Književnik Tomislav Marijan Bilosnić bio je gost prvog susreta “Večer u knjižari” u srijedu 10. ožujka u Nadbiskupkskoj knjižari ‘Verbum’ u Zadru. Plod je to suradnje Nadbiskupske knjižare ‘Verbum’ i Zadarske nadbiskupije. Nakon uspješne inicijative ‘Susret s autorom’ u splitskoj knjižari ‘Verbum’, podrškom blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe i dogovorom s direktorom ‘Verbuma’ Mirom Radaljem, i knjižara ‘Verbum’ u Zadru jednom mjesečno postaje mjesto gdje će se publika susretati s knjigama i autorima knjiga. Ovih je dana Bilosnić napisao Križni put čijim je stihovima i počeo predstavljanje. “Obraćajući se Bogu, sebi i svemu oko sebe, pokušavam rekapitulirati prijeđeni put, koliko se toga promijenilo od djetinje spoznaje Boga do otkrivanja Božje milosti na konačno usmjerenom životnom putu i cilju. S druge strane, toliko se nakupilo problema, da sam se jedino u molitvenom tonu mogao obratiti Bogu za sve koji me okružuju. Npr. kad mi je prijateljica Julienne Bušić predbacila da ne pitam za Zvonka, ja nisam znao ništa drugo do moliti za njegovo izbavljenje, jer što pitati za čovjeka koji trune u tamnici više od Isusovih godina. Kad se dogodila tragedija na Kornatima, izloženi obeščašćivanju žrtvi, ja sam se stao moliti” rekao je Bilosnić. Osvojio je prvu nagradu na Prvom susretu hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva ‘Stjepan Kranjčić’ u Križevcima. U djetinjstvu je bio povezan sa zemuničkim župnikom Ivom Veršićem, koji je “bdio nad svima nama, starijima davao savjete, a djecu štitio, učio i korio”. Želio bi o njemu napisati knjigu zbog djela učinjenih za njega i cijelo mjesto. Posvetio mu je pjesmu “Kuća vjere u Zemuniku” koju je i pročitao na Večeri. “Pisati poeziju obojenu transcendentalnim, poslije Šopa, Vide i Sudete, nije lak posao. Po tome kako su drugi reagirali na napisano, hvala Bogu što se nisam izgubio, hvala mu što je doista puno učinio za mene, kao što sam to tražio u jednoj od prvih pjesama” rekao je Bilosnić. Društvo hrvatskih književnika prošle godine mu je za zbirku pjesama ‘Molitve’ dodijelilo najprestižniju hrvatsku pjesničku nagradu ‘Tin Ujević’. Član je DHK-a, autor više od 80 knjiga proze, poezije, kritika, feljtona i putopisa. Prošle je godine izlagao na sajmu knjiga u Frankfurtu gdje je predstavio pjesničku monografiju ‘Duhovi sa zadarskog Foruma’, zbirke pjesama ‘Molitve’ i ‘Koji jedu ribe’ te roman ‘Listopad’. Te su knjige izišle u izdanju ‘Udruge 3000 godina Za dar’. “U Frankfurtu su prošle godine bile izložene knjige mahom onih koji osporavaju hrvatsku državu, ali se čvrsto drže njezinih jasala. Iako sam trebao izlagati na sajmu po svim propozicijama, jer su mi knjige prevedene i dobile nagrade, pokušalo me se zaobići. Samo upornost i pozivanje na propozicije izlaganja na sajmu, a i doza bezobrazluka neophodnog za naše kulturne i društvene prilike, dovele su moje knjige, ali ne i mene, do sajma” rekao je Bilosnić, nagrađivan i osuđivan čovjek. Kao hrvatski proljećar 20 je godina bio bez putovnice; 1970- ih pokrenuo je i prvi list za mlade ‘Zoranić’ u Zadru, no u represivnom sustavu bio je bez prava da objavljuje i nastupa u Zadru sve do 1990-tih. U prozi najčešće piše o sudbini pojedinca unutar tvrdokornog sustava koji ne priznaje slobodu. Komunistima je čak i njegova knjiga za djecu “Hoće djeca da ulove zeca”, iz koje se do danas u antologijama hrvatskog pjesništva za djecu nalaze tri Bilosnićeve pjesme, bila politički neprihvatljiva. Spaljena je zbog stiha ‘Guska je skupa, jer je glupa’. “U partiji su u tom stihu vidjeli aluziju na ondašnje komunističke glave. Čija je glava sličila guski ja ni do danas ne znam. No knjiga je spaljena na Bedemima u dvorištu Narodnog lista, o čemu sam kasnije pisao u romanu ‘Ispovijed isuvišna čovjeka’ koji je zamalo doživio istu sudbinu” rekao je Bilosnić, autor još dviju u vatri nestalih knjiga za granitiranja u Sarajevu čije ukoričenje nije ugledao: knjiga eseja ‘Disanje i stres’ i roman za djecu ‘Iški kralj’. Bilosnić je i slikar, novinar, publicist, putopisav, umjetnički fotograf, karikaturist, autor dječje književnosti, dugogodišnji direktor Festivala djeteta u Šibeniku. God. 2009. dobio je sedam nagrada za književno djelo. Njegove knjige prevode se na 11 jezika, nagrađuje nacionalno i međunarodno. Roman ‘Ispovijest isuvišna čovjeka’ prvi je suvremeni hrvatski roman s ključem: u njemu su svi likovi prepoznatljivi, s imenom i prezimenom; ondašnji zadarski političari i pojedinci tajnih službi su se prepoznali po izlasku romana. Zato se roman preko noći povukao iz izloga u Zagrebu i Zadru i uklonjen je iz novina, radija i televizije. Na Radio Zagrebu emitiran je 1991. g. Zbog svekolikog kulturnog rada dobitnik je nagrade Grb Grada Zadra 2002. i Nagrade Zadarske županije 2008. g. U Zadru nije mogao javno djelovati dvadeset godina. Na Radio Zadru i u ‘Narodnom listu’, tada jedinim glasilima u gradu, javio se 1991. g. U Domovinskom ratu u Zadru prihvatio se svega vezanog za kulturu, umjetnost i društveni život. Kao zapovjednik Samostalnog voda umjetnika 1991./92. u najtežim danima brinuo je o duhovnom životu u gradu, zbog čega su pripadnici Samostalnog voda nazvani ‘Čuvari duše grada’. Organizirali su izložbe, književne večeri, koncerte za građanstvo i Hrvatsku vojsku, u gradu bez struje, vode i pod granatama. Uz razglednice razorenog grada tiskali su i prvu fotomonografiju o razaranju Zadra, pokrenuli cabaret scenu ‘U skloništu’ koju je pohvalio i Ranko Marinković. Domovinski rat tematizira i u romanu ‘Listopad’ koji je bio u najužem izboru za najprestižniju hrvatsku nagradu za prozu ‘Gjalski’, nominiran za ‘Kiklopa’, a dobio je prvu nagradu za prozu ‘Dubravko Horvatić’; više puta osvajao je i drugo mjesto. No taj roman do danas nigdje nije predstavljen, pa ni u Zadru. “Kad vas jednom obilježe, vi taj biljeg nosite cijelog života, makar na vlast došli i oni za koje ste se vi borili, kao što je slučaj sa mnom. Ministarstvo kulture, koje je roman nagradilo, otkupilo ga je za narodne knjižnice u samo 20 primjeraka. Kako mi se to često događa s knjigama koje tretiraju nacionalnu tematiku ili tematiku Domovinskog rata, ne mogu više misliti da je to slučajno” rekao je Bilosnić. I roman ‘Kolac u rijeci Zrmanji’, uspoređen s pismom Dostojevskog i pozitivno ocijenjen na sajmu knjiga u Puli, poslije je ignoriran. I režiser Ognjen Sviličić napisao mu je da je roman pročitao u jednom dahu i da bi bio dobar predložak za zatvorski, intrigantan film. No sve je ostalo na tome. Sudbinu sudionika Domovinskog rata, stvarnih a nikad proglašenih junaka obradio je i u poemi ‘Krik’ koju je akademik Mrkonjić usporedio s djelom američkog pjesnika Allena Ginsberga. Bilosnić je u svijetu priznati i haiku pjesnik. Na poznatom svjetskom 12. Mainichi festivalu u Japanu dodijeljena mu je počasna diploma za haiku, a nagrađeni glasi: ‘Ni jedno drvo ne zadržava vjetar kad se osami‘. “Cijeli život ostao sam padobranac izvan sustava, institucija, društava, umjetničkih krugova, pravaca, grupa, časopisa, tvrdoglavo i mukotrpno koračajući sam, tražeći na tom putu svoju slobodu. Mnoga moja djela obilježena su tim traženjem. Sve to do danas plaćam činjenicom da me se nije nigdje umjetnički svrstalo, udomilo, da uz sva priznanja u zadnje vrijeme, moja djela nisu doživjela pravu kritičku recepciju” rekao je Bilosnić. Njegov međunarodni uspjeh u haiku potvrđuje
i uvrštenje u Antologiju haiku EU-a u Parizu, i prije nego li je Hrvatska politički primljena u taj savez. “No ja to nisam imao kome reći. To nije intrigantno za medije, pa sam to kao i mnogo sličnog prešutio. Stanje kulture u hrvatskom medijskom prostoru je porazno. O hrvatskoj se poeziji zapravo ne piše, osim nekoliko pojedinaca vezanih za moćne izdavače u čijoj i jesu službi. Knjige razvikanih imena koje se tiskaju državnim novcem i dijele uokolo, a još češće leže po domaćim skladištima, reklamiraju se kao hrvatske uspješnice” porazna je činjenica koju je rekao Bilosnić.
Ines Grbić