1. Znakovito je i simbolično što su se ovogodišnji kandidati za svećeničko ređenje pripremali za ovaj sveti događaj tijekom Godine vjere koju je 11. listopada prošle godine otvorio papa u miru Benedikt XVI., a bila je proglašena povodom 50. obljetnice početka rada Drugog Vatikanskog sabora koji je osobitu brigu posvetio Crkvi, svećenicima i Bogu posvećenim osobama. Oni će, naime, iznijeti onu obnovu radi koje je koncil i sazvan (Pavao VI). A ova Godina vjere osobita je prigoda, kako je to i poželio papa u miru Benedikt XVI. da svećenici ‘radosno obnove svoju duhovnost i identitet, te prodube i ojačaju svećeničko bratstvo’, kako bi postali svjesni velikog milosnog dara koji zaređena služba predstavlja za Crkvu i svijet.
Svećenik, naime, djeluje ‘in persona Christi Capitis’, u ime Krista koji je kamen zaglavni. On nikada ne predlaže sebe, svoju misao i vlastiti nauk. Ne, on samo otkriva ljudima Očevo lice i put koji vodi Kristu. On ne naviješta ‘riječi’, nego utjelovljenu Riječ, kojoj služiti znači zaboraviti na sebe. Sve dotle da mogne s Pavlom reći: ‘živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni’. Svećenik nije ‘gospodar’, već sluga Riječi. On nije Riječ, već ‘glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ (Mk 1, 3). Zbog toga je razumljivo što crkveni dokumenti traže strogu selekciju za one koje se postavlja u ‘službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja Božjim narodom’. Rediti se može samo one koji imaju cjelovitu vjeru, vođeni su ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina. Zašto tako stroga selekcija? Jer, kao ‘alter Christus’, svećenik je u službi ljudima, poslužitelj njihova spasenja, sreće i istinskog oslobođenja. Zato je Crkva zahvalna Bogu za neprocjenjivi dar svećenika u korist svijeta i čovječanstva.
2. Kad je prije četiri godine papa u miru, Benedikt XVI. proglasio Svećeničku godinu, htio odati priznanje svećenicima za njihov apostolski rad, samozatajno služenje, ljubav i za vjernost Kristu koji ih je po imenu pozvao, odabrao i poslao. Zbog toga je i moto godine glasio: Kristova vjernost, svećenikova vjernost. Istina, zadnjih godina, posebice tijekom Svećeničke godine, mediji su posvetili puno prostora slučajevima zbog kojih je Crkva strašno trpjela jer su neki njezini ‘službenici bili nevjerni i na sablazan svijeta’ (Benedikt XVI.). Usprkos tim senzacionalističkim napisima Papa se nije dao zbuniti, nego nam je ponudio uzor velikodušnog pastira u liku svetog Ivana Marije Vianneya koji je jednakim duhovnim poletom slavio svetu misu na oltaru i slušao pokornike u ispovjedaonici. Narod je u njemu uočio ono što bi se uvijek moralo prepoznavati kod svakog svećenika: A to je glas Dobrog Pastira. On je često ponavljao kako ‘treba žaliti kad svećenik misu rutinski slavi’, ili pak ‘kada je bez duhovnog života’. A o uzvišenosti svećeničke službe govorio je: ‘Kad bi svećenik shvatio koliko je velik, umro bi; ne od straha, nego od ljubavi. Jer, svećeništvo je ljubav Isusova srca’.
Dragi ređenici Damire i Marine! Radujem se ovom milosnom danu. Radujem se s vama i s vašima u ovom vašem svečanom trenutku. I Bogu zahvaljujem što ću na vas položiti ruke da budete vjerni navjestitelji njegove istine koja spašava. Molit ću da budete ustrajni Kristov glas u svijetu koji ‘bježi od Boga’, te da svima govorite i svjedočite ono što ste sami vidjeli i doživjeli u susretu s njime. Vama je, naime, kao i proroku Jeremiji nekoć došla riječ Gospodnja: ‘Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i za proroka svih naroda postavih te’ (Jer 1, 4-5). Zahvaljujući upravo tom Božjem odabranju vi ćete ovim svetim obredom postati navjestitelji Radosne vijesti, djelitelji svetih tajna i odgojitelji Božjeg naroda Crkve zadarske.
3. Svećenik ‘nije samo netko tko obavlja službu kao što to rade drugi u društvu. Ne, on radi nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovara riječi odrješenja od grijeha; nad darovima kruha i vina upućuje riječi zahvale, te činom pretvorbe uprisutnjuje Krista Uskrsnuloga. Zbog toga svećeništvo nije obična služba, nego sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Ova Božja smjelost, kojom sebe povjerava ljudskim bićima, te usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima da djelujemo u njegovo ime –ta je Božja smjelost koja se izriče u svećeništvu doista velika. (Benedikt XVI., Homilija na završetku Svećeničke godine). Tu veličinu i otajstvo zvanja posebice ćete osjećati kada nakon pretvorbe budete objavljivali vjernicima kako se na oltaru po vašim riječima ‘događa tajna vjere’.
I vaše svećeništvo je poput euharistije ‘tajna vjere’. I vi ćete snagom Božjeg Duha primiti neizbrisivi biljeg ređenja i postati svećenici da prinosite euharistijsku žrtvu. Nema euharistije bez svećenika, kao što nema svećenika bez euharistije. Zbog toga je između svećeničkog reda i euharistije osobita povezanost. Oba su sakramenta rođeni skupa u Božjem Srcu na Posljednjoj večeri. Svjesna činjenice kako je zvanje Božji dar i govor koji zahtjeva velikodušan odgovor, Crkva se ne umara pozivati vjernike neka se mole i čine sve kako bi bilo dovoljno svećeničkih zvanja. Vi ste, dragi ređenici, bili po imenu pozvani one svete večeri u Jeruzalemu, te u Isusovoj zamisli i u Srcu njegovu bili ‘predodređeni’ hraniti narod kruhom Života. Marine i Damire, ovim svetim činom i obredom vi se uključujete u božanski plan spašavanja svijeta. Budite stoga vjerni Kristovi učenici i njegovi vrli suradnici i pomoćnici.
4. Kad sam vam kod đakonskog ređenja, na svetkovinu Krista Kralja prošle godine, predavao evanđelje, rekao sam: ‘Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što čitaš, učiti što vjeruješ, te živjeti što druge učiš’. A danas, kad vam budem predavao darove što ih narod prinosi Bogu upozorit ću vas da ‘budete svjesni onoga što radite; da u djelo provedete što obavljate, te svoj život suobličujete otajstvu križa Gospodnjega’. Poželimo našim ređenicima, braćo i sestre, neka budu doista na visini zadataka koje im Crkva povjerava. Neka im molitva, posebice Božanskog časoslova, pomaže biti svjesni onoga što rade, kako bi druge učili što sami vjeruju, te se sve više suobličili otajstvu križa Gospodnjega.
Molit ćemo stoga neka ih Duh Sveti obuče silom odozgora i obdari poniznošću srca, postojanošću duha i pouzdanjem u Boga. Taj naš ‘molitveni troplet’ upućujemo Presvetom Trojstvu. A kada se njih dvojica bude prostrli na zemlju, a mi u litanijama zazivali nebesku Crkvu, bit će to vanjski izraz naše nemoći. Ali, i izraz zaufane želje i usrdne molitve za ove Božje odabranike. Stoga pozivam sve da u sabranosti, s molitvom na usnama i s pjesmom u srcu sudjelujemo kod ovog svetog obreda svećeničkog ređenja. Ono je ne samo dar njima, nego i zadarskoj nadbiskupiji, Crkvi Božjoj i našem narodu. Molimo neka Damir i Marin ostanu dar kojeg će oni dalje velikodušno darivati. Neka to bude njihov dar ljubavi bez koristoljublja, i dar služenja bez uvjetovanja. Neka Gospodin do kraja izvede ono što je započeo na njihovom krštenju u crkvi svetoga Ante u Suhovaru i u crkvi sv. Stošije u Biogradu. Tako neka bude. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 22. lipnja 2013.