Izlaganje o. dr. Marjana Steinera, DI, na svećeničkoj rekolekciji u Zadru, 8. svibnja 2013.
Duh liturgije i neke misli Benedikta XVI.
Liturgijski je čin događaj, mjesto susreta s Kristom koji spasava. Stoga liturgija nije skup kretnji, riječi i pjevanja koje valja obaviti, ona je mjesto zajedništva s Njim, vrhovnim liturgom. A On je prisutan u liturgijskom činu na razne načine: u svojoj riječi, osobi službenika, okupljenoj zajednici, a na najizvrsniji način u presvetoj euharistiji. Uskrsli Krist, dakle, ispunja u potpunosti svako liturgijsko slavlje, on se nalazi u središtu okupljene liturgijske zajednice. Krist, Gospodin i Sluga, trajan je sakrament naše veze s Bogom, i to po Crkvi i njenom bogoslužju.
Poetičnost liturgije
Jedan od prvih vidika kojim se liturgija ističe jest njezina blizina poetičnom. Ona se nadahnjuje Biblijom, pri čemu značajnu ulogu igra knjiga Psalama. Hvaljenje Boga i zahvaljivanje na njegovim dobročinstvima predstavljaju važnu sastavnicu kršćanstva, napose u bogoslužju. O velikom bogatstvu himana prvotnih kršćanskih zajednica svjedoče i neki odlomci Novoga zavjeta (poslanice i Otkrivenje). Upravo ti tekstovi pokazuju izražajnu i umjetničku snagu poetskog. U srednjem vijeku također su se razvijale brojne literarne vrste i oblici (tropi, sekvence, moteti), koji su se u liturgiji pjevali. Sve te forme nastale su iz želje monaha da hvale i zahvaljuju Božjem veličanstvu. Taj poetični element prožima cijelu baštinu Crkve koja navedene himničke izričaje nudi kao jedan od najuzvišenijih načina molitve. Povezanost poetskog i glazbenog u kršćanskom bogoslužju dolazi snažno do izražaja. U tom smislu sveta glazba je nezaobilazni element liturgijskog događanja.
Umjetnost je autentični izraz ljudskog duha, u svojim temeljnim elementima nešto općenito razumljivo i čovjeku prirođeno. Ona spontano vodi od vidljivog k nevidljivom, od dostupnog k nedostupnom, od pojedinačnog k općenitom. Zato stvara u svim svojim oblicima idealan ambijent bogoslužju koje je puno simbolizma. Bogoslužje, naime, pretvara skup ljudi u zajednicu Božjeg naroda, u ljudskoj riječi sluša Božju riječ, a u ljudskom činu gleda otkupiteljski i posvetiteljski zahvat samoga Boga.
Činjenica je da se kršćansko bogoslužje odvija kroz vjekove u najužoj povezanosti s umjetnošću. Drugim riječima kršćanska se liturgija koristi umjetničkim izrazom svih vrsta, od poezije i pjevanja do kiparstva, graditeljstva i koreografije, ugrađujući ih sakralni simbolizam Kristova misterija. Liturgija, istina, nije bitno vezana ni na koji umjetnički izraz, jer sama posjeduje snagu da materijalnom elementu dadne novo značenje, kakvo dotad nije imao. Upravo ta usmjerenost liturgije prema znakovima čini je srodnom s umjetnošću.
Kršćansku liturgiju označujemo izrazom »sveta«. No radi se o relativno svetom, tj. o svetom u odnosu prema Bogu koji je »jedini svet« i prema Kristu koji je »Svetac Božji«. Liturgija je sveta iz komunikacije s Bogom, odnosno s Kristom
Liturgijska raznolikost
Kršćanska je liturgija imala svoj put od jedinstvenosti u apostolskom razdoblju, preko raznolikosti liturgijskih rodova i obreda nakon Konstantina, do uniformiranosti i centraliziranosti poslije Tridentskog sabora. Ovdje ne ulazimo u liturgijsku raznolikost u prošlosti, već se osvrćemo na sadašnjost. Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium Drugog vatikanskog sabora navodi da se liturgija »sastoji od nepromjenljivog dijela koji je božanski ustanovljen i od promjenljivih dijelova. Ti se dijelovi u tijeku vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako su se u njih možda uvukle pojedinosti koje manje odgovaraju prisnoj naravi same liturgije ili su postale manje prikladne« (SC 21). Navedeni broj ističe i tri kriterija po kojima valja popraviti i obnoviti liturgijske tekstove i obrede:
1) oni moraju biti u službi liturgijske znakovitosti;
2) njihova ih jasnoća mora učiniti što shvatljivijima vjernicima;
3) oni će već po sebi omogućiti puno i zajedničarsko sudjelovanje svih prisutnih.
U br. 26 Konstitucije kaže se da su liturgijski čini slavlja Crkve, tj. cijelog mističnog tijela Kristova (ne privatni!). Jedinstvo bogoslužne zajednice ne znači istoobraznost i uniformnost. Riječ je o jedinstvu (bitnoga) u različitosti (nebitnoga).
Koncilski papa Pavao VI. jednom je rekao: »Dobro sjeme apostolskog naviještanja svaki narod prima u svoj mentalitet i kulturu. Svaka mjesna Crkva raste u sebi svojstvenoj posebnosti i prema svojim običajima. Ista otajstva slavi na svoj način a da se pri tome ne ošteti jedinstvo u vjeri, ljubavi i poštovanju onoga što je Krist ustanovio.« Veći preokret u tom smislu učinio je Drugi vatikanski sabor misijskim Dekretom »Ad gentes«, a u Konstituciji o svetoj liturgiji »Sacrosanctum Concilium« izriče se stav da u kršćansku liturgiju ne može ući ništa što je nerazrješivo povezano s praznovjerjem i zabludama. Drugi kriterij istog broja Konstitucije dopušta da svaki narod može u rimsku liturgiju iz svoje kulture unijeti samo ono što odgovara njezinu duhu.
Možemo govoriti o dva stupnja prilagođavanja: o redovitijem i općenitijem, te o dubljem i delikatnijem. Ovaj drugi manje se odnosi na europske zemlje, a više na one misijske. U europskim zemljama koje su izrasle na grčko-rimskoj kulturi i civilizaciji nema dubljih prilagođavanja, osim onih što su ih predvidjele same tipske liturgijske knjige. No zato se izražava želja i potreba prilagođivanja liturgijskih tekstova modernom mentalitetu europskih naroda koji se znatno razlikuje od tradicionalnog. Više je posla s liturgijskim prilagodbama na drugim kontinentima.
Novi tekstovi i prevođenje
Sigurno je jedna od najvećih poteškoća prijevod rimskih predložaka na različite jezike. I sam stil tih tekstova (formalna strogost, kratkoća i unutarnja gustoća) izgleda stran govornom osjećaju mnogih naroda. Otud želje i pokušaji da se izrade tekstovi koji su izrasli iz vlastite govorne kulture. Pritom valja imati na umu, napose što se tiče slavljenja euharistije, da bi odvajanje od tradicije i neobaziranje na zajedništvo s drugim partikularnim Crkvama protuslovilo liturgijsko-teološkom principu koji bi se mogao izreći ovako: Euharistija je konstitutivna za diakroni identitet (tradicija) i sinkroni identitet (zajedništvo) Crkve.
Sve je jasnije da nije dovoljno obred samo prevesti, već ga treba dotičnoj sredini adaptirati i novim tekstovima dopuniti. Osim toga razvoj jezika u raznim kulturnim sredinama zahtijeva periodično pregledavanje i osuvremenjivanje bogoslužnih tekstova. Unutar jednog govornog područja postoje pak skupine za koje je nužan poseban govorni oblik (djeca, invalidi, prastanovnici u nekim dijelovima zemaljske kugle, jednostavni ljudi). Iz toga se pak rađa kako interkulturaIna, tako i intrakulturalna raznolikost, ali isto tako i promjenjivost govornog izričaja u liturgiji. Što se tiče samih tekstova uočljiva je rastuća različitost između tekstova iz tradicijske baštine rimskog Reda mise i misala na narodnim jezicima. No posljednjih godina iz Rima stižu zahtjevi da se kod prevođenja s latinskoga više pazi na tipska izdanja.
Konkretan primjer prevođenja
Uzmimo riječi ustanovljenja euharistije: „za sve“, „za mnoge“; „tijelo… koje se za vas predaje (krv…koja se za vas prolijeva)“, „tijelo… koje će se za vas predati (krv… koja će se za vas proliti)“.
Liturgija i tradicija poznaju kako prijevod „za sve“, tako i „za mnoge“. Kaže Ratzinger: „Svaka od njih izriče jedan vidik: s jedne strane sveobuhvatno spasenjsko obilježje Kristove smrti, koji je trpio za sve ljude; s druge strane slobodu odbacivanja kao postavljanje granice događaja spasenja. Nijedna od dviju formula ne može izraziti sav ovaj sadržaj; svakoj je potrebno tumačenje i povratni odnos prema cjelini poruke. Ostavljam otvorenim pitanje je li imalo smisla ovdje odabrati prijevod ‘za sve’ i tako prijevod pobrkati s tumačenjem koje je u svakom slučaju nužno. Nema krivotvorenja u samoj stvari, jer bez obzira stoji li prva ili druga formula, uvijek moramo osluškivati čitavu poruku: da Gospodin uistinu ljubi sve i da je za sve umro. I drugo: da se ne igra našom slobodom poput čarobnjaka, gurajući je u stranu, nego želi da izričemo svoje ‘da’ njegovom velikom milosrđu.“ (J. Ratzinger, Bog je s nama).
Još nešto o upotrebi prezenta ili futura u riječima ustanovljenja euharistije. U hrvatskom prijevodu Novoga zavjeta imamo ispravno prezent: „tijelo… koje se za vas predaje (daje)“ (Lk, usp. 1 Kor) i „krv… koja se za vas prolijeva“ (Mt, Mk, Lk), jer u grčkom stoji particip pasivnog prezenta. Međutim, Vetus Latina i Vulgata to su prevele pogrešno s futurom (tradetur; effundetur – fundetur), pa je onda i u rimsku liturgiju ušao futur. Iako Nova Vulgata umjesto futura stavlja kod kaleža ispravno prezent (effunditur-funditur), u izdanjima Rimskog misala ostavljen je futur (zbog tradicije), s tim da se u drugim prijevodima smije staviti prezent. U nekim jezicima, pa tako i u hrvatskom, i dalje imamo futur. Prezent bi svakako bio prikladniji, jer je euharistija posadašnjenje i ostvarenje Kristovog vazmenog otajstva. U njoj se „danas“ otajstveno ostvaruje naše spasenje.
Još neka razmišljanja J. Ratzingera
Prije nekoliko godina izašao je u Rimu u sklopu Opera omnia J. Ratzingera svezak br. XI. pod naslovom Teologija liturgije (tal. prijevod s njem.). Iz tog djela vidi se kako je autor mnogo i duboko razmišljao o liturgiji. Navedeni svezak ima pet poglavlja koja govore o duhu liturgije, sakramentima, euharistijskom slavlju, liturgijskoj glazbi i perspektivama.
Ovdje donosimo samo neka Ratzingerova razmišljanja o euharistijskom slavlju. „Iz nutarnje logike Isusova dara nastalo je obličje mise. Ono se oblikuje bez prekida kao ispunjenje izvornog naloga; sada kada je nastalo, moglo je primiti […] i bogatstvo naroda. Dakako, uvijek mu je bilo potrebno pročišćenje. To je zadatak svih stoljeća. U ovom se velikom procesu nalazi i ono što se sredinom našeg stoljeća nipošto nije odigralo prvi put. S jedne strane uvijek valja prihvatiti bogatstvo molitve, nade i vjere svih naroda, a s druge ga strane uvijek tako pročišćavati da se ne prekrije središte, da istinsko otajstvo Isusa Krista ostane čisto, veliko i vidljivo. Tko je ovo shvatio, zna da povijesno izrasla euharistija Crkve nije otpad od izvornoga, nego njegov stvarni plod. Oni pokušaji kojima bi nas se htjelo podučiti da ‘se vratimo’ jednostavnoj profanoj gozbi, višenamjenskim prostorijama i sličnome, samo su prividno okretanje izvornome […] Sada se možemo posvetiti drugome pitanju koje postaje sve glasnije. Nije li se reformom liturgije uništilo upravo ovo što je izraslo? Pritom se nećemo baviti pojedinim zloporabama kojih je nedvojbeno bilo i ima ih još uvijek. O tome bih želio reći samo ovo: Svi moramo sebi uvijek iznova posvješćivati da euharistija nije vlasništvo svećenika niti pojedine župe, nego je ona dar Isusa Krista čitavoj Crkvi i svoju veličinu zadržava samo ako je prihvaćamo kao takvu […] Prema jednom prigovoru, promjenom je ‘žrtvovanja’ uništeno žrtveno obilježje mise, te je ona tako prestala biti katolička. Drugi je prigovor usmjeren protiv forme pričešćivanja stojeći i na ruke […] Mi ne žrtvujemo Bogu ovo ili ono, novost euharistije je prisutnost Kristove žrtve. Stoga se žrtva događa ondje gdje odjekuje Njegova riječ, riječ od Riječi, u kojoj on svoju smrt preobražava u događaj riječi i ljubavi kako bismo mi, jer to smijemo prihvatiti, bili uvedeni u njegovu ljubav, uvedeni u trojstvenu ljubav, u kojoj se on vječno predaje Ocu. Ondje gdje odjekuje riječ od Riječi i time naši darovi postaju njegov dar, u kojem on daruje samoga sebe, tamo je žrtva koja je oduvijek bit euharistije […]
Drugi prigovor što ga želimo razmotriti usmjeren je protiv pričesti: klečeći – stojeći, ruka – usta. Najprije bih htio reći da su oba stava moguća i molim sve svećenike da budu tolerantni, da prihvate odluku svakog pojedinca; osim toga htio bih vas sve zamoliti da u ovome smislu budete pomirljivi, da ne okrivljujete onoga tko se odluči za određenu formu […] Sporiti se moramo i smijemo jedino oko onoga za što se Crkva borila prije i nakon 9. stoljeća, naime sa strahopoštovanjem srca, koje se prigiba pred otajstvom Boga […]“ (J. Ratzinger, Bog je s nama).
Nekoliko napomena uz današnju liturgiju na hrvatskom prostoru
1. U našoj mjesnoj Crkvi slabo su ili nikako zaživjela izvaneuharistijska liturgijska slavlja (npr. časoslov Božjega naroda, liturgija riječi, služba svjetla). Sada sa sv. misom pokrivamo gotovo sva svoja slavlja. Euharistijsko slavlje je ipak najuzvišeniji liturgijski čin i nije dobro da predstavlja svako naše bogoslužno okupljanje.
2. Kod nas postoje redovite mise: s narodom, s djecom, za mlade, mise neokatekumenskih zajednica i velikih skupova (npr. prigodom održavanja tzv. seminara). Može se reći da je u tim slavljima najproblematičnija glazba, točnije pjesme koje se pjevaju i način njihova izvođenja. Tu je izgleda nastala najveća nesređenost, jer se više ne obazire mnogo na postojeće norme i potrebno odobrenje za izvođenje kod liturgije. Svatko izvodi što mu se sviđa na temelju vlastite prosudbe. A u tim pjesmama nije problematična samo glazba koja je često slabe kvalitete, nego još više sadržajno siromašni, te teološko-liturgijski čak i upitni tekstovi.
3. Pri ponovnom izdavanju liturgijskih knjiga trebat će voditi više računa i o samoj prilagodbi obreda, kao i o uvođenju onih elemenata koji odgovaraju našoj kulturno-religioznoj tradiciji. Tu praktički nije još gotovo ništa učinjeno. Potreban je temeljit komparativan studij navedene problematike.
Zaključak
Drugi vatikanski koncil izvršio je obnovu liturgije čiji je princip »jedinstvo u različitosti«. Pod mnogim vidicima taj se princip dobro ostvaruje, no neke pojave i potezi ukazuju da postoji i svojevrsna nesređenost i nedovoljna ujednačenost liturgije. Vjerujemo da Duh Sveti vodi Crkvu preko njezinih zakonitih poglavara, u prvom redu biskupa, nasljednika apostola, koji su pozvani čuvati jedinstvo mjesne Crkve s općom Crkvom. Moguće razborite promjene i novosti treba da kontrolira i odobrava središnja crkvena vlast. U protivnom, došlo bi do nepodnošljive zbrke, koju više ne bismo mogli zvati jedinstvo u različitosti.
P. Marijan Steiner SJ