1. Mir je tema današnjih čitanja. Riječ je o miru koji nastaju u srcu čovjeka. Odatle se mir širi na naše bližnje u obitelji, u okruženju u kojem živimo. Mir je praštanje, borba protiv sebičnosti, poštivanje drugoga. Takav nam je mir Isus zaslužio žrtvom svoga života na križu. A nas je pozvao da takav mir u sebi nosimo i poslao da ga drugima donosimo.
Iz dana u dan na stranicama novina, sa svih radio i tv-odašiljača pjeva se pjesma miru i o miru. A tamo nikada mira u svijetu. Ujedinjeni narodi, konferencije, sastanci; rasprave, govori, prijedlozi političara i ministara, male i velike, svrstane i nesvrstane zemlje. Svi trube o miru da ti uši zagluše. A svijet je na jednoj strani tamnica, a na drugoj klaonica. Kakav je to mir gdje se umire od straha da nas svaki čas ne pokopa svojim bombama neki luđak s kraja svijeta. Tamo gdje se priča o slobodi, a živi u ropstvu, nema i ne može biti mira. „Mir je djelo pravde” i stvarne slobode; na prvom mjestu slobode od zla, slobode od grijeha.
„Ako želiš mir, spremaj se za rat”, govorili su stari Rimljani, osvajači svijeta. Slično misle i suvremeni osvajači: Mir se nosi na krilima zrakoplova; nose ga rakete, tenkovi, bombe. Krist govori drugo i drukčije: mir se nosi u srcu. Čitamo u Evanđelju kako šalje 72 učenika neka ponude svijetu poruku mira, veselu vijest o novom životu, novom društvu, o kraljevstvu Božjem. Mir ne raste u opakom srcu. U izopačenom srcu, naime, ne može biti mira. Nema mira svijetu bez Boga. Potrebne su tamnice, vješala, policajci i suci da se osigura kakav-takav mir. „Ne bi bilo ratova na bojnim poljima da nije bilo ratova u srcima ljudi”, propovijedao je poznati Fulton Sheen.
2. Prije mjesec dana obilježili smo 10. Obljetnicu pohoda bl. Ivana Pavla II. Zadru. A kad se on 22. listopada 1978. pojavio na balkonu uputiti prvi blagoslov “Urbi et Orbi”, molećivim je i odlučnim glasom uputio vapaj cijelom svijetu: “Otvorite vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj moći! Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se ne plaše Krista, jer on jedini zna što je u srcu čovjeka!” I od tog nezaboravnog dana nije se umarao kucati na vrata državnika, poticati srca vjernika, oduševljavati mlade i stare da izgrađuju “civilizaciju ljubavi”. Pred suvremenim problemima i moralnim stramputicama, ustrajno je govorio o vrijednosti čovjeka i o neotuđivom dostojanstvu ljudskog života. Osuđivao je čedomorstvo i eutanaziju kao strašne zločine suvremenog svijeta. Zabrinut zbog činjenice što “stari kontinent, Europa, protjeruje Boga”, on je ponavljao: Ako zemlja ostane “bez Boga”, takav će svijet “biti nužno protiv čovjeka”. Zato se ne smiju Bogu zatvarati vrata škola, domova i sustava. Puno je putovao i govorio, te ostavljao dojam “Božjeg generala” komu je bilo suđeno hrvati se sa zlom i njegovim zasjedama. Posebice su ga zabrinjavali toliki ratovi koji su harali svijetom. Nikada ne smijemo zaboraviti njegovu aktivnu umiješanost za pobjedu mira u Hrvatskoj i BiH. Nije se umarao poticati i tražiti od moćnika ‘neka zaustave ruku koja ubija’. Svima je, dakle, htio pomoći i svima mir izmoliti.
Kad se prvi put oglasio za Međunarodni dan mira, za Novu godinu 1978. napisao je kako “iz ruku svog poštovanog Predšasnika, Pavla VI. preuzima štap hodočasnika mira”, te zaključio kako je “na putu uz nas s Evanđeljem mira!” Kao pravi vizionar i stvaratelj mira, on nas je 27 godina pozivao da “imamo viziju mira”, da “govorimo jezikom mira”, bez ironije i nesmiljenih predrasuda, te da “činimo mirotvorne geste mira” u obitelji, na radnom mjestu, u politici i u tvornici. Osobito ga je zabrinjavala činjenica što je “grijeh stekao pravo građanstva, a otpisivanje Boga ušlo je u programe ljudskih umovanja”. Bio je vrlo kritičan i apostolski zagrijan za navještaj istine, neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. Treće tisućljeće ne smije započeti “sramotom našeg stoljeća”, kako on naziva ateizam (bezboštvo) svih boja i rastvora. Zato je neumorno propovijedao o Bogu koji ne prolazi i koji je darovatelj mira i života.
3. Braćo i sestre, mir nije nešto izvan nas: ne raste na poljima, ne kupuje se na tržnicama. . . Mir je u srcu punom Boga, u ljudima dobre volje. Kako ćemo donijeti mir svijetu, ako nam je nemir u srcu, ako smo u ratu s Bogom, izvorom i zaštitnikom mira. Neka nam jednom bude jasno: dok god je čovjek u ratu s Bogom, nema mira ni s kim, ni sa samim sobom. – Piše u nekom tjedniku kako se spremala velika ekspedicija na istraživalački pohod. Organizator je tražio hrabre suradnike koji bi se odvažili poći s njime. U krugu svojih rođaka, prijatelja i znanaca nije ih našao dovoljno, pa je dao oglas i u novine. Napisao je ovako: “Za veliku ekspediciju tražim deset hrabrih i jakih ljudi. Plaću ne nudim, nego težak rad i mnogo odricanja. Moguće je da cijeli pothvat propadne i da se nitko ne vrati živ. Zainteresirani neka se jave na adresu ….” Svatko bi pomislio: “Pa tko je lud upuštati se u takvu avanturu i to bez ikakve nagrade?” A znate li koliko ili se javilo: Ravno stotinu. Deset puta više nego što ih je bilo potrebno! Ima nešto pustolovno u čovjeku: Želi vidjeti i doživjeti ono što još nije doživio. A da zadovolji tu svoju radoznalost spreman je mnogo uložiti, ponekad čak i vlastiti život riskirati.
Nešto se slično dogodilo i Isusu. Okupljao je stotine i tisuće ljudi. A što im je obećavao? Nije im obećavao ni novac, ni sigurno plaću, ni bogatstvo. Ni časti i ugled, niti bezbrižan život. Nudio im je samo napor, odricanje, opasnost da ih ne prime, čak da ih zamrze i ubiju. To im je sasvim otvoreno govorio. A ipak, ljudi nisu odustajali, nego su se i dalje okupljali oko njega i slijedili ga. Osim Dvanaestoricu koje je izabrao, danas smo čuli u Evanđelju kako je još sedamdesetdvojicu poslao pred sobom u mnoga sela i gradove neka budu glasnici i neka najave njegov dolazak. Tumači Svetoga pisma upozoravaju kako broj 72 učenika ima svoje značenje. Naime, u desetog poglavlja Knjige postanka spominju se 72 naroda koji žive na zemlji. U tom vidu i ovo slanje sedamdesetdvojice učenika ima svoju poruku: Spasenje i mir koji Isus donosi i nudi namijenjeno je svim narodima na zemlji. Nitko nije isključen. A šalje ih po dvojicu. Zašto? Zato da svjedoče za Isusa. A znamo kako svjedočanstvo ima valjanost samo ako su dva svjedoka zajedno.
4. Kao kršćani pozvani smo donositi mir u nemirni svijet, u obitelji i okruženja gdje živimo. Previše je, naime, oko nas napetosti, nervoze, svađe, sukoba i agresivnosti. Zbog toga nas Isus treba. Treba naše ruke, naše srce i noge kako bi nas poslao da budemo nositelji mira, da budemo Kristovi mironosci. Ne zaboravljajmo da se pomirenjem odgaja za mir i da je promaknuće ljudskih prava i vjerske sloboda put koji vodi k miru. Zato, ako želiš činiti pravdu i mir, brani život i istinu o ljudskom životu. Istina je snaga mira koja zavisi i od tebe. Govori istinu i čini istinu. Ne daj prostora lažima i klevetama. Ako pak želiš nositi mir, pomaži siromasima i patnicima, jer na njihovom licu odsjeva lik Krista Patnika. Imaj na umu da se u obitelji rađa ljubav i mir za kojim čezne čitavo čovječanstvo. Nema mira bez ljubavi i praštanja, a u poštivanju ljudskih prava tajna je pravog mira. No, nikako ne zaboravljaj da je mir Božji dar. Za njega se treba Bogu moliti i sklopljenim ruka i žarkim vapajima ga isprositi.
Završimo zato s molitvom sv, Franje: Bože moj, dopusti mi mira Tvog da budem glas. Pa, tamo gdje ima mržnje, sumnje i očaja daj da nosim ljubav, vjeru i nadu. A tamo pak gdje vlada žalost i tama daj da radost i svjetlo budem ja, aleluja. Amen. Hvaljen Isus i Marija!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup