Nadbiskupova propovijed na blagdan Gospe od Ružarija,
Ražanac, 7. listopada 2012.
(Čitanja: 1. Zah 2, 14-17; Ps Veliča; 2. čitanje: Dj 1,12-14; Lk 1, 39-47)
1. Prije deset godina, 16. listopada 2002. blaženi Ivan Pavao II. objavio je apostolsko pismo kojim je proglasio “godinu krunice” (2002.- 2003.), te predložio neka se, uz već postojećih pet radosnih, žalosnih i slavnih otajstva, uvede i pet “otajstava svjetla” koja govore o “krštenju na Jordanu”, o “svadbi u Kani Galilejskoj”, o “navještenju Božjeg kraljevstva”, o “preobraženju”, te o “Euharistiji”. Pozivajući vjernike neka moljenjem krunice razmatraju Kristovo lice, on je poželio da im na tom putu razmatranja učiteljicom bude Marija, njegova Presveta Majka.
U Sikstinskoj kapeli, negdje u sredini Posljednjeg suda paralelno s Gospinim obrisima s desne strane Otkupitelja koji sudi svijetu, upada u oči detalj mišićavog čovjeka koji u ispruženoj lijevoj ruci čvrsto drži krunicu i pruža je muškarcu i ženi kako bi im pomogao popeti se u raj. Ovo je Mikelangelo oslikao tridesetak godina prije nego je papa Pio V. ustanovio liturgijski spomen BDM od Pobjede kao uspomenu na pobjedu kršćanske vojske nad Turcima kod Lepanta 7. listopada 1571. Pučka je pobožnost, naime, pripisala tu pobjedu zagovoru Djevice koju se molilo i zazivalo molitvom krunice. U ovaj blagdan ‘svetog Ružarija’ lijepo se uklapaju i godine naše molitve i neizvjesnosti iz nedavnog Domovinskog rata kad su naši branitelji, goloruki i s krunicom oko vrata ustali u obranu slobode i narodnog identiteta. I dogodilo se čudo slobode zahvaljujući moćnom zagovoru Presvete Djevice (kard. Kuharić). Krunica je bila draga molitva naših roditelja i brojnih svetaca i blaženika. Ona je postala simbolom obrane naših ognjišta i naših svetišta. Nju je stoljećima poticalo i preporučivalo Crkveno učiteljstvo, a po svojoj jednostavnosti ona se dobro uklapa u duhovni hod kršćanstva. I premda je krunica “marijanski intonirana”, ona je “molitva kristološkog srca”, “sažetak evanđeoske poruke” (br. 1), po kojoj promatramo Isusovo lice (br. 3) Marijinim očima”, veli blaženi Ivan Pavao II.
2. Za tjedan dana Papa će otvoriti Godinu vjere povodom obilježavanja pedesete obljetnica otvorenja Drugog vatikanskog sabora i dvadeset godina objave Katekizma Katoličke Crkve koji je jedan od najvažnijih koncilskih plodova. To su ta dva događaja zbog kojih je Papa najavio Godinu vjere koju će svečano otvoriti u Vatikanu 11. listopada 2012. Danas će se vjernicima naše nadbiskupije službeno objaviti početak Godine vjere, te pročitati dio moje okružnice koju sam uputio tim povodom. Na samu godišnjicu otvorenja Drugog Vatikanskog sabora, 11. listopada 2012., oglasit će se crkvena zvona u podne i zvoniti pet minuta kao znak naše radosti i zahvalnosti za taj povijesni i milosni događaj. Službeno pak otvorenje Godine vjere za našu nadbiskupiju odredio sam da bude u našoj katedrali, u ponedjeljak, 22. listopada 2012. pod večernjom misom u 19 sati, kada je dan sjećanja na blaženoga Ivana Pavla II.
Što se zapravo želi postići slavljem Godine vjere i što je cilj i nakana svega toga? I poslije pedeset godina od milosnog trenutka kada je starac Ivan XXIII. otvorio rad sabora na kojem se okupilo oko 2.450 biskupa iz cijeloga svijeta, želimo posvijestiti značenje toga najvažnijeg crkvenog događaja XX. stoljeća. Isto tako želimo ponovno prelistati neke stranice koncilskih dokumenata, posebice onih koji se odnose na Crkvu, svećenike i narod Božji. Crkva je, naime, na Saboru objavila svijetu kako shvaća sebe. U dogmatskoj konstituciji ‘Svjetlo naroda’ ona jasno veli kako je to ‘svjetlo naroda’ Isus Krist, jedini Otkupitelj čovjeka. Crkva, dakle, nije utemeljena na nekom mitskom događaju, nego je ukorijenjena u povijesnoj osobi Isusa Krista. Crkva, naime, nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja u vremenu i prostoru, kao ‘produljeno Isusovo utjelovljenje’ živjeti među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana.
3. Kao Božji naum ona nadilazi zemaljske zajednice i u njima se povijesno ostvaruje. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Nije, dakle, moguće Crkvu svesti ‘na čistu povijesnu stvarnost’, jer izgubila bi se veličina Božanskog plana i otajstva. Kao ‘znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe’ (GS 76) ona je pozvana pružati svijetu dokaze otajstvenoga zajedništva koje je plod Božjeg blagoslova i ljudskog napora. I ne dolazi samo od sebe. U brojnim povijesnim iskušenjima kada je bila ušutkivana ili isključivana iz javnosti, ograničavana u poslanju ili do krvi progonjena, Crkva je po svojoj hrabroj djeci branila dostojanstvo i slobodu svakoga čovjeka. U tome joj je osobitu pomoć pružala Marija koju nam je Isus darovao za majku na križu kad je rekao: Ivane, evo ti majke.
Zbog toga se Marijini štovatelji rado oko nje okupljaju i hodočaste u njezina svetišta. Ona je, naime, duša i srce Crkve. Ona s Crkvom moli, ali moli i za potrebe Crkve. Mi se ubrajamo među narode koji osobito štuju Mariju. Na vjetrometini vječitih sukoba s Marijom smo uspijevali prebroditi sve povijesne krize i kušnje jer su se po domovima naših obitelji prebirala zrnca krunice, molilo i hodočastilo u Gospina svetišta, te njoj u čast činilo zavjete i zidalo oltare. Bez Marije zvijezde mora, bez Marije nade čovječanstva, bez Marije “zore naše” svagdanje, bez orijentira i bez smisla ljudi bi potonuli u gluhoj noći. Marija, dakle, nije “izmišljena” utjeha. Ona je stvarno darovana nada. U nju su položena nebeska obećanja i ostvarene Božje nakane. Marija je zvijezda naše povijesti i ufanje naše budućnosti.
4. Zato rado hodočastimo u njezina svetišta u kojima se pjeva i moli. Jer, ‘tu vise zavjetni darovi, siromašnog, pobožnog puka… Dočekuju nas prijazno zidovi stari, skloništa priprostih duša, ribara i mornara. Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari, mnogo je suza vidjela Gospina slika stara’ (Franjo Alfirević). Ovakve Marijine oaze duhovnosti i kad su suzama oblivene, ozdravljaju dušu čovjeka i donose okrjepu i blagoslov. Zbog toga sveti biskup Anzelmo ovako Mariji pjeva: ‘Ženo, puna i prepuna milosti, tvojim blagoslovom blagoslovljena je sva priroda’. Po tebi je, Marijo, blagoslovljena priroda, jer Gospodin je s tobom, a ti, najblagoslovljenija među ženama. ‘Zdravo Marijo milosti puna’ iskrena je molitva vjerničkoga puka i vapaj prognanih ‘sinova Evinih’.
Crkva Isusovih učenika započela je svoj ovozemni hod s Marijom na Duhove u dvorani Posljednje večere. S Marijom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu. Marija je, dakle, uz Isusa u središtu Crkve. Stoga je pozdravljamo riječima i hvalospjevom njezine rođakinje Elizabete koja ju je prepoznala kao ženu vjere: ‘Blagoslovljena si među ženama jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina’. Ustani Gospe i pohiti k nama, onako kako si hitila svojoj rođakinji Elizabeti. Pohiti u naše obitelji, sela i gradove. Želimo, Gospe, čuti Tvoj pozdrav i osjetiti kako nam Isusa nosiš, blagoslovljeni plod utrobe Tvoje. Neka nam duša kliče od radosti i veliča tebe, pomoćnice naša. Utječemo se pod tvoje okrilje stihovima svećenika Mirka Talajića: “Vrati se k nama Djevice čista, ko zora što nam donosi dan. Vrati nam nadu, vrati nam Krista, u srce naše i u naš stan! (Mirko Talajić, Maslinski zvuci, Gospi Pomoćnici, str. 48) Gospo od Ružarja, moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup