Nadbiskupova propovijed na svetkovinu Pedesetnice (Duhovi), Katedrala sv. Stošije, 19. 05. 2013.
1. Zanimljivo je današnje izvješće apostola Luke, koji u prvom čitanju iz Djela Apostolskih govori o događaju koji se zbio na današnji dan u Jeruzalemu. ‘Pa kad nasta ona buka, strča se mnoštvo da sluša apostole i svatko ih je čuo na svom materinjskom jeziku’. I Luka onda nabraja tko je tada bio u Jeruzalemu: ‘Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi’. Luka da bi naglasio univerzalnost Crkve od prvih dana nabraja u današnjem izvješću dvanaest naroda, te zaključuje: ‘Svi mi čujemo ih gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja’. Broj dvanaest je u židovskoj i helenističkoj tradiciji broj univerzalnosti. Astrologija je otkrila da ima puno više zviježđa, nego astroloških znakova. Pa ipak ona se još uvijek, i to više od 5 tisuća godina, služi s njih dvanaest, koje nazivamo znakovima Zodijaka: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak, Ribe.
Nabrajanjem dvanaest naroda koji su nazočni u Jeruzalemu za vrijeme silaska Duha Svetoga, Luka ističe uviverzalno poslanje Crkve. U duhu one Isusov odredbe u Ivanovu evanđelju: ‘Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas. Pođite po sve svijetu i učinite ljude mojim učenicima’. ‘Jer, tko mene ljubi, čuvat će moju riječ’. Ivan, dakle, poziva da čuvamo njegove zapovijedi kako bismo ostali u njemu i on u nama.
2. Koje su to zapovijedi koje valja držati kako bismo ostali povezani s Gospodinom? Davno ih je Mojsije dobio urezane na dvije ploče na brdu Sinaju. Odnose se na naš odnos prema Bogu i bližnjemu. Isus ih je u svom nastupu sveo na dvije osnovne zapovijedi: Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe, eto, to je ono što Gospodin od nas traži kad nas u evanđelju prijateljima naziva i traži da ljubimo jedni druge i da čuvamo njegove zapovijedi. Jer, to je vidljivi i prepoznatljivi znak da smo Božji i da Boga poznajemo. U protivnom ne možemo govoriti da smo upoznali Boga. Nije dovoljno znati što vjerujemo. Potrebno je pokazati kako nam je vjera u životu bitna, kako bez Isusa ne možemo.
Ovi krizmanici, braćo i sestre, primaju danas sakrament potvrde. Za potvrdu se veli da je pečat dara Duha Svetoga. Uz krizmanike tu su i njihovi roditelji i kumovi, rodbina i prijatelji koji su darove Duha Svetoga već primili. Ovo je prigoda da se sjetimo kada je to bilo i prisjetimo što nam je ostalo urezano u pamćenje; te s ovom generacijom krizmanika obnovimo svoja sjećanja, ali i svoje krsne obveze. Posebice pak ovo je prigoda zahvaliti Bogu za Duhovske darove, za naše roditelje, kumove i vjeroučitelje koji su nas za taj dan pripremali, kao i za sve dobre ljude koji su nas podržavali na putu vjere. Zahvalnost je znak kulture i odgoja. Ali, ona je naša obveza i naša dužnost.
3. Ovi krizmanici će primiti pečat Duha Svetoga. Primit će njegovih sedam božanskih darova: mudrost, razboritost, znanje, savjet, jakost, pobožnost i strah Božji (Iz 11,2) kako bi bili sposobni držati Božje zapovijedi i ostati u ljubavi njegovoj. No, jesu li ti darovi u našem životu prepoznatljivi? Poštujemo li i održavamo li spomenute zapovijedi? Ovo je osobita prigoda svima upitati se zajedno s krizmanicima kako se mogu prepoznati tragovi Božjeg Duha u nama i u našem okruženju? Evo u tom pogledu nekih primjera i objašnjenja. Nema Duha Božjega tamo gdje se Bogu ne moli, ni na uranku, ni na počinku; ni u jutru, ni po danu, a ni u večer. Pogotovu nema ga tamo gdje se Boga prezire ili ne daj Bože psuje njegove svetinje. Nema ga jer otklanja Isusovu zapovijed: ‘Molite da ne padnete u napast’ (Lk 22,40), da vas sotona ne zavede!
– Nema Duha Svetoga tamo gdje se na Misu ne ide, u sakramentalnom životu ne sudjeluje, nedjelju i zapovjedne blagdane ne poštuje, nego se rade teški poslovi. Tamo gdje je nedjeljom važnija birtija, nego Euharistija; prešnije kupanje i more, gradnja kuće i plastenik, nego molitvenik, tamo se zasigurno Duh Sveti neće zadržavati. Pogotovu, neće biti nazočan ako se zbog toga ne ispovijedamo ili pak to činimo nevaljano, lažno i svetogrdno.
– Isto tako nema Duha gdje nema posluha; gdje se ne sluša roditelje, ne poštujemo učitelje i starije. Ne možemo očekivati darove njegova Duha, ako zavidimo, svađamo se ili tučemo s braćom, sestrama, susjedima; kad se ne pokoravamo Božjim zapovijedima, Crkvi i njezinim odredbama. Nema Božjeg Duha ako govorimo bezobrazne riječi, gledamo ili činimo besramne stvari, ili pak druge na to navodimo ili zavodimo. Kad se krade u susjeda, u trgovini, ili se pak druge na to nagovara i pomaže; ako se laže roditeljima i odgojiteljima, ili se druge poučava u tomu, Duh Božji je sigurno odsutan.
4. Pitao sam se ovih dana koliko je takvog duha u nekim gestama mladih koji su diljem Hrvatske slavili završetak srednjoškolskog vremena? Nećete mi zamjeriti, draga mladosti ako kažem kako mi je puno gesta i znakova govorilo o suprotnom dojmu. Kako ću zaključiti da je prisutan Božji duh u rasipanju brašna po ulicama i ljudima od koga se sprema kruh, ‘kruh naš svagdanji’?! To je perverzija duha koja ne usrećuje ni one koji se time zabavljaju, kao ni one koji poslije toga ‘neprikladnog ceremonijala’ imaju pune ruke posla da očiste ulice i trgove koje su naši maturanti ukaljali. Ne krivim mlade maturante, nego nas starije: roditelje, učitelje, svećenike i vjeroučitelje što šutimo i ne upozoravamo. Što im barem ne kažemo da se osjećamo tužno što tim nesmotrenim gestama gaze po našim svetinjama: Po brašnu od kojeg činimo kruh naš svagdanji. Onaj kruh koji je i Isus uzeo na Zadnjoj večeri, blagoslovio ga i pretvorio u tijelo svoje. I dao nam ga za hranu. Nemam ništa protiv slavlja i obilježavanja mature. Ali, ima i lijepih i manje lijepih načina.
Moje čestitke zato idu mladima ravne Slavonije, žitnici našoj, mladima Osijeka, Đakova i Našica koji su ovih dana pokazali i alternativni način slavlja. Radovao bih se kad bi im se i naši maturanti pridružili, pa ispunili našu Kalelargu lijepim tancom i skladnim klapskim pjevanjem.
3. Premalo će biti Božjeg Duha i u samom obredu krizme ako taj sveti čin pretvorimo u nezdravo natjecanje tko će se ljepše obuće i više darova ili novčanih priloga skupiti. Ili pak tko će više potrošiti i gostiju imati na raskošnom ručku ili večeri. Slažem se da je potrebno nešto pripremiti, mali dar kao znak pažnje kupiti. Ali, ruku na srce zar nismo pretjerali u tomu. Zaboravili smo da je umjerenost i skromnost ljudska i kršćanska vrjednota koju smo isključiti iz našega života. Stoga, Crkva se ne slaže s pretjeranom potrošnjom, nego zagovara skromnost slavlja. Iako je često nemoćna da što god promijeni, ona ne odobrava nerazumne troškove i provode koji se čine u prigodi krštenja, krizme, pričesti, ređenja, zavjetovanja i sprovoda. Pretjeranost, naime, odvodi nas od bitnih stvari o kojima nas je Isus poučavao.
Evo ti, stoga, nekih znakova kako možeš prepoznati imaš li Duha Božjega: Ako voliš Isusa, njegovu majku častiš i njeguješ duh molitve, čitaš Sveto Pismo i opslužuješ nauk Crkve Katoličke; ako si u kući poslušan, u crkvi pobožan, u školi pozoran, na putu pristojan, u vjeri svojoj ponosan i ponizan; ako voliš i slušaš roditelje i svima oko sebe dobro želiš dobro činiš; ako ne sramotiš svoju dušu, svoju kuću i svoju župu, onda sigurno imaš Duha mudrosti i jakosti. Kad su tvoje riječi istinite i dobronamjerne; kad se Bogu pokoravaš, te voliš i slušaš Crkvu Kristovu; poštuješ Božje i crkvene zakone, onda je Duh Gospodnji na tebi; on te maže i šalje biti njegovim vjerovjesnikom i svjedokom. Dragi krizmaniče, Duh Sveti i dobri neka te po takvom putu vodi! Amen.
† mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 19. svibnja 2013.