DUŠNI DAN U KATEDRALI SV. STOŠIJE – PROPOVIJED MONS. ŽELIMIRA PULJIĆA

1. Nakon što smo proslavili svetkovinu Svih svetih, Crkva nas danas poziva spomenuti se svih vjernih mrtvih, upraviti svoj pogled prema tolikim licima koja su nas prethodila i koja su završili zemaljski put. Ovih dana odlazimo na groblje i molimo za drage osobe koje su nas ostavile. Našim pohodom želimo još jednom izraziti  ljubav i blizinu i sjetiti se onog članka Vjerovanja koji zbori o općinstvu svetih i uskoj vezi koja postoji između nas koji kročimo ovom zemljom i brojne braće i sestara koji su već prispjeli u vječnost. Oduvijek se čovjek brinuo za svoje pokojnike i nastojao im pružiti neku vrstu drugog života pažnjom, brigom i ljubavlju. Na taj način želi se sačuvati njihovo životno iskustvo, a na njihovim grobovima naviru draga i nezaboravna sjećanja. Pa usprkos tomu što je često smrt postala tabu tema koju se nastoji otkloniti, ona se tiče svakog od nas. Tiče se čovjeka svih vremena i svih prostora. Pred misterijem umiranja nesvjesno tražimo nešto što će nam probuditi nadu. Svi očekuju znak koji će donijeti utjehu i otvoriti obzorja prihvatljive budućnosti. I dok obilazimo grobove naših pokojnika i čitamo njihove natpise, mi zapravo hodimo stazom smrti koja je put nade obilježen znakom vječnosti.

Ako je naš hod obilježen znakom vječnosti, zašto onda osjećamo strah pred otajstvom smrti? Kako to da se određeni dio ljudi nije pomirio s mišlju kako izvan smrti ništa ne postoji? Nije lako na to odgovoriti jer gledanja različiti, a odgovori brojni. Moglo bi se uopćeno reći da se plašimo smrti jer nas muči putovanja prema nečem što ne poznajemo, prema ciljevima koji su nepoznati. Zbog toga nam je teško prihvatiti da sve ono lijepo i veliko, što smo učinili tijekom života, iznenada nestaje u bezdanu ništavila. Plašimo se smrti jer znamo da postoji neki sud o našim djelima, postoji netko tko će procijeniti kako smo proveli svoj život, posebice gledom na one sjene koje uvijek vješto znamo prekriti ili ih ukloniti iz svoje svijesti. U stanovitom smislu moglo bi se reći kako naše geste pažnje i ljubavi kojima obasipamo drage pokojnike predstavljaju naš neartikulirani način njihove  zaštite s uvjerenjem da to neće ostati bez učinka na njihovom sudu.

2. Braćo i sestre u Kristu! Svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih mrtvih podsjećaju nas kako dok putujemo ovom zemljom hodamo stazom smrti. Blago nama ako vjerujemo i prihvaćamo kako je naš ovozemaljski put nade obilježen znakom vječnosti. Jer, samo onaj tko prihvaća i priznaje veliku nadu i u smrti, taj može živjeti životom usidrenim u nadi. Ako se, naime, ograniči čovjeka isključivo na horizontalnu dimenziju života, samo na ono što se može empirijski zapaziti, život će izgubiti svoj duboki smisao. Ljudima je potrebna vječnost. Svaka druga nada kratkog je vijeka i previše je ograničena. Čovjeka se, naime, može shvatiti i objasniti samo ako postoji neki Tvorac koji nadilazi izoliranost i smrt, prostor i vrijeme. Njega se može shvatiti i objasniti, samo ako Bog postoji. Jer, Bog je činom stvaranja istupio ‘iz dalekih prostranstava’, stvorio svijet i približio se čovjeku. Ušao je u život i povijest ljudi te objavio da je on “uskrsnuće i život, pa ako tko i umre, živjet će. Jer, tko god živi i vjeruje u njega neće umrijeti nikada” (usp. Iv 11, 25-26).

To su vrlo konkretne i utješne riječi koje nam bûde nadu u život ‘s druge bande’. Ako k tomu dodamo riječi koje je Isus s križa uputio desnom razbojniku, “zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23, 43), osjećamo kako je Gospodin doista blizu, te kako je zagrobni život stvarnost koja obećava. To su posebice iskusila ona dvojica učenika na putu za Emaus, kada su prepoznali Isusa, te bez oklijevanja vratili se u Jeruzalem da navijeste njegovo uskrsnuće (usp. Lk 24, 13-35). Osobito su u ovom smislu aktualne Isusove riječi njegovim učenicima da se “ne uznemiruje srce njihovo, jer u domu Oca njegova ima mnogo stanova, kamo je on najavio poći i pripraviti im mjesto” (Iv 14, 1-2). Sve nam to pokazuje kako je Bog doista postao dostupan i blizak čovjeku. Ta toliko je ljubio čovjeka i svijet, veli evanđelist Ivan, da je “dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16).

3. Krist koji je prošao ponor smrti uskrsnuo je i otvorio i nama vrata vječnosti. On je Dobri Pastir čijem se vodstvu možemo povjeriti bez imalo straha, jer dobro poznaje taj put. Svake pak nedjelje kada molimo Vjerovanje, iznova potvrđujemo tu istinu. A pohodom grobljima, gdje očitujemo našu naklonost i ljubav pokojnicima, prigoda je odvažno i snažno obnoviti našu vjeru u vječni život. Uzdignuti pak križevi na grobovima naših pokojnika govore da su oni živjeli za takvu vječnost. A svoj ovozemni život istrošili su u nadi, vjeri i ljubavi.

Okrenuti čelom prema nebu preko križa na grobu s apostolom Pavlom oni nam poručuju: Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njima (usp. 1 Sol 4, 13). Znam dobro, moj Izbavitelj živi! Zahvalni Bogu za tu veliku milost vjere kojom ćemo ‘kad se probudimo Boga gledati’, učvršćujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici; pa s Augustinom ponavljajmo: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine’. I priključimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih koje pada nice pred prijestoljem Svevišnjega pjevajući: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!’ (Otkr 7,9)

 Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

 Zadar, subota, 2. studenoga 2013.