Ne izbjegavati, kako to činimo prigodno, u božićnim danima kad smo svi tome skloni“ istaknula je Tićac, poželjevši da pružimo utemeljenu nadu kako je ova stvarnost ipak dobra: „Nećemo nikad posve iskorijeniti siromaštvo, nepravdu. Ali ima smisla. Ima smisla svako naše zalaganje u obitelji, na poslu, studiju. Ima smisla respektirati, ne prolaziti mimo, i svakom čovjeku na putu, tragatelju istine, dati razloge nade“.
Ines Grbić
