Bogojavljenje – Sveta Tri Kralja
(Iz 60, 1-6; Ef 3, 2-3a. 5-6; Mt 2, 1-12)
1. Danas slavimo neobičan događaj: dolazak trojice kraljeva s dalekog istoka bez svečanog dočeka i uobičajenog protokola. Poći na tako daleki put graničilo s ludošću. No, njima je bilo dovoljno što su vidjeli ‘njegovu zvijezdu’, pa ih je nešto silno vuklo u sveti Grad Jeruzalem. O tom događaju evanđelist Matej nam je ispripovjedio sve u detalje. Gledom pak na ta drevna vremena imamo trojicu evanđelista, Mateja, Luku i Ivana, koji stavljaju u pokret cijeli jedan svijet. Ima nešto zanimljivo i u sebi paradoksalno što se tiče Mateja i Luke. Matej koji je porijeklom Izraelac, dovodi Novorođenome predstavnike poganskih naroda. Luka rodom iz sirijskog grada Antiohije čini se nije bio Židov, ali oko Novorođenoga okuplja samo one koji su iz Izraela. Evanđelist Ivan s druge strane prelazi te granice, pa s Novorođenim povezuje nebo i zemlju, transcendentni i imanentni svijet. Sedam i po stoljeća prije nego su evanđelisti napisali povijest Isusova života i rada, predgovor im je dao prorok Izaija kad je pisao pismo prognanicima u Babilon. Napisao ga je tako svečano i zanosno, da su se u progonstvu mogli radovati povratku budućih naraštaja. Jer, Jeruzalem je grad u kome boravi Bog. Stoga i pogani kreću na put u Jeruzalem. Izaijina riječ iz pepela zove razoreni grad, koji sniva pod ruševinama: Ustani, zasini, jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja … zemlju tmina pokriva i mrklina narode. A tebe Gospodin obasjava … K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje.
2. Jedva da je koja biblijska pripovijest toliko potaknula maštu, ali i istraživanje i razmišljanje, kao pripovijest o »mudracima« iz zemlje »s Istoka«, koju evanđelist Matej stavlja neposredno iza vijesti o Isusovu rođenju: »Kad se Isus rodio u Betlehemu judej-skome u dane Heroda kralja, gle, mudraci (zvjezdo-znanci) se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti« (Mt 2, l). Četiri su stvari koje Matej bilježi: Najprije jasno određuje povijesni okvir događaja koji se zbio u vrijeme kralja Heroda, te opisuje Isusovo rodno mjesto Betlehem. Drugo što je uočljivo jesu mudraci s Istoka koji predstavljaju početak hoda čovječanstva prema Kristu. S njima započinje povorka koja ide tijekom čitave povijesti, a predstavlja iščekivanje ljudskoga duha i kretanje religija i ljudiskoga uma prema Kristu. Mudraci pred Djetetom-Kraljem padaju ničice i prinose darove. Taj treći čin pokazuje priznavanje kraljevsko dostojanstvo Onoga komu se darovi prinose. Zlato i tamjan spominje još davno prorok Izaija (Iz 60, 6) kao darove počasti koje će narodi prinositi Bogu Izraela. Crkvena je predaja držala kako tri dara predstavljaju tri vida Kristova otajstva: zlato upućuje na Isusovo kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, a smirna na otajstvo njegove muke.
I četvrta stvar o kojoj čitamo u evanđelju jest ‘zvijezda koje je predstavnicima poganskih naroda kazivala put i dovela ih do Jeruzalema’. A tu, u svetom Gradu, zasjala im je nova zvijezda, zvijezda Božje riječi, koja im je objavila Sina Božjega! Ona će ih dovesti do vjere u Novorođenoga Kralja u skrovitom obličju, pa će prosvijetljeni novim svjetlom ‘ući u kuću i ugledati dijete s Marijom, majkom njegovom, te pasti ničice i pokloniti mu se’. Svaki čovjek, braćo i sestre, ima svoju zvijezdu, svjetlo razuma, koji ga potiče i vodi na put traženja. A ako ga na tom putu obasja i svjetlo Božje riječi, ponovit će se scenarij iz Betlehema: Čovjek će s vjerom pasti ničice pred Otajstvom Božjeg djeteta, pokloniti se i dare prinijeti. A, onda obasjan tim svjetlom, postat će zvijezdom koja će i drugima znati pokazati put koji vodi do Jeruzalema i Betlehema.
3. Pročitao sam ovih dana zanimljivu i potresnu priču koja govori o potrebi i važnosti takvoga svjetla vjere. Naime, jedna dobra i čestita kršćanska žena, petnaestak godina nakon vjenčanja, suočila se s opakom bolešću svoga dobrog muža i oca troje zlatne dječice. Bolest je međutim bila neumoljiva pa je muž brzo preminuo. Sirotica majka je s dječicom pošla u crkvu, te pred svetohraništem izlila svu bol srca i duše svoje. Osnažna i okrijepljena obrisala je okrajkom skuta suze, te s djecom čvrsto krenula u život. Netko bi pomislio: Hvala Bogu, djeca su joj utjeha, zarast će rane. Ali, njezina je kalvarija tek počela. Smrt joj ubrzo ugrabila najmanjeg sina koji je bio tek prohodao i počelo tepati majčino ime. Opet je majka u tuzi i žalosti potražila mjesto utjehe kod Onoga koji nas jedini može razumjeti i utješiti. Izašla je iz crkve opet spremna za život i za nove žrtve. A nova žrtva je došla uskoro jer najstariji dječak, koji je pošao u školu, nosio je u krvi i žilama očevu bolest. Smiješio se kad su ga poveli u bolnicu. A doskora je s istim osmjehom na licu legao pored oca i svoga najmlađega brata. Majka i još jedna kćerkica, kao dvije neutješene kukavice, ostadoše dugo pred raspelom i presvetim Sakramentom. Molitva im je vratila snagu. Ali, eto, i posljednje žalosti majčine: I djevojčica je podlegla teškoj bolesti sušice, pa se preselila s ovoga svijeta k ocu i braći u nebo. Majka začudo nije mogla više plakati. Samo je Boga molila neka i nju čim prije digne s ovog svijeta, da ugleda svoga muža i djecu s onu stranu groba.
4. No, nije prestajala raditi. Sve što je zarađivala svojim rukama, darivala je siromašnoj djeci. Negdje pred sami Božić dobila je tešku gripu i bolovala do Sv. Tri Kralja. U noći pred blagdan Bogojavljenja usnila je čudan san: vidjela je svoje troje djece s krunama na glavama, kao tri mala kralja. Idu joj u suret i mašu joj rukama. Zovu je neka se požuri. I odazvala se tom pozivu. Umrla je na sam blagdan Svetih Triju Kraljeva. Ženama, koje su je pridržavale na postelji, upirala je prstom kroz prozor prema brežuljku i govorila: ‘Tamo su moja djeca, moja tri kralja! Evo ih, pustite me da ih zagrlim’. O sveta ženo, potresna je tvoja životna priča. Ali, poticajna je i tvoja čvrsta vjera koja te vodila kroz život i dovela do tako svete smrti.
Na koncu ove potresne priče, pojavljuju se i spontana pitanja: Što je davalo toliku snagu ovoj ženi pa uspjela nadvladati sebe, svoju bol, životni čemer i jad? To je ona svijetla ‘zvijezda’ koja je i kraljevima s Istoka pokazivala put u mraku i u sumaglici njihovoga hoda. To je zvijezda kojoj ime znamo pa je vjerom zovemo! To je vjera u Boga, dobroga Oca, koji nas kroz sve naše kušnje vodi, voli i ne ostavlja bez utjehe. Kad nam se čini da su nam sve lađe potonule, On nam vraća snagu i mir! To je vjera u Božju providnost, u pravdu njegovu i vječnu nagradu. To je ona vjera koja nas puni nadom u ponovni sastanak s našim milima i dragima; vjera u bolji vječni život, gdje će Bog ‘otrt svaku suzu s naših očiju, te smrti više neće biti; ni tuge, ni jauka, ni bola..’ (Otk 21, 4). Ostaje nam samo moliti Gospodina neka nam umnoži i ojača takvu vjeru! Neka u sumnjama našim bude Svjetlo koje tmine razgoni. Gospodine, budi nam potpora u svim strminama i vođa životnim borbama i krivinama. Nama, koji smo te upoznali svjetlom vjere, budi melem našim ranama i spasenje našim dušama. Amen!
mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 6. siječnja 2013.